Počelo je još prije desetak godina kad je civilizirani dio Europe osvijestio ideološku pozadinu Thompsonovih nastupa, pa mu počeo otkazivati koncerte i uskraćivati dozvole za nastup po europskim gradovima. To je bilo posebno zanimljivo, s obzirom da su hrvatski mediji vijesti o njegovim europskim koncertima trijumfalistički prenosili, omalovažavajući usput ozbiljne svjetske umjetnike.
Najpoznatiji takav slučaj odnosi se na famozno likovanje brojnih ovdašnjih medija nad većom posjetom Thompsonovom koncertu u Frankfurtu 2007., u odnosu na koncert Bob Dylana koji se održavao u istom kompleksu. Iz tog cirkusa izrodila se parodijska pjesma Predraga Lucića ‘Moj Dylane, pobratime mio’, koja je godinama bila jedna od vodećih numera na kabaretskim nastupima njega i Borisa Dežulovića.
Hrvatska desnica ostala je sama sa sobom
Ukoliko ste uopće sumnjali, radikalna desnica je u svemu tome vidjela masonsko-židovsku zavjeru, inspiriranu domicilnim izdajnicima, što je posve identično objašnjenje onome kojeg je jučer ponudio Velimir Bujanec kao obrazloženje razloga zbog kojih mu je poništena viza za Australiju. Isto se dogodilo i Jakovu Sedlaru, a budući da su obojica planirala sudjelovati na promociji jednog od Sedlarovih filmskih uradaka na tom dalekom kontinentu, kulturni život Australije doživio je težak udarac. Jednako kao i ‘naša stvar’.
Vijest o poništavanju vize spomenutom dvojcu došla je istog dana u kojem smo čuli vijest o odluci austrijskih vlasti da strogo zabrane upotrebu ustaške simbolike u javnom prostoru, uz visoke novčane kazne. To je posebno zanimljivo, imamo li u vidu dosadašnju praksu toleriranja iste te simbolike, izuzev ove godine na bleiburškom okupljanju, ali i činjenicu da ju je donijela prilično desna vlada. Sve ovo govori nam da je hrvatska radikalna desnica ostala sama sa sobom i da se može jedino samoj sebi i obraćati. Nije da to ionako nije bio slučaj, ali se sad očito ta situacija kodificira.
Radikalna desnica samoj sebi šalje jake poruke
Koliko god ovakvo nerazumijevanje inozemne javnosti bude ismijavano u tim krugovima sljedećih dana, činjenica je da desnica žudi za međunarodnim priznanjem svojih ideja, a uostalom i sama se često poziva na europsku civilizaciju i njezine vrijednosti koje navodno brani. To naravno ne znači da će je to spriječiti da i dalje istrajava na istoj vrsti narativa i isključivosti te da se nastavlja obraćati samoj sebi.
Općenito govoreći, teško je razumjeti zbog čega radikalna desnica ima potrebu samoj sebi slati jake simboličke poruke. Zašto to pak radi uz ogromnu količinu kiča i ispod svake razine je puno jasnije. Ogledni primjer takvoga razgovora sa samima sobom mogli smo mjesecima nakon presude hercegbosanskoj šestorci gledati u Neumu, jedinom bosanskohercegovačkom gradu na moru i mjestu s gotovo stopostotnim hrvatskim stanovništvom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tamo je mjesecima nakon presude, odmah kraj jedinog semafora na magistrali koja vodi prema Dubrovniku, egzistirao svojevrsni oltar posvećen Slobodanu Praljku, koji je izgledao tako da je na onu sivu razvodnu kutiju od struje bio nalijepljen plakat s njegovim likom, urešen zabodenim zastavicama Herceg-Bosne i zapaljenim lampionima.
Desničarske ideje ne mogu doprijeti do međunarodne javnosti
Nešto slično, samo ipak vremenski kraće gledali smo i na glavnom zagrebačkom trgu, što nas uporno vraća na isto pitanje. Kad se šalju neke javne političke poruke, logično je za očekivati da se adresiraju na ona mjesta na kojima se želi postići neki cilj. U ovom konkretnom slučaju radilo se o naivnoj i besmislenoj želji za eventualnom revizijom presude suda u Haagu. Stoga nikako nije moguće razumjeti zašto se onda oni koji su imali takav politički cilj nisu obraćali haškom sudu, umjesto razvodnoj kutiji kraj semafora?
Jedino suvislo objašnjenje bilo bi da su ionako bili svjesni nemogućnosti da njihove ideje dopru do međunarodne javnosti, što bi pak značilo da su unaprijed anticipirali činjenicu kako ta retorika i revizionizam više nikoga ne zanimaju. No, ovo bi bilo preoptimistično za očekivati. Prije će biti da je riječ o autentičnom političkom autizmu, koji je upravo zato posve nedodirljiv u svojoj destruktivnosti i autodestruktivnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naša radikalna desnica djeluje sve sirotije. Ostaje sama sa sobom
Civilizirani dio Europe osvijestio je pozadinu Thompsonovih nastupa, Austrija zabranila ustaške simbole, Bujanec kuka jer su mu odbili vizu
Koliko god ovakvo nerazumijevanje inozemne javnosti bude ismijavano u tim krugovima sljedećih dana, činjenica je da desnica žudi za međunarodnim priznanjem svojih ideja, a uostalom i sama se često poziva na europsku civilizaciju i njezine vrijednosti koje navodno brani. To naravno ne znači da će je to spriječiti da i dalje istrajava na istoj vrsti narativa i isključivosti te da se nastavlja obraćati samoj sebi.
Počelo je još prije desetak godina kad je civilizirani dio Europe osvijestio ideološku pozadinu Thompsonovih nastupa, pa mu počeo otkazivati koncerte i uskraćivati dozvole za nastup po europskim gradovima. To je bilo posebno zanimljivo, s obzirom da su hrvatski mediji vijesti o njegovim europskim koncertima trijumfalistički prenosili, omalovažavajući usput ozbiljne svjetske umjetnike.
Najpoznatiji takav slučaj odnosi se na famozno likovanje brojnih ovdašnjih medija nad većom posjetom Thompsonovom koncertu u Frankfurtu 2007., u odnosu na koncert Bob Dylana koji se održavao u istom kompleksu. Iz tog cirkusa izrodila se parodijska pjesma Predraga Lucića ‘Moj Dylane, pobratime mio’, koja je godinama bila jedna od vodećih numera na kabaretskim nastupima njega i Borisa Dežulovića.
Hrvatska desnica ostala je sama sa sobom
Ukoliko ste uopće sumnjali, radikalna desnica je u svemu tome vidjela masonsko-židovsku zavjeru, inspiriranu domicilnim izdajnicima, što je posve identično objašnjenje onome kojeg je jučer ponudio Velimir Bujanec kao obrazloženje razloga zbog kojih mu je poništena viza za Australiju. Isto se dogodilo i Jakovu Sedlaru, a budući da su obojica planirala sudjelovati na promociji jednog od Sedlarovih filmskih uradaka na tom dalekom kontinentu, kulturni život Australije doživio je težak udarac. Jednako kao i ‘naša stvar’.
Vijest o poništavanju vize spomenutom dvojcu došla je istog dana u kojem smo čuli vijest o odluci austrijskih vlasti da strogo zabrane upotrebu ustaške simbolike u javnom prostoru, uz visoke novčane kazne. To je posebno zanimljivo, imamo li u vidu dosadašnju praksu toleriranja iste te simbolike, izuzev ove godine na bleiburškom okupljanju, ali i činjenicu da ju je donijela prilično desna vlada. Sve ovo govori nam da je hrvatska radikalna desnica ostala sama sa sobom i da se može jedino samoj sebi i obraćati. Nije da to ionako nije bio slučaj, ali se sad očito ta situacija kodificira.
Radikalna desnica samoj sebi šalje jake poruke
Koliko god ovakvo nerazumijevanje inozemne javnosti bude ismijavano u tim krugovima sljedećih dana, činjenica je da desnica žudi za međunarodnim priznanjem svojih ideja, a uostalom i sama se često poziva na europsku civilizaciju i njezine vrijednosti koje navodno brani. To naravno ne znači da će je to spriječiti da i dalje istrajava na istoj vrsti narativa i isključivosti te da se nastavlja obraćati samoj sebi.
Općenito govoreći, teško je razumjeti zbog čega radikalna desnica ima potrebu samoj sebi slati jake simboličke poruke. Zašto to pak radi uz ogromnu količinu kiča i ispod svake razine je puno jasnije. Ogledni primjer takvoga razgovora sa samima sobom mogli smo mjesecima nakon presude hercegbosanskoj šestorci gledati u Neumu, jedinom bosanskohercegovačkom gradu na moru i mjestu s gotovo stopostotnim hrvatskim stanovništvom.
Tamo je mjesecima nakon presude, odmah kraj jedinog semafora na magistrali koja vodi prema Dubrovniku, egzistirao svojevrsni oltar posvećen Slobodanu Praljku, koji je izgledao tako da je na onu sivu razvodnu kutiju od struje bio nalijepljen plakat s njegovim likom, urešen zabodenim zastavicama Herceg-Bosne i zapaljenim lampionima.
Desničarske ideje ne mogu doprijeti do međunarodne javnosti
Nešto slično, samo ipak vremenski kraće gledali smo i na glavnom zagrebačkom trgu, što nas uporno vraća na isto pitanje. Kad se šalju neke javne političke poruke, logično je za očekivati da se adresiraju na ona mjesta na kojima se želi postići neki cilj. U ovom konkretnom slučaju radilo se o naivnoj i besmislenoj želji za eventualnom revizijom presude suda u Haagu. Stoga nikako nije moguće razumjeti zašto se onda oni koji su imali takav politički cilj nisu obraćali haškom sudu, umjesto razvodnoj kutiji kraj semafora?
Jedino suvislo objašnjenje bilo bi da su ionako bili svjesni nemogućnosti da njihove ideje dopru do međunarodne javnosti, što bi pak značilo da su unaprijed anticipirali činjenicu kako ta retorika i revizionizam više nikoga ne zanimaju. No, ovo bi bilo preoptimistično za očekivati. Prije će biti da je riječ o autentičnom političkom autizmu, koji je upravo zato posve nedodirljiv u svojoj destruktivnosti i autodestruktivnosti.