Nakon mjesec dana sistematskog ubijanja civila i razaranja gradova, jasno je da Rusija nije ostvarila ništa od zacrtanog

Ukrajina, Putinov i Bidenov govor i summit NATO-a

Proteklog tjedna prošlo je točno mjesec dana od početka agresije Rusije na Ukrajinu. Mjesec besmislenih i ničim izazvanih zločina, sistematskog ubijanja civila i gradova, pri čemu je sasvim očito da Rusija nije ostvarila ništa od zacrtanog. Trenutačno pratimo temeljito uništavanje Mariupolja, u kojem se poginuli moraju zakopavati u masovne grobnice, nasilno odvođenje građana Ukrajine u Rusiju, građanski bunt u Hersonu, kojeg je ukrajinska vojska krenula oslobađati.

Vidjeli smo i granatiranje Lavova, violončelista kako svira usred spaljenog Harkiva, kao onog iz spaljene sarajevske vijećnice svojevremeno, uništenje ruskog desantnog broda, izvjesnu najavu da ruske snage planiraju u Černihivu napraviti pakao poput onoga u Mariupolju i očajničke pozive ukrajinskog predsjednika da se zemlji pošalje ozbiljno naoružanje s kojim mogu postati aktivniji i osloboditi zemlju.

Istovremeno, Vladimir Putin održao je bizarni govor o kulturi otkazivanja na zapadu, kao da se u Ukrajini ne događa ništa.

NATO je održao summit u Bruxellesu, na kojem je donio deklaraciju u kojoj nema ničega što već nismo znali. Američki predsjednik Biden se nakon toga uputio u Poljsku, rekavši tamo da Putin ne može ostati na vlasti, što je pokrenulo čitav niz reakcija i pokušaja da se sanira šteta od izgovorenog, a saznali smo i da barem još godinu dana nema ništa od nadanja Kolinde Grabar Kitarović da preuzme čelnu funkciju u NATO-u, budući da je razumno Jensu Stoltenbergu u ovim okolnostima produžen mandat.

Godišnjica napada NATO-a na Srbiju

U Srbiji je pak obilježena godišnjica napada NATO-a na Srbiju, pri čemu ispada kao da je on bio ničim izazvan i kao da ništa nije događalo u režiji tamošnjeg režima devedesetih godina, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini, niti na koncu na Kosovu. Iz tog duha poricanja izrasla je i teza kako je agresija na Ukrajinu izravno uzrokovana napadom na Srbiji.

Istovremeno, zemlja je ušla u zadnji tjedan kampanje, s informacijom da građani Srbije koji žive na Kosovu neće moći glasati u toj zemlji, što je idealno poslužilo za još jedan val pravedničkog bijesa. Kako se dogodilo da je u istom tjednu preminula i Madeleine Albright, a val mržnje dočekao informaciju o njenoj smrti, postalo je jasno da je suočavanje s devedesetima nikad dalje.

Nastavak krize u BiH

Za potvrdu te činjenice dovoljno je okrenuti pogled prema Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je suočavanje s devedesetima jednako udaljeno i u kojoj će se, po svemu sudeći, na izbore izići bez ikakvog dogovora o reformi, s ogromnim međusobnim nepovjerenjem i histerijom u javnosti, s Čovićem koji uporno drži stranu Miloradu Dodiku, iako mu treba dogovor s bošnjačkom politikom i sa samim Dodikom koji tvrdi da nikad neće zaboraviti zločine NATO-a, posve neosjetljiv prema onome što se u ime entiteta kojeg vodi napravilo u ratu.

Kako on pak vidi tu zemlju najbolje se može vidjeti po odnosu prema javnom servisu, budući da se BHRT nalazi pred stečajem jer mu Republika Srpska godinama ne želi isplatiti iznos pretplate koji mu pripada, a koji je prikupljen u tom entitetu. Na koncu, hrvatska diplomacija zabilježila je simbolički uspjeh spominjanjem konstitutivnih naroda u BiH u novom ‘Strateškom kompasu’ EU-a. No, sve to neće značiti ništa, ostane li atmosfera u zemlji ovoliko zaglavljena u ratne narative.

Kriza splitske i pulske vlasti te revizija koalicijskog ugovora u Zagrebu

U domaćoj politici pak bilježimo ozbiljnu krizu splitske gradske vlasti nakon što je državno odvjetništvo odlučilo podići optužnicu protiv dogradonačelnika Bojana Ivoševića, zbog prijetnji novinarki Slobodne Dalmacije. Ivica Puljak je na kraju javno stao iza svog zamjenika, dio koalicijskih partnera traži njegovu smjenu ili povlačenje i sve je izvjesnije da ćemo u Splitu, niti godinu dana nakon izbora, imati manjinsku vlast. S minimalnim šansama da se raspišu novi izbori za vijeće. Jer, svega smo na splitskoj političkoj sceni gledali prethodnih desetljeća, pa i manjinske vlasti bez podrške vijeća, osim raspisivanja izvanrednih izbora.

Kako će se pak stvari razvijati u Puli, u kojoj su vijećnici iz Možemo odlučiti braniti lungomare i javni prostor pred privatnim investitorom, inače vlasnikom United medije, koji pak ima podršku gradonačelnika, SDP-a i IDS-a, teško je reći. Ono što je očito jeste da se vladajuća koalicija u tom gradu raspala i da će planirani projekt naići na otpor građana.

U Zagrebu su pak ovaj tjedan tema postali brojni otkazi u Holdingu, ali i revizija koalicijskog sporazuma između Možemo i SDP-a, koji će se teško raskinuti, ali isto tako neće ni dočekati kraj mandata u idiličnom skladu dvaju aktera.

Dron

Čitavo ovo vrijeme traje cirkus oko toga je li dron koji je pao na Zagreb nosio bombu ili nije. Centar za vještačenje ‘Ivan Vučetić’ tvrdi da nije, premijer i Vlada i dalje inzistiraju da jeste i čitava stvar, na svu sreću nije tragična, ali jeste tragikomična.

Ubojstva u Pločama

U Pločama smo pak vidjeli užasno i posebno brutalno dvostruko ubojstvo, pri čemu se kao posebno monstruozno i nezabilježeno izdvaja vrebanje maloljetnika na putu prema školi. Sve ono što će sada isplivati, od gradskih priča, do socijalnih službi neće vratiti ničiji život, ali bi bilo krajnje vrijeme da se povede računa o razoružavanju društva, što je proces koji nikad nije zapravo doveden do kraja.

Makedonija

Reprezentativci Sjeverne Makedonije su nam pak pokazali zbog čega je nogomet toliko popularan. To je, naime, jedini kolektivni sport u kojem netko tko je izraziti favorit ne mora nužno pobijediti slabijega, a ta mogućnost mnogima puno znači na svim životnim poljima. I koliko god navijali za Italiju koja je objektivno bila neusporedivo bolja ili priželjkivali da jaki Portugal izbaci Makedonce, toliko bi neka poetska pravda bila u tome da oni preskoče i tu drugu tešku prepreku i odu na Mundijal.