Siječanj je navodno doba godine kad najviše ljudi zapada u turobna i depresivna stanja pa treba osobito cijeniti svaki povod i razlog da se nasmijemo od uha do uha dok ukleti mjesec ne prođe. Utoliko čujem u kafiću da se šire općinstvo neviđeno oraspoložio nad slučajem jahte Putinovog oligarha, stanovitog Usmanova, koju je u okviru međunarodnih sankcija zaplijenila hrvatska Vlada, da bi brod onda misteriozno nestao iz marine Betina na Murteru i sretno napustio Hrvatsku.
Vijest o neopaženom iščeznuću jahte duge 35 metara i teške 240 tona komična je već sama po sebi, ali još su daleko zabavniji munjeni odgovori na logična novinarska pitanja koje su javnosti o ovom nadrealnom skandalu ponudile službene institucije.
Dobro, hihoćeš se kao lud na brašno nad tim džumbusom samo ako si se odlučio ne zamarati funkcioniranjem države i vladavinom uhljeba, u protivnom dobiješ srčanu aritmiju. Ali sve je više takvih koji iz razloga očuvanja vlastitog mentalnog zdravlja ne haju za stanje državnih poslova. Ljudi odbijaju čitati vijesti, kakva korist. Radije slažu pasijans. Ionako ne možeš ništa.
Nikome nije palo na pamet pitati kapetana
Ipak, treba nešto znati o ovoj konspiraciji čak i da bi se mogao samo razonoditi. U trenutku blokade, jahta je u brodogradilištu marine zatečena na suhom doku što znači da je zbog određenih popravaka bila izvađena na kopno. Kad je dopala pod sankcije hrvatske države, podrazumijevalo bi se da su sve institucije koje sudjeluju u tome dobile službenu obavijest i da su time preuzele svoj dio odgovornosti za plovilo kojim vlasnik više ni na koji način ne smije raspolagati.
Najniža razina odgovornosti je privatna marina, odnosno brodogradilište koje je njezin dio, a onda idu Ministarstvo mora, posebno državno tijelo nadležno za sankcije, Lučka uprava, Policija, Carina, Obalna straža, SOA itd. I uza sve to i uz cijelu tu silesiju aktera, brod je uspio odmagliti, ”pod nerazjašnjenim okolnostima”, kako je to sažeo ministar Oleg Butković.
Nitko tko je trebao nije, dakle, vidio ogromnu dizalicu koja je jahtu pod sankcijama najprije morala podići i spustiti u more. Nitko nije imao što pitati kapetana i posadu koji su upalili motore, uzeli brodske dokumente i otplovili. Nitko nije kontrolirao što je sa zaplijenjenim brodom. Jahta nije nadzirana kao pokretnina koja je pod izričitom blokadom ove države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prošli su tjedni, a nitko nije primijetio
Izgleda da je prošlo puno tjedana prije nego što je uopće primijećeno da igle od 35 metara i 240 tone nema u plastu sijena. I nitko na carini u Dubrovniku, gdje je plovilo napustilo hrvatsko more, nije imao pojma da tip s kapetanskom kapom čini nedopušteno djelo i da smjesta treba pozvati policiju.
Što su sve navodno poduzeli faktori sustava da se ova lako predvidiva operacija u korist vlasnika ne dogodi, to će nam sada danima objašnjavati razne povezane službe i njihovi šefovi, ali ne treba jer je jasno da nisu poduzeli ništa smisleno. Očito jer broda nema, navodno da je u Turskoj, kod Erdogana. Pa imamo li mi uopće državu ili ona samo fingira da postoji?
Je li, naime, status zaplijenjenog broda ikome javljen, odnosno tko je tu nužnu informaciju uopće imao? Zašto plovilo nije čuvano jer je potpuno nepobitno da je moralo biti? Zašto iz privatne marine nije prebačeno na mjesto u ingerenciji države? Zašto nije tehnički onesposobljeno za plovidbu? I zašto je Ministarstvu mora, koje raspolaže s milijardama europskog novca, tako strašno skupo platiti pet zaštitara za pet brodova koji su u Hrvatskoj pod sankcijama? HDZ-ov državni tajnik Alen Gospočić čak smatra da to nije ni potrebno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikome neće pasti dlaka s glave
Sva ta i niz drugih krajnje jednostavnih pitanja – a njih umije postaviti svaki laik koji zna brojiti do sto – tek će se sada raspetljavati, najavljuje ministar Butković kao da je pao s kruške. ”Vidjet ćemo”, kaže, ide istraga. I, oh kako su se svi skamenili od straha budući da već sada možemo znati da nikome nakon njihove istrage neće pasti dlaka s glave.
Jer, ili je riječ o upravo strahovitom i sveopćem nehaju i šlamperaju, što nam nije teško pojmiti budući da nikome ne manjka poučnih iskustava s administracijom, pa će se jedni vaditi na druge, drugi na prve, a prvi i drugi na treće, sve dok ova blamaža ne padne u zaborav. Ili je, pak, što je također vrlo lako zamislivo, oligarhova jahta pod grotesknim okolnostima spašena od hrvatskih vlasti, protuputinovske koalicije i sankcija zahvaljujući korupciji kojoj u ovakvom slučaju neće ući u trag ni dragi bog, a kamoli DORH.
Utoliko svi mogu biti mirni nad svojim pasijansom. Kao i dotični Usmanov koji je imao vrašku sreću da mu je jahtu zaplijenila Hrvatska, a ne neka druga država. I kao bilo tko u lancu zaduženih da njegov brod ostane ovdje i da ne bude otet. Lijepo bi bilo vjerovati u tu iluziju o hrvatskim institucijama i državnim službama koje rade svoj posao dok mi mirno spavamo, ali što ćeš kad joj svaki dan netko pljune ravno u tanjur.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najgenijalnija vijest ikad: nitko nije vidio ogromnu dizalicu koja je jahtu Putinovog oligarha spustila u more da može pobjeći
Brod je uspio odmagliti, 'pod nerazjašnjenim okolnostima', a ministar kao da je pao s kruške
Što su sve navodno poduzeli faktori sustava da se ova lako predvidiva operacija u korist vlasnika ne dogodi, to će nam sada danima objašnjavati razne povezane službe i njihovi šefovi, ali ne treba jer je jasno da nisu poduzeli ništa smisleno. Očito jer broda nema, navodno da je u Turskoj, kod Erdogana. Pa imamo li mi uopće državu ili ona samo fingira da postoji?
Siječanj je navodno doba godine kad najviše ljudi zapada u turobna i depresivna stanja pa treba osobito cijeniti svaki povod i razlog da se nasmijemo od uha do uha dok ukleti mjesec ne prođe. Utoliko čujem u kafiću da se šire općinstvo neviđeno oraspoložio nad slučajem jahte Putinovog oligarha, stanovitog Usmanova, koju je u okviru međunarodnih sankcija zaplijenila hrvatska Vlada, da bi brod onda misteriozno nestao iz marine Betina na Murteru i sretno napustio Hrvatsku.
Vijest o neopaženom iščeznuću jahte duge 35 metara i teške 240 tona komična je već sama po sebi, ali još su daleko zabavniji munjeni odgovori na logična novinarska pitanja koje su javnosti o ovom nadrealnom skandalu ponudile službene institucije.
Dobro, hihoćeš se kao lud na brašno nad tim džumbusom samo ako si se odlučio ne zamarati funkcioniranjem države i vladavinom uhljeba, u protivnom dobiješ srčanu aritmiju. Ali sve je više takvih koji iz razloga očuvanja vlastitog mentalnog zdravlja ne haju za stanje državnih poslova. Ljudi odbijaju čitati vijesti, kakva korist. Radije slažu pasijans. Ionako ne možeš ništa.
Nikome nije palo na pamet pitati kapetana
Ipak, treba nešto znati o ovoj konspiraciji čak i da bi se mogao samo razonoditi. U trenutku blokade, jahta je u brodogradilištu marine zatečena na suhom doku što znači da je zbog određenih popravaka bila izvađena na kopno. Kad je dopala pod sankcije hrvatske države, podrazumijevalo bi se da su sve institucije koje sudjeluju u tome dobile službenu obavijest i da su time preuzele svoj dio odgovornosti za plovilo kojim vlasnik više ni na koji način ne smije raspolagati.
Najniža razina odgovornosti je privatna marina, odnosno brodogradilište koje je njezin dio, a onda idu Ministarstvo mora, posebno državno tijelo nadležno za sankcije, Lučka uprava, Policija, Carina, Obalna straža, SOA itd. I uza sve to i uz cijelu tu silesiju aktera, brod je uspio odmagliti, ”pod nerazjašnjenim okolnostima”, kako je to sažeo ministar Oleg Butković.
Nitko tko je trebao nije, dakle, vidio ogromnu dizalicu koja je jahtu pod sankcijama najprije morala podići i spustiti u more. Nitko nije imao što pitati kapetana i posadu koji su upalili motore, uzeli brodske dokumente i otplovili. Nitko nije kontrolirao što je sa zaplijenjenim brodom. Jahta nije nadzirana kao pokretnina koja je pod izričitom blokadom ove države.
Prošli su tjedni, a nitko nije primijetio
Izgleda da je prošlo puno tjedana prije nego što je uopće primijećeno da igle od 35 metara i 240 tone nema u plastu sijena. I nitko na carini u Dubrovniku, gdje je plovilo napustilo hrvatsko more, nije imao pojma da tip s kapetanskom kapom čini nedopušteno djelo i da smjesta treba pozvati policiju.
Što su sve navodno poduzeli faktori sustava da se ova lako predvidiva operacija u korist vlasnika ne dogodi, to će nam sada danima objašnjavati razne povezane službe i njihovi šefovi, ali ne treba jer je jasno da nisu poduzeli ništa smisleno. Očito jer broda nema, navodno da je u Turskoj, kod Erdogana. Pa imamo li mi uopće državu ili ona samo fingira da postoji?
Je li, naime, status zaplijenjenog broda ikome javljen, odnosno tko je tu nužnu informaciju uopće imao? Zašto plovilo nije čuvano jer je potpuno nepobitno da je moralo biti? Zašto iz privatne marine nije prebačeno na mjesto u ingerenciji države? Zašto nije tehnički onesposobljeno za plovidbu? I zašto je Ministarstvu mora, koje raspolaže s milijardama europskog novca, tako strašno skupo platiti pet zaštitara za pet brodova koji su u Hrvatskoj pod sankcijama? HDZ-ov državni tajnik Alen Gospočić čak smatra da to nije ni potrebno.
Nikome neće pasti dlaka s glave
Sva ta i niz drugih krajnje jednostavnih pitanja – a njih umije postaviti svaki laik koji zna brojiti do sto – tek će se sada raspetljavati, najavljuje ministar Butković kao da je pao s kruške. ”Vidjet ćemo”, kaže, ide istraga. I, oh kako su se svi skamenili od straha budući da već sada možemo znati da nikome nakon njihove istrage neće pasti dlaka s glave.
Jer, ili je riječ o upravo strahovitom i sveopćem nehaju i šlamperaju, što nam nije teško pojmiti budući da nikome ne manjka poučnih iskustava s administracijom, pa će se jedni vaditi na druge, drugi na prve, a prvi i drugi na treće, sve dok ova blamaža ne padne u zaborav. Ili je, pak, što je također vrlo lako zamislivo, oligarhova jahta pod grotesknim okolnostima spašena od hrvatskih vlasti, protuputinovske koalicije i sankcija zahvaljujući korupciji kojoj u ovakvom slučaju neće ući u trag ni dragi bog, a kamoli DORH.
Utoliko svi mogu biti mirni nad svojim pasijansom. Kao i dotični Usmanov koji je imao vrašku sreću da mu je jahtu zaplijenila Hrvatska, a ne neka druga država. I kao bilo tko u lancu zaduženih da njegov brod ostane ovdje i da ne bude otet. Lijepo bi bilo vjerovati u tu iluziju o hrvatskim institucijama i državnim službama koje rade svoj posao dok mi mirno spavamo, ali što ćeš kad joj svaki dan netko pljune ravno u tanjur.