Nacionalistički kič jedino je što HDZ danas preuzima od osnivača. S politikama su se većinom obračunali
Telegramov analitičar o ideološkom ratu HDZ-a s Tuđmanovim nasljeđem
Dubinska analiza Telegramovog političkog stručnjaka o krajnje dubokom ideološkom ratu današnjeg HDZ-a s nasljeđem prvog hrvatskog predsjednika, koji je Hrvatsku vidio kroz tri izmiješana identiteta: lijevom, radićevskom i nacionalističkom. Antifašizam i pobjeda u Drugom svjetskom ratu bili su temelji te ideologije, ne samo zato što je bio Titov general, nego zato što je razumio da nova, neovisna Hrvatska ne može biti isključiva
“Tito je antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih, demokratskih sila antifašističke koalicije, što je omogućilo stvaranje Federalne države Hrvatske 1945. godine, da bi zatim po Ustavu SFRJ iz 1974. godine Hrvatska dobila pravne osnove za samoodređenje i nastanak samostalne hrvatske države… Tito je, nadalje, želio ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u okviru Jugoslavije. Isto tako, Tito je želio da njegova socijalistička Jugoslavija bude ravnopravna prema Sovjetskom Savezu.
On je, uostalom, pružio otpor Staljinu, u doba kada su zapadne sile bile gotovo bespomoćne u odnosu na jaki komunistički blok… Josip Broz Tito, bez ikakve dvojbe, bio je jedan od najvećih europskih državnika poslije Drugog svjetskog rata. Bio je komunist i marksist, ali nadasve pragmatičan političar. Josip Broz Tito bio je, sasvim nedvojbeno, Hrvat.”
Izbacivanje Titove biste
Ove hvalospjeve o Josipu Brozu nije izrekao predsjednik SDP-a Zoran Milanović, niti njegov prethodnik Ivica Račan, pa čak ni bivši predsjednik Republike Ivo Josipović. Za ovakvo iznimno pozitivno vrednovanje ukupne povijesne uloge jugoslavenskog diktatora, odgovoran je utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice, dr. Franjo Tuđman.
Prvi potez HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, nakon što se uselila u Tuđmanov ured u Predsjedničkim dvorima, bio je izbacivanje Titove biste s Pantovčaka.
Tako se gospođa Grabar Kitarović djelatno (i ahistorično) uključila u sam središnji ideološki tijek kampanje Tomislava Karamarka koji se svodi na borbeni antikomunizam, pri čemu se komunističkim proglašava baš sve što se u jednom trenutku može učiniti nezgodnim ili opasnim za sam HDZ ili za njegove političke i društvene saveznike.
Kada je postao predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko ustrajno je i glasno pozivao na retuđmanizaciju stranke, čime je osigurao signifikantnu političku potporu. Činjenica je da se Hrvatska od 2000. godine nadalje susrela s nizom detuđmanizatora – od Ivice Račana i Stipe Mesića pa do Ive Sanadera. Stoga je bilo politički sasvim logično da se novi predsjednik HDZ-a poziva na političku baštinu prvog predsjednika HDZ-a i prvog predsjednika Republike.
Danas je, međutim, sasvim jasno kako je baš Tomislav Karamarko, što zbog neznanja i nerazumijevanja, a što zbog dnevnopolitičkih razloga, apsolutno prvi i najveći detuđmanizator cijele hrvatske političke pozornice, a osobito Hrvatske demokratske zajednice. Karamarko nije retuđmanizator, nego detuđmanizator.
U politici i ideologiji današnjeg HDZ-a nije ostalo mnogošto značajno od politike i ideologije dr. Franje Tuđmana. Jedina poveznica između Tuđmanove politike i sadašnje HDZ-ove politike jest prenaglašavanje nacionalnih osjećaja, što nužno vodi u nacionalistički kič i u razne zloporabe koje se mogu dogoditi pod egidom borbe za nacionalno. Sve se drugo bitno katkad i dramatično razlikuje.
Danas je, međutim, sasvim jasno kako je baš Tomislav Karamarko, što zbog neznanja i nerazumijevanja, a što zbog dnevnopolitičkih razloga, apsolutno prvi i najveći detuđmanizator cijele hrvatske političke pozornice
Evo zašto su Tomislav Karamarko i njegovi suradnici, uključujući Kolindu Grrabar-Kitarović, zapravo najveći osporavatelji i zatiratelji Tuđmanove ideološke i političke ostavštine na cijeloj hrvatskoj političkoj pozornici.
Prvo, glavna Tuđmanova ideološka ideja, koju je prvi hrvatski predsjednik relativno uspješno pretvorio u političku praksu, jest ideja nacionalnog pomirenja. Kako znamo, ta ideja nije bila originalno Tuđmanova: stanovit oblik ideje nacionalnog pomirenja promovirao je još Vjekoslav Luburić, jedan od najozloglašenijih ustaških zločinaca tijekom svoje emigrantske političke karijere.
Međutim, kod Tuđmana je ideja nacionalnog pomirenja zaživjela i kao dominantna ideologija Hrvatske demokratske zajednice, i kao praktični model formiranja Hrvatske demokratske zajednice, i kao službena državna politika.
Što je, dakle, dr. Tuđman poduzimao potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina (u vrijeme kada je njegov sin Miroslav, dužnosnik Karamarkova HDZ-a, osnivao Socijaldemokratsku stranku zajedno s današnjim SDP-ovcem Tončijem Vujićem)?
Veliki miks elemenata
Tuđman je savršeno razumio da novu, neovisnu Republiku Hrvatsku, koja se, uslijed pada Berlinskog zida, nametnula i kao povijesna nužnost, može uspješno realizirati samo vrlo široka narodna fronta koja će okupiti sve socijalne, ali i identitetske elemente hrvatskog naroda. Utoliko Hrvatska demokratska zajednica u svojih prvih četiri ili pet godina postojanja uistinu nije bila stranka nego masovni narodni pokret.
Elemente tog pokreta činili su pripadnici i dužnosnici Komunističke partije, pa pripadnici jugoslavenskih službi državne sigurnosti, pa pripadnici Jugoslavenske narodne armije, pa famozni tehnomenadžeri, pa predstavnici Katoličke crkve, pa proljećari lijeve ili desne provenijencije, pa hrvatski emigranti, uključujući i one povezane s najtvrđim ustaškim iseljeničkim organizacijama.
Dr. Tuđman je jako dobro znao da će se u političkim borbama unutar HDZ-a, ali i unutar državnih službi, budući da je HDZ trijumfirao na proljetnim izborima 1990. godine, ultralijeve frakcije poništavati s ultradesnim, te da će pronalaziti modus vivendi i modus operandi, što je, uostalom, vidljivo iz bliskog odnosa zakletog antititovskog emigranta Gojka Šuška i šefa udbaške protuemigrantske sekcije Josipa Perkovića, koji su u kritičnim ratnim godinama zaista bili najbliži suradnici.
Model suradnje lijevih i desnih unutar HDZ-a manifestirao se kroz niz drugih, danas potpuno nezamislivih primjera: najvećeg HDZ-ovog desničara Vicu Vukojevića u stranku je primio najtvrđi HDZ-ov ljevičar Stipe Mesić. Ivića Pašalića u HDZ-u su, također, doveli Stipe Mesić i Josip Manolić, a ne nekakvi proustaški agitatori.
Franjo Tuđman stalno je ponavljao mantru o tri sastavnice HDZ-a: lijevoj, radićevskoj i nacionalističko-emigrantskoj. Toj trećoj službeno se priključila Katolička crkva nedugo poslije smrti narodnog kardinala Franje Kuharića.
Tuđmanova Hrvatska pobijedila je, srećom, u ratu, a Tuđmanov je HDZ, katkad koristeći niz nepoštenih sredstava, redovito pobjeđivao u miru, na različitim izborima, s iznimkom famoznih zagrebačkih izbora 1995. godine kada je dr. Tuđman odbio priznati pobjedu opozicije, pa se tako zauvijek kompromitirao kao protudemokratski političar.
No, taj i takav, protudemokratski, ultraarogantni i sasvim netolerantni Tuđman nikada nije dovodio u pitanje lijevu, socijalističku i antifašističku sastavnicu HDZ-ove politike i hrvatskog društvenog života.
Impresivni rezultati
Ne samo zato što je on bio Titov general, nego zato što je razumio hrvatska identitetska pitanja.
Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar-Kitarović i većina njihovih suradnika (ne računajući nekolicinu starijih savjetnika u Uredu predsjednice), ne posjeduju ni minimalno razumijevanje za hrvatska identitetska pitanja. Hrvatski je nacionalni, politički društveni identitet iznimno kompleksan.
S jedne strane, činjenica je da je Titova Hrvatska i unutar Jugoslavije postigla prilično impresivne rezultate u svim mogućim područjima: od industrijalizacije i razvoja turističkog sektora, preko urbanizma i arhitekture, preko najjače i najprofitabilnije medijske scene u SFRJ, do visoke umjetnosti i književnosti, pa, naposljetku, (unatoč svim nepravdama u nogometu), čak i do sporta. Kada ćemo opet osvojiti pet naslova košarkaških klupskih prvaka u jednom desetljeću, kao što je to uspjelo Ciboni i Splitu?
Titova Hrvatska, dakle, nije bila mračni staljinistički gulag, gdje nitko nije smio reći da je Hrvat, gdje nitko nije smio ići u crkvu i gdje su građani živjeli u apsolutnom neznanju i nesnošljivom siromaštvu (što ne znači da su živjeli dobro, a osobito ne da su živjeli slobodno).
Pogubno odricanje
Razmjerno normalan život tijekom komunizma, s nijansama zapadnog liberalizma, jedan je od hrvatskih identiteta kojeg se glupo, pogubno i nepopularno odricati. Uostalom, čak je 38 posto građana zamjerilo predsjednici Republike, što je uklonila Titovu bistu s Pantovčaka.
Drugi hrvatski identitet čine žrtve strašnog zločina na Bleiburgu, kojeg je Tito morao osobno odobriti.
Drugi hrvatski identitet čine svi oni Hrvati, koji su tijekom komunizma završili u zatvorima, a bilo ih je tisuće i tisuće, svi oni koji su šikanirani zbog obiteljskih veza s ustašama i domobranima, svi oni koji su se nalazili pod nadzorom UDBA-e, svi oni koji nisu mogli napredovati u svojim zvanjima, jer se nisu htjeli pridružiti Komunističkoj partiji.
Zoran Milanović počinio je baš ključnu ideološku pogrešku kada je otkazao saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom, uz doista infantilno objašnjenje da se on spremna pokloniti u Teznom, a ne na Bleiburgu, jer su zločini počinjeni na mjestima poput Teznog, dok na Bleiburgu gotovo nitko nije ubijen.
Tuđman nije želio Hrvatsku koja je samo bleiburška u svom identitetu
Milanović, naravno, mora znati da su simboli jači od činjenica: uostalom, ni Isus nije rođen 25. prosinca, što cijeli svijet ne sprječava da slavi Božić. Bivši predsjednik vlade, obezvređivanjem Bleiburga, povrijedio je duboki, osobni identitet mnogih Hrvata koji su stradali u komunističkim progonima.
Posao političkog vođe jest stvaranje kompromisa, a ne izazivanje konflikta ondje gdje nema potrebe za konfliktom. No, Milanovićeva pogreška oko Bleiburga bila je samo povod i ništa više od običnog povoda za revizionistički tsunami koji je preplavio Hrvatsku.
Glavni sastavni dijelovi tog revizionističkog tsunamija jesu obezvređivanje svega što je stvoreno između 1945. i 1989.godine, poništavanje Jasenovca i drugih istaknutih ustaških zločinačkih lokacija, benigni stav prema ustaškom režimu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, naglašavanje uloge Katoličke crkve u hrvatskom društvenom i državnom životu, te, naposljetku, nametanje samo jednog hrvatskog nacionalnog identiteta, kao podesnog i podobnog za daljnji razvoj naše zemlje.
Riječ je, naravno, o bleiburškom, radikalno nacionalističkom i bezuvjetno konzervativnom identitetu. Stvaranje bleiburške Hrvatske stvarni je cilj i sama suština konzervativne revolucije koja je u Hrvatskoj u zamahu unazad nekoliko godina.
Predsjednik Tuđman, međutim, nikada nije htio ni Hrvatsku, ni Hrvatsku demokratsku zajednicu samo jednog identiteta.
Izmiješani identiteti
Tuđman je bio savršeno svjestan da Hrvatska može funkcionirati isključivo kao mélange svih svojih glavnih identiteta, te da Hrvatska demokratska zajednica, želi li biti vladajuća stranka, mora odražavati, dopuštati i stimulirati različite hrvatske identitete.
Osim toga, sam Franjo Tuđman u mnogim važnim pitanjima nije bio konzervativac. Potpuno je nezamislivo da bi Tuđman dovodio u pitanje pravo na pobačaj ili da bi se bunio protiv seksualnog odgoja u školama.
Svi koji su ga poznavali, znaju da Tuđman takva pitanja nije smatrao spornim. Isto tako, on baš nikada ne bi izbacio Titovu bistu s Pantovčaka, niti bi dopustio da se promijeni ime najljepšeg zagrebačkog trga.
Sasvim je glupo tvrditi da se Tuđman držao Tita zbog taktičkih razloga, kako se Hrvatsku ne bi optužilo za ustaštvo.Tuđman je, zaista, iznimno poštovao Tita, kao što je iskreno smatrao kako je NDH, s obzirom na nacionalno ugnjetavanje u prvoj Jugoslaviji, bila i izraz stvarnih političkih težnji hrvatskog naroda.
Srednjoeuropski savez
Današnji HDZ, međutim, nije kadar ni pojmiti, a kamoli politički artikulirati Tuđmanovu ideološku i povijesnu sintezu, nego, naprotiv, provodi najbrutalniju moguću detuđmanizaciju HDZ-a i hrvatske politike, pokušavajući dokinuti različite hrvatske političke, ideološke i kulturne identitete.
Ukidanje različitih hrvatskih identiteta i reduciranje Republike Hrvatske na katoličku bleiburšku državu, najveći je Karamarkov grijeh prema sadašnjoj Hrvatskoj, ali i prema Franji Tuđmanu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici (što Karamarko, naravno, nije sposoban razumjeti). Drugo, Tuđman nikada nije smatrao da Hrvatska politički pripada grupi srednjoeuropskih postkomunističkih zemalja.
Tuđmana nikada nisu ozbiljno zanimali odnosi s Poljskom, Mađarskom ili Slovačkom, državama za koje se danas vidi da su, zapravo, zaostale u vremenu prije Europske unije i koje su toliko nesklapne s modernim političkim vrijednostima da je doista katastrofalno što Zagreb traži svoje novo međunarodno okruženje unutar Višegradske grupe.
Tuđmanove vanjskopolitičke ambicije stremile su prema Sjedinjenim Državama i Njemačkoj, i Turskoj, kao jednom od glavnih definitora političkih zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Ukidanje sponzorstva Sabora nad Bleiburgom, uz infantilno obrazloženje, najveća je Milanovićeva ideološka greška
Kada je poslije Oluje prodor na Zapad postao nemoguć, Tuđman se odlučio za međunarodnu izolaciju: ta je odluka bila katastrofalna, no udruživanje s Poljskom ili Mađarskom ne bi nam donijelo bitno bolji međunarodni status. Sadašnja, duboko provincijalna, palanačka vanjskopolitička orijentacija predsjednice Republike i predsjednika HDZ-a , još je jedan dokaz njihove detuđmanzacije.
Treće, Franjo Tuđman i aktualno vodstvo HDZ-a dramatično se razlikuju kada je riječ o Bosni i Hercegovini, s tim da se u bosanskohercegovačkom pitanju pozitivni bodovi moraju dodijeliti gospodinu Karamarku i gospođi Grabar-Kitarović.
Franjo Tuđman bio je, potpuno nesporno, zagovornik podjele Bosne i Hercegovine. Riječ je o njegovoj najvećoj povijesno-političkoj pogrešci, koja je ostavila predubok, negativan trag, ne samo na hrvatsko-bošnjačke odnose, nego na međunarodni položaj Republike Hrvatske.
Svi oni koji danas osporavaju Tuđmanovu namjeru da podijeli Bosnu i Hercegovinu ili svjesno falsificiraju činjenice ili ne znaju o čemu govore. Za razliku od Tuđmana, Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar-Kitarović prihvatili su Račanovu, Mesićevu i Sanaderovu politiku cjelovite Bosne i Hercegovine.
Nadzor medija
Sve bi drugo, uostalom, bilo potpuno skandalozno i međunarodno neprihvatljivo. Politika prema Bosni i Hercegovini treći je bitan, u ovom slučaju pozitivan, element u detuđmanizaciji HDZ-a kakvu provode Karamarko i Grabar- Kitarović.
Primjer najvulgarnijeg nacionalističkog kiča jest Karamarkova izjava, koje se kasnije pokušavao odreći, da su svi protivnici HDZ-a istodobno i protivnici hrvatskog naroda.
Ako je, dakle, lako pokazati da je Karamarkov HDZ odustao od Tuđmanove politike i ideologije u tri ključna područja, kao što su odnos lijevog i desnog u zemlji, pa vanjska politika, pa odnos prema Bosni i Hercegovini, postavlja se pitanje što je uopće u Hrvatskoj demokratskoj zajednici preostalo od nasljeđa Franje Tuđmana.
Bojimo se da je odgovor odveć očigledan. Riječ je o nacionalističkom kiču, groznom odnosu prema temeljnim pravilima liberalne demokracije i nezajažljivoj želji za kontrolom tajnih službi; Tuđman je, prilično pogrešno mislio da kroz tajne službe može kontrolirati cijelu zemlju.
Primjer najvulgarnijeg nacionalističkog kiča jest Karamarkova izjava, koje se kasnije pokušavao odreći, da su svi protivnici HDZ-a istodobno i protivnici hrvatskog naroda.
Dr. Tuđman bio je poznat baš po tako intoniranim, pa i gorim izjavama (poput one da je sretan što mu supruga nije Srpkinja ni Židovka). Tuđman, zapravo, nije imao ništa protiv Srba, a još manje protiv Židova (dapače, Slavku Goldsteinu nudio je mjesto potpredsjednika HDZ-a), ali je smatrao kako će lakše nadzirati radikalne hrvatske nacionaliste ako povremeno, osobito u stranačkim krugovima, kaže ponešto što oni vole čuti.
Primjer najbrutalnijeg mogućeg pokušaja nadzora nad medijima jest, pak, Karamarkova kampanja protiv Hrvatske televizije: malo je što toliko netočno poput ozloglašavanja Hrvatske televizije kao proesdepeovske, u što se posljednjih godina mogao uvjeriti svaki njen gledatelj.
Drastičan odnos
No, Tomislav Karamarko, baš kao i Franjo Tuđman, vjeruje da državna televizija mora služiti interesima Hrvatske demokratske zajednice.Karamarko je, uostalom, još iz ranijih vremena, poznat po pokušajima da nadzire medije.
Franjo Tuđman, pak, bio je toliko drastičan u svom odnosu prema medijima da je još 1992. godine želio znati etničko podrijetlo i vjerska uvjerenja urednika niza hrvatskih novina, pa je na temelju tih podataka pokušavao artikulirati državnu medijsku politiku (što mu, srećom, nikako nije uspijevalo, jer se okružio potpunim medijskim nesposobnjakovićima, poput Antuna Vrdoljaka, Milovana Šibla i Hrvoja Hitreca).
Naposljetku zajednička akcija predsjednice Republike i potpredsjednika Vlade, kojoj se ovih dana pridružio i Most (u strahu od raspada vladajuće koalicije: za tjedan dana Most će ponovno glasovati za SDP, u strahu od daljnjeg pada rejtinga), za smjenjivanje šefa obavještajne službe, tipičan je tuđmanistički postupak, iza kojeg, zapravo, stoji samo jedna rečenica: mi moramo imati potpunu kontrolu.
Što je, zaista, u Karamarkovu HDZ-u ostalo od dr. Franje Tuđmana? Ništa esencijalno
Ovdje se nipošto ne smije zaboraviti da su u Tuđmanovo vrijeme obavještajne službe, kojima su, među ostalima, rukovodili Markica Rebić, Davor Domazet, Smiljan Reljić i Miroslav Šeparović, počinile najgore moguće povrede političkih i privatnih prava niza hrvatskih građana.
Ako je, dakle, odnos prema obavještajnim službama jedno od onih rijetkih mjesta koja spajaju Tuđmana i Karamarka, tu se radi o najavi povratka prilično loše prakse kojoj se valja što snažnije suprotstaviti.
Što je, zaista, u Karamarkovu HDZ-u ostalo od dr. Franje Tuđmana? Ništa esencijalno. Tuđmanove bitne ideje i politike, koje su omogućile stvaranje moderne hrvatske države i uvjerljivu ratnu pobjedu, potpuno su zapuštene i izokrenute, dok su preživjeli jedino krajnje devijantni Tuđmanovi politički postupci.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.