Događaj je u Hrvatskoj standardan i općepoznat u različitim varijacijama i sigurno nitko nije pao u nesvijest kad je na nj nabasao. Policija, dakle, istražuje župana Zagrebačke županije Stjepana Kožića zbog zloupotrebe reprezentacije. Konkretno, Kožić je od stanovite boljetice operiran u zagrebačkoj bolnici Merkur pa se liječnicima, sestrama i upravi navodno zahvalio tako što im je poslao zakusku iz jednog restorana. Taj galantni znak pažnje, koji je, među ostalim, sadržavao 13 butelja vina i 18 litara drugih pića, koštao je 5250 kuna.
Kožić, međutim, nije postupio kao njegov glasač iz Dugog Sela, Zaprešića ili Vrbovca, anonimus koji svoje potrebe i navade podmiruje iz svog džepa, nego je platio novcem županije. A kako bi to zamaskirao, napisao je da je vodio na ručak delegaciju Ministarstva znanosti i obrazovanja. No, netko ga je očito otkucao. Pokopali su ga i iz Ministarstva izjavivši da s Kožićem nisu bili ni na kakvom ručku nego da su se nakon sastanaka odmah vratili u Zagreb.
Takvih smo se slučajeva naslušali
To je ta najnovija priča o institutu reprezentacije i gramzivom mentalitetu pojedinih narodnih izabranika koji čudovišno rasipaju sume koje im se ne stavljaju na raspolaganje za bančenje, nego isključivo zato to da kave i sokove za poslovne goste ne bi plaćali svojim novcem. Takvih smo se slučajeva naslušali, ali nijedna od tih gadljivih afera, koliko mi je poznato, nije dobila nikakav sudski epilog.
Skoro 300 tisuća kuna s računa općine spiskao je, recimo, na terevenke po restoranima bivši HDZ-ov načelnik siromašne Škabrnje, stanoviti Nediljko Bubnjar. Načelniku općine Seget kraj Trogira Vinku Zulimu nije bilo mrsko čašćavati svoja društvanca čak ni po 6500 kuna za jedan račun. Sada je Vinko Zulim postao saborski zastupnik HDZ-a i sjedi tamo za saborsku plaću kao ćuk na bukovoj grani.
Za reprezentaciju u 555 jedinica lokalne uprave i samouprave odlaze ukupno silni milijuni. Pored lijepe plaće, auta i drugih naknada, svaka šuša na vlasti ima pravo na službenu karticu i na svoj fond za funkcionersko gostoprimstvo. Račune uglavnom nitko ne kontrolira pa svatko radi prema svojoj savjesti, a savjest zna biti pokvarljiva roba, kao što znamo iz iskustva.
Takozvani mali čovjek izvadi novčanik
Tako se tek povremeno otkrivaju slučajevi u kojima se iz fonda reprezentacije kupuju i kožne torbe, skupa odjeća i plaćaju gargantuovske isporuke od 600 kila kulena godišnje. Župan Kožić pao je na čašćavanju bolničkog osoblja u Merkuru. Mašti nema kraja. Leglo bi kao melem na dušu da takve zatvore u pržun na jedno dvije godine dana pa da se ostala bratija barem prepadne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, kad takozvani mali čovjek želi počastiti, s prijateljima i kolegama proslaviti rođendan ili mu je došao crni danak za karmine povodom smrti člana obitelji, što radi? Pa izvadi novčanik. Calta iz svog džepa za jelo i piće, restoran, dostavu hrane ili što već. No, kod određene sorte političara – koji sebe, dakako, smatraju puno većima i značajnijima od pišljivog malog čovjeka – za te namjene postoji službena kartica.
Druga najveća plaću među hrvatskim županima
Vode se društva na ručkove, večere i derneke, naručuju se butelje skupog vina, pečeni janjci i specijaliteti visoke kuhinje. Da nema svete službene kartice, mnogi njezin hrvatski korisnik nikad ne bi probao tartufe i jastoga, ovako ih proba i time mu dodatno poraste samopouzdanje. A samopouzdanje je dobro za načelnika, gradonačelnika i župana.
Na službenoj kartici je, pak, javni novac koji se od milja naziva reprezentacijom, a koji političaru priskrbljuju upravo ti isti mali ljudi koji nemaju tu privilegiju da se prežderavaju i napijaju na službeni račun. Reprezentacija svuda postoji u nekom obliku jer je to načelno okej, ali u Hrvatskoj bi je izgleda trebalo pedagoški ukinuti na jedno 10 godina. Pa da vidiš kako bi interes za politiku naglo splasnuo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Župan Kožić ima drugu najveću plaću među hrvatskim županima. Podatak je iz srpnja ove godine. Prima neto 19.500 kuna. U njegovoj županiji prevladavaju ljudi koji zarađuju četiri ili šest tisuća ako uopće imaju posao. A ako je policija točno naciljala, srozao se do te mjere da je svoje afektiranje pred osobljem bolnice platio novcem građana. Stvarno nikad dosta. Bez nelagode priznajem da bih takve tipove jako rado vidjela u zatvoru. Ali taj film ovdje još nismo gledali.
Nagledali smo se raznih župana Kožića. Je li ijedna od tih gadljivih afera dobila sudski epilog?
To je ta najnovija priča o institutu reprezentacije i gramzivom mentalitetu pojedinih narodnih izabranika
Kad takozvani mali čovjek želi počastiti, s prijateljima i kolegama proslaviti rođendan ili mu je došao crni danak za karmine povodom smrti člana obitelji, što radi? Pa izvadi novčanik. No, kod određene sorte političara - koji sebe, dakako, smatraju puno većima i značajnijima od pišljivog malog čovjeka - za te namjene postoji službena kartica
Događaj je u Hrvatskoj standardan i općepoznat u različitim varijacijama i sigurno nitko nije pao u nesvijest kad je na nj nabasao. Policija, dakle, istražuje župana Zagrebačke županije Stjepana Kožića zbog zloupotrebe reprezentacije. Konkretno, Kožić je od stanovite boljetice operiran u zagrebačkoj bolnici Merkur pa se liječnicima, sestrama i upravi navodno zahvalio tako što im je poslao zakusku iz jednog restorana. Taj galantni znak pažnje, koji je, među ostalim, sadržavao 13 butelja vina i 18 litara drugih pića, koštao je 5250 kuna.
Kožić, međutim, nije postupio kao njegov glasač iz Dugog Sela, Zaprešića ili Vrbovca, anonimus koji svoje potrebe i navade podmiruje iz svog džepa, nego je platio novcem županije. A kako bi to zamaskirao, napisao je da je vodio na ručak delegaciju Ministarstva znanosti i obrazovanja. No, netko ga je očito otkucao. Pokopali su ga i iz Ministarstva izjavivši da s Kožićem nisu bili ni na kakvom ručku nego da su se nakon sastanaka odmah vratili u Zagreb.
Takvih smo se slučajeva naslušali
To je ta najnovija priča o institutu reprezentacije i gramzivom mentalitetu pojedinih narodnih izabranika koji čudovišno rasipaju sume koje im se ne stavljaju na raspolaganje za bančenje, nego isključivo zato to da kave i sokove za poslovne goste ne bi plaćali svojim novcem. Takvih smo se slučajeva naslušali, ali nijedna od tih gadljivih afera, koliko mi je poznato, nije dobila nikakav sudski epilog.
Skoro 300 tisuća kuna s računa općine spiskao je, recimo, na terevenke po restoranima bivši HDZ-ov načelnik siromašne Škabrnje, stanoviti Nediljko Bubnjar. Načelniku općine Seget kraj Trogira Vinku Zulimu nije bilo mrsko čašćavati svoja društvanca čak ni po 6500 kuna za jedan račun. Sada je Vinko Zulim postao saborski zastupnik HDZ-a i sjedi tamo za saborsku plaću kao ćuk na bukovoj grani.
Za reprezentaciju u 555 jedinica lokalne uprave i samouprave odlaze ukupno silni milijuni. Pored lijepe plaće, auta i drugih naknada, svaka šuša na vlasti ima pravo na službenu karticu i na svoj fond za funkcionersko gostoprimstvo. Račune uglavnom nitko ne kontrolira pa svatko radi prema svojoj savjesti, a savjest zna biti pokvarljiva roba, kao što znamo iz iskustva.
Takozvani mali čovjek izvadi novčanik
Tako se tek povremeno otkrivaju slučajevi u kojima se iz fonda reprezentacije kupuju i kožne torbe, skupa odjeća i plaćaju gargantuovske isporuke od 600 kila kulena godišnje. Župan Kožić pao je na čašćavanju bolničkog osoblja u Merkuru. Mašti nema kraja. Leglo bi kao melem na dušu da takve zatvore u pržun na jedno dvije godine dana pa da se ostala bratija barem prepadne.
Jer, kad takozvani mali čovjek želi počastiti, s prijateljima i kolegama proslaviti rođendan ili mu je došao crni danak za karmine povodom smrti člana obitelji, što radi? Pa izvadi novčanik. Calta iz svog džepa za jelo i piće, restoran, dostavu hrane ili što već. No, kod određene sorte političara – koji sebe, dakako, smatraju puno većima i značajnijima od pišljivog malog čovjeka – za te namjene postoji službena kartica.
Druga najveća plaću među hrvatskim županima
Vode se društva na ručkove, večere i derneke, naručuju se butelje skupog vina, pečeni janjci i specijaliteti visoke kuhinje. Da nema svete službene kartice, mnogi njezin hrvatski korisnik nikad ne bi probao tartufe i jastoga, ovako ih proba i time mu dodatno poraste samopouzdanje. A samopouzdanje je dobro za načelnika, gradonačelnika i župana.
Na službenoj kartici je, pak, javni novac koji se od milja naziva reprezentacijom, a koji političaru priskrbljuju upravo ti isti mali ljudi koji nemaju tu privilegiju da se prežderavaju i napijaju na službeni račun. Reprezentacija svuda postoji u nekom obliku jer je to načelno okej, ali u Hrvatskoj bi je izgleda trebalo pedagoški ukinuti na jedno 10 godina. Pa da vidiš kako bi interes za politiku naglo splasnuo.
Župan Kožić ima drugu najveću plaću među hrvatskim županima. Podatak je iz srpnja ove godine. Prima neto 19.500 kuna. U njegovoj županiji prevladavaju ljudi koji zarađuju četiri ili šest tisuća ako uopće imaju posao. A ako je policija točno naciljala, srozao se do te mjere da je svoje afektiranje pred osobljem bolnice platio novcem građana. Stvarno nikad dosta. Bez nelagode priznajem da bih takve tipove jako rado vidjela u zatvoru. Ali taj film ovdje još nismo gledali.