Ako ne prije, već 1. srpnja 2013. godine, kad je Hrvatska postala članica Europske unije, moralo je biti jasno što će biti jedan od najvećih dugoročnih društvenih izazova ove zemlje. Još jasnije je postalo dvije godine kasnije, kad je Europu, pa tako i Hrvatsku, zapljusnuo migrantski val dotad neviđenih razmjera.
Naposljetku, trebalo je biti nevjerojatno nemaran i netalentiran da se predvide posljedice ukidanja kvota za dolazak stranih radnika u Hrvatsku 2021. godine. Sve ono što se događalo i događa danas, za neke neobična stvarnost u kojoj odjednom ulice svojih gradova dijele s velikim brojem ljudi druge rase, druge boje kože, koji govore različitim, nepoznatim jezicima, bila je, zapravo, najlakše predvidiva stvarnost.
Imigracijska strategija i dalje “u izradi”
Hrvatsko stanovništvo je starilo i prije ulaska u EU. Mogućnost zaposlenja u bogatijim članicama je preko granice odaslala dodatne stotine tisuća građana u punoj radnoj snazi. Nije trebalo dugo da od zemlje kojoj je nezaposlenost najveći problem, Hrvatska postane zemlja u kojoj je najveći problem – nedostatak radne snage. Koja se, eto, pokušava (jer još uvijek nije dovoljno) popuniti sa sve većim brojem stranih radnika, ne samo onih iz susjedstva, nego i iz dalekih krajeva svijeta.
Jasno je da se radi o izazovnom društvenom, kulturološkom, pa i ekonomskom fenomenu, za koji bi se ozbiljna zemlja trebala krajnje ozbiljno pripremiti – detaljnom imigracijskom strategijom koja bi imala olakšati prilagodbu novih stanovnika Hrvatskoj, i obrnuto. Hrvatska, dakako, nije napravila ništa. Evo nas u 2024. godini, a imigracijska strategija je još “u izradi”. Vrag odnija prišu.
Eksploatacija izvan granica ljudskosti
Na terenu, naravno, buja ksenofobija, cijeli niz desnih političkih opcija je otkrio sjajnu priliku da na strahu od “novih drugačijih” (Srbi su već pomalo passé, a i nisu “škuri, crni i mali” kako je strane radnike nedavno nazvala jedna od saborskih uzdanica HDZ-a) gradi političke platforme. Na terenu se, još naravnije, strani radnici za koje je prosječna hrvatska plaća malo bogatstvo, eksploatiraju izvan svih ljudskih granica, primjerice na način da ih se, kako je otkrio Telegram, u derutnom stanu u centru Zagreba natrpa – 32.
Činjenica da se ovakve stvari mogu događati – a događaju se masovno – djeluju kao još jedna potvrda da Hrvatska, pogotovo u mandatu Andreja Plenkovića, kroz sve krize i promjene leti, figurativno rečeno, poput bačenog kamena, ovisnog samo o gravitaciji, sili kojom je zavitlan i eventualnim preprekama na putu. Nema tu – osim europski dogovorenih zahvata – nekih posebnih, a pogotovo posebno osmišljenih strateških poteza. Ako se i dogode, dođu često kobno prekasno. Uostalom, primjeri s tragično masovnim umiranjem i kolapsom politike cijepljenja u pandemiji ili obnovom od potresa govore dovoljno sami za sebe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Airbnb i Booking su za luzere
Međutim, u priči o stranim radnicima pomalja se i druga realnost, mimo tipičnog nerada, nereda i improvizacije koji su obilježili obje Vlade Andreja Plenkovića. Ova vrsta kaosa je, naime, nekome jako, jako isplativa. Ovdje se, zapravo, može već pričati o – biznis modelu.
Evo, recimo, slučaj sa stanom u kojem se baškari 32 strana radnika, u komforu kakav bi, recimo, imala četveročlana obitelj u 20 kvadrata. Taj stan je u vlasništvu države. Njim upravlja tvrtka Državne nekretnine koja zakupcu naplaćuje 783 eura mjesečnog najma. Zakupac je tvrtka osnovana mjesec dana prije natječaja.
Stranim radnicima, pak, zakupac naplaćuje po glavi 250 eura mjesečno. Ukupno tako prikupi 8000 eura, dakle deset puta više od onog što na ime najma plaća Državnim nekretninama. Profit od pedesetak tisuća nekadašnjih kuna na samo jednom stanu u samo jednom mjesecu? Airbnb i Booking su, očito, samo za luzere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Strani radnici? Nikad čuli…
Što je najbolje, sve je perfektno legalno. Ugovor o najmu s Državnim nekretninama bio bi prekršen samo kad bi zakupac dao stan u podnajam, ali on to ne radi, samo uzima strane radnike koje mu dovodi za to specijalizirana agencija.
Istina, jest malo neljudski držati ljude u prostoru u kojem im pripada samo pet kvadrata po glavi. U Hrvatskoj postoji i propis o smještaju sezonskih radnika koji kaže da je minimalan broj kvadrata po osobi – 14. Ali, ovo nisu sezonski radnici, koji će otići kući kad prođe ljeto, pa se to na njih odnosi. O stranim radnicima ne postoji sličan propis. Strani radnici? Nikad čuli…
Afera Katić&sin – bez posljedica
Obrisi biznis modela oko stranih radnika pomaljaju se i na primjeru državnog tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova Žarka Katića. Zaduženog za, između ostalog, izdavanje radnih dozvola i reguliranje boravka stranaca u Hrvatskoj, te kontrolu agencija koje se tim poslom bave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A tim poslom se bavila i tvrtka njegovog – sina, koja je budućim klijentima omogućivala rješavanje problema dugog čekanja dozvola i beskonačne birokracije. Katić mlađi ih je na svom Linkedin profilu pozivao da mu se jave i obećavao: “Možda mogu učiniti da to sve nestane”. Katić stariji, pak, nije ni obavijestio MUP da se njegov sin bavi poslom koji bi on trebao – nadzirati. Nakon što je priča izašla u javnost, državnom tajniku Katiću se, naravno, nije dogodilo ništa.
Biznis model kao pravilo, a ne iznimka
Ova dva primjera su samo detalji onog što su mediji dosad otkrivali o cijeloj lukrativnoj ekonomiji koja buja u sjeni potpune državne nezainteresiranosti. I koja čini sasvim izglednom mogućnost da se, zapravo, možda i ne radi o poslovičnoj sporosti i neredu, nego o, barem u dijelu vlasti, pažljivo osmišljenom biznis modelu.
Uostalom, zar bi bilo čudno? Svako veliko društveno gibanje u vrijeme vlasti HDZ-a u ovoj zemlji iskorišteno je kao sjajna – prilika za zaradu. Tako je bilo i kod tranzicije društvenog u privatno vlasništvo. Tako je bilo u Domovinskom ratu. Tako je bilo u poslijeratnoj obnovi. Sve više se doima da je slično i u obnovi od potresa. Zašto bi bilo drugačije u slučaju dolaska stotina tisuća stranih radnika?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo sad već postaje sumnjivo. Je li Vlada oko stranih radnika samo nemarna ili s namjerom odabranima omogućava lukrativan biznis?
Mnogi zarađuju goleme profite na eksploataciji stranih radnika koju omogućuju manjkavi propisi
Zar bi to bilo čudno? Svako veliko društveno gibanje u vrijeme vlasti HDZ-a u ovoj zemlji iskorišteno je kao sjajna - prilika za zaradu. Tako je bilo i kod tranzicije društvenog u privatno vlasništvo. Tako je bilo u Domovinskom ratu. Tako je bilo u poslijeratnoj obnovi...
Ako ne prije, već 1. srpnja 2013. godine, kad je Hrvatska postala članica Europske unije, moralo je biti jasno što će biti jedan od najvećih dugoročnih društvenih izazova ove zemlje. Još jasnije je postalo dvije godine kasnije, kad je Europu, pa tako i Hrvatsku, zapljusnuo migrantski val dotad neviđenih razmjera.
Naposljetku, trebalo je biti nevjerojatno nemaran i netalentiran da se predvide posljedice ukidanja kvota za dolazak stranih radnika u Hrvatsku 2021. godine. Sve ono što se događalo i događa danas, za neke neobična stvarnost u kojoj odjednom ulice svojih gradova dijele s velikim brojem ljudi druge rase, druge boje kože, koji govore različitim, nepoznatim jezicima, bila je, zapravo, najlakše predvidiva stvarnost.
Imigracijska strategija i dalje “u izradi”
Hrvatsko stanovništvo je starilo i prije ulaska u EU. Mogućnost zaposlenja u bogatijim članicama je preko granice odaslala dodatne stotine tisuća građana u punoj radnoj snazi. Nije trebalo dugo da od zemlje kojoj je nezaposlenost najveći problem, Hrvatska postane zemlja u kojoj je najveći problem – nedostatak radne snage. Koja se, eto, pokušava (jer još uvijek nije dovoljno) popuniti sa sve većim brojem stranih radnika, ne samo onih iz susjedstva, nego i iz dalekih krajeva svijeta.
Jasno je da se radi o izazovnom društvenom, kulturološkom, pa i ekonomskom fenomenu, za koji bi se ozbiljna zemlja trebala krajnje ozbiljno pripremiti – detaljnom imigracijskom strategijom koja bi imala olakšati prilagodbu novih stanovnika Hrvatskoj, i obrnuto. Hrvatska, dakako, nije napravila ništa. Evo nas u 2024. godini, a imigracijska strategija je još “u izradi”. Vrag odnija prišu.
Eksploatacija izvan granica ljudskosti
Na terenu, naravno, buja ksenofobija, cijeli niz desnih političkih opcija je otkrio sjajnu priliku da na strahu od “novih drugačijih” (Srbi su već pomalo passé, a i nisu “škuri, crni i mali” kako je strane radnike nedavno nazvala jedna od saborskih uzdanica HDZ-a) gradi političke platforme. Na terenu se, još naravnije, strani radnici za koje je prosječna hrvatska plaća malo bogatstvo, eksploatiraju izvan svih ljudskih granica, primjerice na način da ih se, kako je otkrio Telegram, u derutnom stanu u centru Zagreba natrpa – 32.
Činjenica da se ovakve stvari mogu događati – a događaju se masovno – djeluju kao još jedna potvrda da Hrvatska, pogotovo u mandatu Andreja Plenkovića, kroz sve krize i promjene leti, figurativno rečeno, poput bačenog kamena, ovisnog samo o gravitaciji, sili kojom je zavitlan i eventualnim preprekama na putu. Nema tu – osim europski dogovorenih zahvata – nekih posebnih, a pogotovo posebno osmišljenih strateških poteza. Ako se i dogode, dođu često kobno prekasno. Uostalom, primjeri s tragično masovnim umiranjem i kolapsom politike cijepljenja u pandemiji ili obnovom od potresa govore dovoljno sami za sebe.
Airbnb i Booking su za luzere
Međutim, u priči o stranim radnicima pomalja se i druga realnost, mimo tipičnog nerada, nereda i improvizacije koji su obilježili obje Vlade Andreja Plenkovića. Ova vrsta kaosa je, naime, nekome jako, jako isplativa. Ovdje se, zapravo, može već pričati o – biznis modelu.
Evo, recimo, slučaj sa stanom u kojem se baškari 32 strana radnika, u komforu kakav bi, recimo, imala četveročlana obitelj u 20 kvadrata. Taj stan je u vlasništvu države. Njim upravlja tvrtka Državne nekretnine koja zakupcu naplaćuje 783 eura mjesečnog najma. Zakupac je tvrtka osnovana mjesec dana prije natječaja.
Stranim radnicima, pak, zakupac naplaćuje po glavi 250 eura mjesečno. Ukupno tako prikupi 8000 eura, dakle deset puta više od onog što na ime najma plaća Državnim nekretninama. Profit od pedesetak tisuća nekadašnjih kuna na samo jednom stanu u samo jednom mjesecu? Airbnb i Booking su, očito, samo za luzere.
Strani radnici? Nikad čuli…
Što je najbolje, sve je perfektno legalno. Ugovor o najmu s Državnim nekretninama bio bi prekršen samo kad bi zakupac dao stan u podnajam, ali on to ne radi, samo uzima strane radnike koje mu dovodi za to specijalizirana agencija.
Istina, jest malo neljudski držati ljude u prostoru u kojem im pripada samo pet kvadrata po glavi. U Hrvatskoj postoji i propis o smještaju sezonskih radnika koji kaže da je minimalan broj kvadrata po osobi – 14. Ali, ovo nisu sezonski radnici, koji će otići kući kad prođe ljeto, pa se to na njih odnosi. O stranim radnicima ne postoji sličan propis. Strani radnici? Nikad čuli…
Afera Katić&sin – bez posljedica
Obrisi biznis modela oko stranih radnika pomaljaju se i na primjeru državnog tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova Žarka Katića. Zaduženog za, između ostalog, izdavanje radnih dozvola i reguliranje boravka stranaca u Hrvatskoj, te kontrolu agencija koje se tim poslom bave.
A tim poslom se bavila i tvrtka njegovog – sina, koja je budućim klijentima omogućivala rješavanje problema dugog čekanja dozvola i beskonačne birokracije. Katić mlađi ih je na svom Linkedin profilu pozivao da mu se jave i obećavao: “Možda mogu učiniti da to sve nestane”. Katić stariji, pak, nije ni obavijestio MUP da se njegov sin bavi poslom koji bi on trebao – nadzirati. Nakon što je priča izašla u javnost, državnom tajniku Katiću se, naravno, nije dogodilo ništa.
Biznis model kao pravilo, a ne iznimka
Ova dva primjera su samo detalji onog što su mediji dosad otkrivali o cijeloj lukrativnoj ekonomiji koja buja u sjeni potpune državne nezainteresiranosti. I koja čini sasvim izglednom mogućnost da se, zapravo, možda i ne radi o poslovičnoj sporosti i neredu, nego o, barem u dijelu vlasti, pažljivo osmišljenom biznis modelu.
Uostalom, zar bi bilo čudno? Svako veliko društveno gibanje u vrijeme vlasti HDZ-a u ovoj zemlji iskorišteno je kao sjajna – prilika za zaradu. Tako je bilo i kod tranzicije društvenog u privatno vlasništvo. Tako je bilo u Domovinskom ratu. Tako je bilo u poslijeratnoj obnovi. Sve više se doima da je slično i u obnovi od potresa. Zašto bi bilo drugačije u slučaju dolaska stotina tisuća stranih radnika?