Budale, kavica i PR agencije
Naime, predsjednik Vlade iz koje je već otišao kamion ministara pod sumnjama za korupciju i stranke koja… mah, svi znate koja, je potpuno, korijenski uvjeren da je sve negativno što im se događa posljedica, između ostalog, orkestriranih pritisaka medija. Odnosno, kako je jučer pojasnio, orkestriranih pritiska kroz medije.
Glasom i pomalo tronutom dikcijom onog koji je sve prošao, onog koji sve zna ili, uostalom, bilo kojeg od četiri milijuna hrvatskih izbornika koji u lokalnoj kafani objašnjava prednosti postavljanja veznog reda u romb – Plenković je iznio svoju Istinu o tome kako nastaju članci u medijima.
“Što vi mislite da se članci ili teme u medijima nameću spontano? Vi sjednete na kavicu na kolegij i ničim izazvani bez ičijeg inputa, bez ičijeg briefa, bez ijedne PR agencije kojoj je netko dao lovu i rekao hajde sada vi bacite to sve u eter i samo ćemo o tome govoriti”, kazao je premijer. Pa izvukao i folklornu poštapalicu koja zaključuje svaku buduću raspravu: “O čemu mi pričamo, pa nismo budale”.
Samo briefovi&inputi
Okej. Kad bi ova premijerska litanija bila točna, jasno je da su oni koji misle da novinari i urednici neovisno, na kolegijima i uz kavicu smišljaju što će raditi – budale. Da je sve, eto, trgovina, utjecaj i opsjena. Ali, gdje to smješta one koji (već desetljećima) rade upravo tako, neovisno, uz kavicu i u dogovoru s kolegama?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postoje li takvi novinari uopće? Oni koji, recimo, čuju ili pročitaju neku nebuloznu izjavu predsjednika Vlade i odluče o tome napraviti tekst ili prilog? Ako je za vjerovati Plenkoviću, odgovor je jasno negativan – sve su to samo dojave, briefovi i PR agencije. Neovisno novinarstvo i sloboda medija po definiciji, jednostavno, ne postoje, o čemu pričamo, pa nismo mi budale…
Kakve slobode, drugovi?
Ovakva, praktički pernarovska ocjena medijske scene s pozicije najviše političke moći u zemlji naoko je izrazito lagodna. Jer te oslobađa i najmanje naznake odgovornosti za suzbijanje medijskih sloboda. Kakvih sloboda, drugovi, kad se ionako radi o inputima, lovi i direktivama o bacanju u eter?
Štoviše, ona oslobađa i od odgovornosti samu vlast, koja prijateljski tretman dobrog dijela ključnih medija osigurava širokogrudnim proračunskim novcem. Kako onim koji ide direktno, kao u slučaju HRT-a, tako i velikim marketinškim akcijama državnih monopolista, te sponzoriranjem “okruglih stolova” i “konferencija” o istraživanju ruda i gubljenju vremena. Pa nisu oni na vlasti budale, znaju kako se to radi…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dubinsko nerazumijevanje demokracije
No, iako je Plenkovićevo jučerašnje prezirno vrijeđanje novinara i medija kao takvih naoko izrazito lagodno, ono je vjerojatno i solidan uvod za epitaf na jednu nekad obećavajuću međunarodnu političku karijeru. Andrej Plenković se jučer, prozivajući medije, jasno p(r)okazao kao čovjek koji ne samo da nije materijal za najviše dužnosti u Europskoj uniji, nego kao otvorena prijetnja vrijednostima te zajednice.
Hrvatski premijer iskreno i dubinski ne razumije što je to demokracija. Nje, naime, nema bez slobodnih medija. A slobodni mediji su upravo oni koji bez inputa, bez PR agencija i bez briefova, ničim izazvani i spontano, uz kavicu, dogovaraju što će i kako objavljivati.
Autokratura iz doba kasnog tuđmanizma
Činjenica da Plenković smatra kako samo budale vjeruju u takvu stvarnost, dakle, ne pokazuje tek koliko se medijska i društvena scena srozala za vrijeme njegove vlasti. Nego i premijerovu normalizaciju smišljenog korodiranja osnovnih stupova demokratskog društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Nismo mi budale”, u ovom kontekstu zvuči tek kao loše opravdanje za personalnu i stranačku autokraturu iz vremena kasnog tuđmanizma. A trenutnog hrvatskog premijera, golemih europskih aspiracija, svodi tek na mjeru kabadahije iz duboke provincije. Na čovjeka koji počinje predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo demokraciji u Hrvatskoj, nego i u Europskoj uniji.
Nakon ovog napada na neovisne medije Andrej Plenković nije više prijetnja samo za hrvatsku demokraciju nego i EU
Hrvatski premijer iskreno i dubinski ne razumije što je to demokracija. Nje nema bez slobodnih medija
Plenkovićeva pernarovska ocjena medijske scene s pozicije najviše političke moći u zemlji naoko je izrazito lagodna. Jer oslobađa i od najmanje naznake odgovornosti za suzbijanje medijskih sloboda. Kakvih sloboda, drugovi, kad su sve ionako briefovi, inputi i PR agencije?
Jedno je kad megaporaz svog “briljantnog” kandidata za gradonačelnika Zagreba prikažeš kao posljedicu medijske zavjere i sitnih novinarskih provokacija. Radi se o nečemu što se prije svega može objasniti kao refleks lošeg gubitnika, koji se u očajničkom bijegu od rasprave o vlastitom udjelu odgovornosti u bolnom porazu lovi i za najnevjerojatnije slamke.
Ono što je, međutim, jučer kazao Andrej Plenković definitivno ga p(r)okazuje kao čovjeka koji suštinski ne samo da ne razumije, već i prezire samu bit demokratskog društvenog uređenja. Kad se njegov jučerašnji nestvarni pokušaj prikazivanja načina na koji nastaju medijske priče usporedi s ovotjednom porukom oporbenoj političarki da slobodno može u Njemačku ako vapi za tamošnjim demokratskim standardima, rezultat jednadžbe je sasvim jednoznačan. Andrej Plenković je čovjek opasnih namjera po demokraciju u ovoj zemlji.
Budale, kavica i PR agencije
Naime, predsjednik Vlade iz koje je već otišao kamion ministara pod sumnjama za korupciju i stranke koja… mah, svi znate koja, je potpuno, korijenski uvjeren da je sve negativno što im se događa posljedica, između ostalog, orkestriranih pritisaka medija. Odnosno, kako je jučer pojasnio, orkestriranih pritiska kroz medije.
Glasom i pomalo tronutom dikcijom onog koji je sve prošao, onog koji sve zna ili, uostalom, bilo kojeg od četiri milijuna hrvatskih izbornika koji u lokalnoj kafani objašnjava prednosti postavljanja veznog reda u romb – Plenković je iznio svoju Istinu o tome kako nastaju članci u medijima.
“Što vi mislite da se članci ili teme u medijima nameću spontano? Vi sjednete na kavicu na kolegij i ničim izazvani bez ičijeg inputa, bez ičijeg briefa, bez ijedne PR agencije kojoj je netko dao lovu i rekao hajde sada vi bacite to sve u eter i samo ćemo o tome govoriti”, kazao je premijer. Pa izvukao i folklornu poštapalicu koja zaključuje svaku buduću raspravu: “O čemu mi pričamo, pa nismo budale”.
Samo briefovi&inputi
Okej. Kad bi ova premijerska litanija bila točna, jasno je da su oni koji misle da novinari i urednici neovisno, na kolegijima i uz kavicu smišljaju što će raditi – budale. Da je sve, eto, trgovina, utjecaj i opsjena. Ali, gdje to smješta one koji (već desetljećima) rade upravo tako, neovisno, uz kavicu i u dogovoru s kolegama?
Postoje li takvi novinari uopće? Oni koji, recimo, čuju ili pročitaju neku nebuloznu izjavu predsjednika Vlade i odluče o tome napraviti tekst ili prilog? Ako je za vjerovati Plenkoviću, odgovor je jasno negativan – sve su to samo dojave, briefovi i PR agencije. Neovisno novinarstvo i sloboda medija po definiciji, jednostavno, ne postoje, o čemu pričamo, pa nismo mi budale…
Kakve slobode, drugovi?
Ovakva, praktički pernarovska ocjena medijske scene s pozicije najviše političke moći u zemlji naoko je izrazito lagodna. Jer te oslobađa i najmanje naznake odgovornosti za suzbijanje medijskih sloboda. Kakvih sloboda, drugovi, kad se ionako radi o inputima, lovi i direktivama o bacanju u eter?
Štoviše, ona oslobađa i od odgovornosti samu vlast, koja prijateljski tretman dobrog dijela ključnih medija osigurava širokogrudnim proračunskim novcem. Kako onim koji ide direktno, kao u slučaju HRT-a, tako i velikim marketinškim akcijama državnih monopolista, te sponzoriranjem “okruglih stolova” i “konferencija” o istraživanju ruda i gubljenju vremena. Pa nisu oni na vlasti budale, znaju kako se to radi…
Dubinsko nerazumijevanje demokracije
No, iako je Plenkovićevo jučerašnje prezirno vrijeđanje novinara i medija kao takvih naoko izrazito lagodno, ono je vjerojatno i solidan uvod za epitaf na jednu nekad obećavajuću međunarodnu političku karijeru. Andrej Plenković se jučer, prozivajući medije, jasno p(r)okazao kao čovjek koji ne samo da nije materijal za najviše dužnosti u Europskoj uniji, nego kao otvorena prijetnja vrijednostima te zajednice.
Hrvatski premijer iskreno i dubinski ne razumije što je to demokracija. Nje, naime, nema bez slobodnih medija. A slobodni mediji su upravo oni koji bez inputa, bez PR agencija i bez briefova, ničim izazvani i spontano, uz kavicu, dogovaraju što će i kako objavljivati.
Autokratura iz doba kasnog tuđmanizma
Činjenica da Plenković smatra kako samo budale vjeruju u takvu stvarnost, dakle, ne pokazuje tek koliko se medijska i društvena scena srozala za vrijeme njegove vlasti. Nego i premijerovu normalizaciju smišljenog korodiranja osnovnih stupova demokratskog društva.
“Nismo mi budale”, u ovom kontekstu zvuči tek kao loše opravdanje za personalnu i stranačku autokraturu iz vremena kasnog tuđmanizma. A trenutnog hrvatskog premijera, golemih europskih aspiracija, svodi tek na mjeru kabadahije iz duboke provincije. Na čovjeka koji počinje predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo demokraciji u Hrvatskoj, nego i u Europskoj uniji.