Jedino što možda nije bilo predvidivo u cijeloj priči je da će ti ljudi biti toliko dobroćudni. Mirni, pristojni, nasmijani – to su otprilike glavni epiteti kojima se može opisati generacija suvremenih useljenika u Hrvatsku, uglavnom s dalekog jugoistoka. Sve ostalo se, nažalost, odvija po prilično lako predvidivom scenariju.
Sam dolazak radnika iz svih tih Indija, Nepala, Filipina i zemalja za čiji je dobar dio stanovnika hrvatski standard – zapadnoeuropski, nije bilo teško predvidjeti. Kraj posljednje globalne gospodarske krize i ulazak Hrvatske u EU spojio je rast gospodarstva i masovno iseljavanje iz države koju je sve više počela gušiti korupcija i partitokracija. Rezultat, nedostatak radne snage, morao se nadoknaditi iz inozemstva, a nakon što se iskoristio ljudski kapacitet iz nekadašnje Jugoslavije, na red su došli i radnici iz dalekih zemalja.
Desnica jaše na strahu od drugih
Kako se radi o ljudima druge boje kože i koji govore stvarno drugačijim jezicima, brzo je krenuo i strah. Jer, oni drugi i drugačiji su, zar ne, uvijek opasnost. A čim je tu strah, brzo dođe i politika. U Hrvatskoj već postoji plodna anti useljenička politička scena, koja je prepoznala sjajnu priliku da unovči strah od promjene; od toga da ulicama “naših gradova”, hodaju “drugi ljudi”.
O ksenofobni sentiment puka tako se već žudno trlja cijela desna scena u zemlji (osim možda najužeg nacionalnog vodstva HDZ-a). U taj vlak već su uskočili hrvatski spasitelji Europe kao takve, Ivan Vilibor Sinčić i Mislav Kolakušić, čelnici davno ispuhanih političkih opcija. Tu je, kao zasad najjači jahač ultradesnih valova Domovinski pokret, a isto tako i Most, predvođen svojim doktorom za svakovrsne teorije zavjera, pa tako i onu o tzv. “zamjeni stanovništva”, Marinom Miletićem.
Zarada ide, država se skriva
Svoju računicu, dakako, ima i dobar dio onih koji zapošljavaju strane radnike, zadovoljne i s manjim primanjima od svojih hrvatskih kolega. Mnogi radnici s dalekog jugoistoka, pritom, žive u uvjetima za koje su i zloglasniji studentski smještaji hoteli s nekoliko zvjezdica.
Državna administracija, također sasvim tužno predvidivo, na čitavu situaciju u kojoj u zemlji radi barem 100 tisuća stranih radnika, promatra s mješavinom inercije i improvizacije – kao što se uglavnom događa i sa svim drugim otvorenim pitanjima u zemlji. Ozbiljne strategije integracije svih tih ljudi u hrvatsko društvo nema, ali zato je sin državnog tajnika za imigraciju vodio tvrtku za – uvoz stranih radnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zazor od osmijeha
U takvim okolnostima, i mnoštvo mrziteljskih reakcija na slike stranih radnika koji, sa širokim osmijesima, slave doček Nove godine na Trgu bana Jelačića, dio je očekivanog scenarija. Zazor prema ljudima druge boje kože, koji, eto, dolaze po “naše poslove” i “naše žene”, upozoravanje na skori gubitak sigurnosti na ulicama naših gradova, jednostavno je predvidiv dio cijele priče jednog društva zaglavljenog u svim mogućim procjepima 21. stoljeća.
Glavni procjep, međutim, i dalje se uspješno skriva prekriven ornamentima ksenofobije, šovinizma i običnog, ljudskog straha. Radi se ključnom društvenom sukobu ne samo u Hrvatskoj danas, nego i u srcu same moderne civilizacije.
Rat protiv jednakosti
Nije teško uočiti da su najbrojniji i najglasniji hejteri “nepalske Nove godine u Zagrebu”, uglavnom oni koji misle da je, recimo, cijela priča oko korone bila velika prevara. Cjepiva im smetaju više od lošeg engleskog pri dostavi ručka. Tri posta dalje vrijeđaju LGBT zajednicu ili se kunu u “Za dom spremni”. Ne treba iznenaditi ni ako je iza ugla odmah sprdnja na račun neke od znanstvenih činjenica ili otkrića, podcrtana s “pametnom dosta”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ista ekipa uglavnom se kiti epitetom antiglobalista, što je posebno tužna pozicija u kulturi i civilizaciji koja je u svojoj suštini najviše od svega – globalna. Uz takav, sveopći korijen, ona ne može ni biti drugačije temeljena nego na ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na boju kožu, spolnu, religijsku ili bilo kakvu drugu orijentaciju.
Takva vrsta ravnopravnosti, a još više sloboda koja iz nje proizilazi, šaka je u oko svima onima koji žale za vremenima kad se “znao red i poredak” i kad su se dominacija, nejednakost i represija ucjepljivale već od najranijih dana, u obitelji. Podtekst je to svih recentnih ideoloških i političkih bitaka koje vitlaju svjetskom i domaćom javnosti posljednjih godina i desetljeća – od priče o migracijama, preko antivakserskih i sličnih ludosti, pa do otvorenih manifestacija netrpeljivosti prema drugačijima kao što je to bio ovdašnji referendum o braku prošlog desetljeća.
Hrvatska se brani na pravima stranih radnika
Sve ovo, dakako, ne znači da pred Hrvatskom ne stoje ozbiljni izazovi u integraciji stranih radnika. No, oni se ne rješavaju, nego pogoršavaju dizanjem moralne panike o ženama koje će morati “biti zamotane kao da žive među talibanima” ili ismijavanjem “Wolt dočeka na Trgu”, nego na izvoru svih problema – ekonomskom. Eksploatacija vodi getoizaciji, getoizacija osjećaju isključenosti, a od te točke do bijesa nije dalek put.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, Hrvatska se danas brani na radničkim i ljudskim pravima stranih radnika. Sve ostalo je politički vjerojatno isplativ, ali dugoročno tek destabilizirajući, destruktivni i gubitnički – šovinizam.
Naravno. Oni kojima smetaju stranci na dočeku Nove godine, obično su sumnjičavi i prema cjepivima i LGBT zajednici
Zašto nas val mržnje prema "nepalskoj Novoj godini" u Zagrebu nije trebao iznenaditi?
Isti je podtekst svih recentnih ideoloških i političkih bitaka koje vitlaju svjetskom i domaćom javnosti posljednjih godina i desetljeća - od priče o migracijama, preko antivakserskih i sličnih ludosti, pa do otvorenih manifestacija netrpeljivosti prema drugačijima kao što je to bio ovdašnji referendum o braku prošlog desetljeća
Jedino što možda nije bilo predvidivo u cijeloj priči je da će ti ljudi biti toliko dobroćudni. Mirni, pristojni, nasmijani – to su otprilike glavni epiteti kojima se može opisati generacija suvremenih useljenika u Hrvatsku, uglavnom s dalekog jugoistoka. Sve ostalo se, nažalost, odvija po prilično lako predvidivom scenariju.
Sam dolazak radnika iz svih tih Indija, Nepala, Filipina i zemalja za čiji je dobar dio stanovnika hrvatski standard – zapadnoeuropski, nije bilo teško predvidjeti. Kraj posljednje globalne gospodarske krize i ulazak Hrvatske u EU spojio je rast gospodarstva i masovno iseljavanje iz države koju je sve više počela gušiti korupcija i partitokracija. Rezultat, nedostatak radne snage, morao se nadoknaditi iz inozemstva, a nakon što se iskoristio ljudski kapacitet iz nekadašnje Jugoslavije, na red su došli i radnici iz dalekih zemalja.
Desnica jaše na strahu od drugih
Kako se radi o ljudima druge boje kože i koji govore stvarno drugačijim jezicima, brzo je krenuo i strah. Jer, oni drugi i drugačiji su, zar ne, uvijek opasnost. A čim je tu strah, brzo dođe i politika. U Hrvatskoj već postoji plodna anti useljenička politička scena, koja je prepoznala sjajnu priliku da unovči strah od promjene; od toga da ulicama “naših gradova”, hodaju “drugi ljudi”.
O ksenofobni sentiment puka tako se već žudno trlja cijela desna scena u zemlji (osim možda najužeg nacionalnog vodstva HDZ-a). U taj vlak već su uskočili hrvatski spasitelji Europe kao takve, Ivan Vilibor Sinčić i Mislav Kolakušić, čelnici davno ispuhanih političkih opcija. Tu je, kao zasad najjači jahač ultradesnih valova Domovinski pokret, a isto tako i Most, predvođen svojim doktorom za svakovrsne teorije zavjera, pa tako i onu o tzv. “zamjeni stanovništva”, Marinom Miletićem.
Zarada ide, država se skriva
Svoju računicu, dakako, ima i dobar dio onih koji zapošljavaju strane radnike, zadovoljne i s manjim primanjima od svojih hrvatskih kolega. Mnogi radnici s dalekog jugoistoka, pritom, žive u uvjetima za koje su i zloglasniji studentski smještaji hoteli s nekoliko zvjezdica.
Državna administracija, također sasvim tužno predvidivo, na čitavu situaciju u kojoj u zemlji radi barem 100 tisuća stranih radnika, promatra s mješavinom inercije i improvizacije – kao što se uglavnom događa i sa svim drugim otvorenim pitanjima u zemlji. Ozbiljne strategije integracije svih tih ljudi u hrvatsko društvo nema, ali zato je sin državnog tajnika za imigraciju vodio tvrtku za – uvoz stranih radnika.
Zazor od osmijeha
U takvim okolnostima, i mnoštvo mrziteljskih reakcija na slike stranih radnika koji, sa širokim osmijesima, slave doček Nove godine na Trgu bana Jelačića, dio je očekivanog scenarija. Zazor prema ljudima druge boje kože, koji, eto, dolaze po “naše poslove” i “naše žene”, upozoravanje na skori gubitak sigurnosti na ulicama naših gradova, jednostavno je predvidiv dio cijele priče jednog društva zaglavljenog u svim mogućim procjepima 21. stoljeća.
Glavni procjep, međutim, i dalje se uspješno skriva prekriven ornamentima ksenofobije, šovinizma i običnog, ljudskog straha. Radi se ključnom društvenom sukobu ne samo u Hrvatskoj danas, nego i u srcu same moderne civilizacije.
Rat protiv jednakosti
Nije teško uočiti da su najbrojniji i najglasniji hejteri “nepalske Nove godine u Zagrebu”, uglavnom oni koji misle da je, recimo, cijela priča oko korone bila velika prevara. Cjepiva im smetaju više od lošeg engleskog pri dostavi ručka. Tri posta dalje vrijeđaju LGBT zajednicu ili se kunu u “Za dom spremni”. Ne treba iznenaditi ni ako je iza ugla odmah sprdnja na račun neke od znanstvenih činjenica ili otkrića, podcrtana s “pametnom dosta”.
Ista ekipa uglavnom se kiti epitetom antiglobalista, što je posebno tužna pozicija u kulturi i civilizaciji koja je u svojoj suštini najviše od svega – globalna. Uz takav, sveopći korijen, ona ne može ni biti drugačije temeljena nego na ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na boju kožu, spolnu, religijsku ili bilo kakvu drugu orijentaciju.
Takva vrsta ravnopravnosti, a još više sloboda koja iz nje proizilazi, šaka je u oko svima onima koji žale za vremenima kad se “znao red i poredak” i kad su se dominacija, nejednakost i represija ucjepljivale već od najranijih dana, u obitelji. Podtekst je to svih recentnih ideoloških i političkih bitaka koje vitlaju svjetskom i domaćom javnosti posljednjih godina i desetljeća – od priče o migracijama, preko antivakserskih i sličnih ludosti, pa do otvorenih manifestacija netrpeljivosti prema drugačijima kao što je to bio ovdašnji referendum o braku prošlog desetljeća.
Hrvatska se brani na pravima stranih radnika
Sve ovo, dakako, ne znači da pred Hrvatskom ne stoje ozbiljni izazovi u integraciji stranih radnika. No, oni se ne rješavaju, nego pogoršavaju dizanjem moralne panike o ženama koje će morati “biti zamotane kao da žive među talibanima” ili ismijavanjem “Wolt dočeka na Trgu”, nego na izvoru svih problema – ekonomskom. Eksploatacija vodi getoizaciji, getoizacija osjećaju isključenosti, a od te točke do bijesa nije dalek put.
Ukratko, Hrvatska se danas brani na radničkim i ljudskim pravima stranih radnika. Sve ostalo je politički vjerojatno isplativ, ali dugoročno tek destabilizirajući, destruktivni i gubitnički – šovinizam.