Svake večeri američke TV gledatelje na najgledanijim kanalima zabavlja niz komičara i voditelja koji, s manje ili više uspjeha i posvećenosti, nastupaju iz pozicije apsurda. Kroz satiriziranje, ismijavanje i parodiranje dnevnih vijesti, Stephen Colbert, Jimmy Kimmel i drugi iznose ključne društvene komentare, efikasniji i pitkiji, kako to humor već obično biva, od svih ostalih (najbliže tome kod nas bio bi Zoran Šprajc, ali njegov instrument nije apsurd, već sarkazam).
Jedna od temeljnih ljudskih prava, barem kako smo ih shvaćamo u posljednjih dvjestotinjak godina zapadne civilizacije, jest pravo na slobodu govora; pravo na satiru, parodiju i ironiju posebno je važan segment slobode govora, jer o neugodnim stvarima lakše progovaramo uz određenu dozu humora.
Problem je samo ako predsjednik govori kao Cartman
Neke od najbrutalnijih kritika povampirenih vladara i izopačenih sustava tijekom povijesti su iznošeni upravo pod plaštom, pa i zaštitom, parodije i satire. Od Antuna Gustava Matoša i Marka Twaina do Davea Chappella ili ekipe News Bara, subverzivnim humorom ukazivali smo na neke od najbolnijih točaka u društvu, bilo da se radi o manjinskim stereotipima, zabludama većine, režimski propisanim istinama ili pomno skrivenim anksioznostima. Što je stvar rubnija, satira je potrebnija.
Dovođenje stvari do njihovog apsurda, kako bismo naglasili koliko je suštinska postavka problematična, jedna je najstarijih i najefikasnijih pripovjedačkih tehnika za iznošenje neugodnih istina (koja u doba Trumpa, istina, ima određenih problema, jer samo po sebi američki predsjednik dovodi stvari do apsurda, tako da mu izjave često nalikuju izjavama Erica Cartmana. Što je za satiru problem, jer kad predsjednik govori kao Cartman, što bi Cartman trebao govoriti?).
Činjenice su upravo suprotne od navoda sutkinje Šagud
Sutkinja u slučaju Bujanec iznosi definiciju satire koja, nažalost, nema veze sa zdravim razumom pa se i njena argumentacija, zapravo, približila onome protiv čega sudi. Autori News Bara osuđeni su zato, što prema mišljenju sutkinje Šagud, satira može biti isključivo zadirkivanje temeljeno na istinitim događajima, a ne direktno izmišljanje stvarnosti. Prvo, svakom razumnom čitatelju jasno kako je članak News Bara o gospodinu Bujancu itekako utemeljen na stvarnim okolnostima, pa i sudskim odlukama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, upravo suprotno od navoda sutkinje Šagud, najteži prijestup koji satira može počiniti jest da ne bude dovoljno apsurdna – što je bliža realnom i istinitom, to je veća mogućnost da je netko krivo protumači i doživi kao istinu. Smisao parodije i satire jest da lažu, izvrću, izmišljaju, nadopunjuju i prevrću, što efikasnije i što apsurdnije, a sve u svrhu pronicanja u one dublje ljudske istine, koje istina sama ne može dosegnuti.
Gospodine Obama, jeste li vi uistinu rođeni na Veneri?
Treće, na autora News Barova članka sutkinja primjenjuje isti kriterij kao za autora bilo kojeg novinskog teksta, te kazuje da “nije postupao u dobroj vjeri”. Iako na prvu zvuči kao izlet u srednjovjekovni diskurs o ispravnom i neispravnom postupanju, stvar je još problematičnija; načelo dobre vjere primjenjuje se u slučajevima klevete, da bi se utvrdilo je li novinar poduzeo sve što je mogao da provjeri informacije, dobije reakciju druge strane, i tako dalje.
Primjenjivati načelo dobre vjere na satirički osvrt doslovno je isto kao da vozača autoškole opominjete jer vozi ispod propisane minimalne brzine; ili, privedete boksača u ringu za fizički nasrtaj na svog protivnika; ili, izvođačima koncerta izdate kaznu za remećenje javnog reda i mira zbog glasnog govora. Suština satire upravo je u tome da kod nje ne postupa – niti se može postupati – kao u novinarstvu. To je ono što je čini satirom, kao što plaćena tučnjava boksača čini boksačem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zamislite da autori News Bara ili stand-up komičari za svaki komad svog teksta prethodno moraju kontaktirati ljude o kojima pričaju, a da ispune načelo koje im zadaje časna sutkinja. Gospodine Obama, jeste li vi uistinu rođeni na Veneri? Kako komentirate moj navod, vidno izmišljen za potrebe večerašnjeg punchlinea, gospodine Bakić, da provodite robotičku revoluciju jer ste i vi, ustvari, robot? I tako dalje, i tako dalje.
Bilo bi šteta da se odreknemo civilizacijskog dostignuća
Svijet bez satire bio bi znatno tužnije i siromašnije mjesto; ako je, dakle, točno da smo od prvih ljudskih jazbina i pećina do ovdje dogurali jer sve slobodnije možemo govoriti, djelovati, pisati, trgovati, ljubovati i stvarati, onda nije pretjerano kazati, da su satira i parodija tome dali svoj ključan obol.
Bilo bi šteta da se mi u Hrvatskoj tog civilizacijskog dostignuća na bilo koji način odreknemo, ili ga na bilo koji način ugrozimo, a sve radi jedne nepromišljene presude – no, jednako tako, teško bi bilo kazati, da se tako što ne bi uklopilo u vrijednosne okvire kakvima sve češće svjedočimo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon presude za satiru, što je sljedeće; osudit će boksača jer je u ringu nasrnuo na protivnika?
Sutkinja je u slučaju Bujanec, nažalost, iznijela definiciju satire koja nema veze sa zdravim razumom
Zamislite da autori News Bara ili stand-up komičari za svaki komad svog teksta prethodno moraju kontaktirati ljude o kojima pričaju, a da ispune načelo koje im zadaje časna sutkinja. Gospodine Obama, jeste li vi uistinu rođeni na Veneri? Kako komentirate moj navod, vidno izmišljen za potrebe večerašnjeg punchlinea, gospodine Bakić, da provodite robotičku revoluciju jer ste i vi, ustvari, robot?
Svake večeri američke TV gledatelje na najgledanijim kanalima zabavlja niz komičara i voditelja koji, s manje ili više uspjeha i posvećenosti, nastupaju iz pozicije apsurda. Kroz satiriziranje, ismijavanje i parodiranje dnevnih vijesti, Stephen Colbert, Jimmy Kimmel i drugi iznose ključne društvene komentare, efikasniji i pitkiji, kako to humor već obično biva, od svih ostalih (najbliže tome kod nas bio bi Zoran Šprajc, ali njegov instrument nije apsurd, već sarkazam).
Colbert, Kimmel, a prije njih Jon Stewart, izmišljaju događaje kojih evidentno nije bilo; sitne pogreške političara pretvaraju u sumanuto apsurdne skandale; brutalno podmeću, prevrću i izvrću, kako bi kroz preuveličavanje ukazivali na dvoličnost, korupciju, diskriminaciju i ljudsku glupost. Svake večeri satirom i parodijom iskazuju grube istine koje bi teško bilo pretočiti u bilo koji drugi medijski format.
Jedna od temeljnih ljudskih prava, barem kako smo ih shvaćamo u posljednjih dvjestotinjak godina zapadne civilizacije, jest pravo na slobodu govora; pravo na satiru, parodiju i ironiju posebno je važan segment slobode govora, jer o neugodnim stvarima lakše progovaramo uz određenu dozu humora.
Problem je samo ako predsjednik govori kao Cartman
Neke od najbrutalnijih kritika povampirenih vladara i izopačenih sustava tijekom povijesti su iznošeni upravo pod plaštom, pa i zaštitom, parodije i satire. Od Antuna Gustava Matoša i Marka Twaina do Davea Chappella ili ekipe News Bara, subverzivnim humorom ukazivali smo na neke od najbolnijih točaka u društvu, bilo da se radi o manjinskim stereotipima, zabludama većine, režimski propisanim istinama ili pomno skrivenim anksioznostima. Što je stvar rubnija, satira je potrebnija.
Dovođenje stvari do njihovog apsurda, kako bismo naglasili koliko je suštinska postavka problematična, jedna je najstarijih i najefikasnijih pripovjedačkih tehnika za iznošenje neugodnih istina (koja u doba Trumpa, istina, ima određenih problema, jer samo po sebi američki predsjednik dovodi stvari do apsurda, tako da mu izjave često nalikuju izjavama Erica Cartmana. Što je za satiru problem, jer kad predsjednik govori kao Cartman, što bi Cartman trebao govoriti?).
Činjenice su upravo suprotne od navoda sutkinje Šagud
Sutkinja u slučaju Bujanec iznosi definiciju satire koja, nažalost, nema veze sa zdravim razumom pa se i njena argumentacija, zapravo, približila onome protiv čega sudi. Autori News Bara osuđeni su zato, što prema mišljenju sutkinje Šagud, satira može biti isključivo zadirkivanje temeljeno na istinitim događajima, a ne direktno izmišljanje stvarnosti. Prvo, svakom razumnom čitatelju jasno kako je članak News Bara o gospodinu Bujancu itekako utemeljen na stvarnim okolnostima, pa i sudskim odlukama.
Drugo, upravo suprotno od navoda sutkinje Šagud, najteži prijestup koji satira može počiniti jest da ne bude dovoljno apsurdna – što je bliža realnom i istinitom, to je veća mogućnost da je netko krivo protumači i doživi kao istinu. Smisao parodije i satire jest da lažu, izvrću, izmišljaju, nadopunjuju i prevrću, što efikasnije i što apsurdnije, a sve u svrhu pronicanja u one dublje ljudske istine, koje istina sama ne može dosegnuti.
Gospodine Obama, jeste li vi uistinu rođeni na Veneri?
Treće, na autora News Barova članka sutkinja primjenjuje isti kriterij kao za autora bilo kojeg novinskog teksta, te kazuje da “nije postupao u dobroj vjeri”. Iako na prvu zvuči kao izlet u srednjovjekovni diskurs o ispravnom i neispravnom postupanju, stvar je još problematičnija; načelo dobre vjere primjenjuje se u slučajevima klevete, da bi se utvrdilo je li novinar poduzeo sve što je mogao da provjeri informacije, dobije reakciju druge strane, i tako dalje.
Primjenjivati načelo dobre vjere na satirički osvrt doslovno je isto kao da vozača autoškole opominjete jer vozi ispod propisane minimalne brzine; ili, privedete boksača u ringu za fizički nasrtaj na svog protivnika; ili, izvođačima koncerta izdate kaznu za remećenje javnog reda i mira zbog glasnog govora. Suština satire upravo je u tome da kod nje ne postupa – niti se može postupati – kao u novinarstvu. To je ono što je čini satirom, kao što plaćena tučnjava boksača čini boksačem.
Zamislite da autori News Bara ili stand-up komičari za svaki komad svog teksta prethodno moraju kontaktirati ljude o kojima pričaju, a da ispune načelo koje im zadaje časna sutkinja. Gospodine Obama, jeste li vi uistinu rođeni na Veneri? Kako komentirate moj navod, vidno izmišljen za potrebe večerašnjeg punchlinea, gospodine Bakić, da provodite robotičku revoluciju jer ste i vi, ustvari, robot? I tako dalje, i tako dalje.
Bilo bi šteta da se odreknemo civilizacijskog dostignuća
Svijet bez satire bio bi znatno tužnije i siromašnije mjesto; ako je, dakle, točno da smo od prvih ljudskih jazbina i pećina do ovdje dogurali jer sve slobodnije možemo govoriti, djelovati, pisati, trgovati, ljubovati i stvarati, onda nije pretjerano kazati, da su satira i parodija tome dali svoj ključan obol.
Bilo bi šteta da se mi u Hrvatskoj tog civilizacijskog dostignuća na bilo koji način odreknemo, ili ga na bilo koji način ugrozimo, a sve radi jedne nepromišljene presude – no, jednako tako, teško bi bilo kazati, da se tako što ne bi uklopilo u vrijednosne okvire kakvima sve češće svjedočimo.