Nevjerojatna priča čovjeka koji je preživio strahote konclogora
Preživio sam pakao jer nikad nisam prestao voljeti život
Kad je Henry Flescher boravio u nacističkom koncentracijskom kampu Blechhammer nije imao ime, bio je samo broj. Točnije, bio je broj 177153. Henry danas taj broj nosi s ponosom jer ga smatra testamentom prošlosti. “Pokazuje da sam preživio. Ovdje sam i volim život”, objašnjava ovaj vremešni 92-godišnjak.
“Većina ljudi nikad nije sretna i previše se žale. Prevruće je, prehladno je. Život je prekrasan. Ne treba se stalno žaliti. Mislim da ja na život gledam drugačije od mnogih drugih ljudi. Oduvijek sam volio život”, tumači Flescher koji kaže da je strahote koncentracijskog logora preživio zahvaljujući tom stavu.
Uhićen u bijegu jer kad je kupovao grožđe
Rodio se 14. ožujka 1924. u Beču. Nakon što je izbio rat njegova se obitelj preselila u Bruxelles, tamo je primio nalog za odlazak u radni logor. Njegova ga je obitelj 1942. pokušala prokrijumčariti u Španjolsku, ali je uhićen jer je kupovao grožđe na jednoj tržnici u Lyonu.
Odande je poslan u francuski tranzicijski kamp. Šest dana nakon što je stigao u taj kamp čuvari su odabrali 300 muškaraca, ostali su poslani u sigurnu smrt u Auschwitz. “Ja sam bio broj 298. Nikad neću zaboraviti broj 298”, rekao je.
Blechammer je bio pakao na zemlji
Tristotinjak odabranih muškaraca poslano je na rad u tvrnicu cipela u Ohrdruf da bi nakon toga gradio mostove u Peiskretschamu. Nekoliko mjeseci kasnije završio je u Blechhammeru. “Blechammer je bio pakao. Kazne su bile dnevna rutina, tamo sam ostao i bez prednjih zubi.”
Njegov boravak u tom konclogoru trajao je dvije godine. Tad je prisiljen na marš smrti za Gross-Rosen. Na tom putu razbolio se od dizenterije u skoro se predao. No, preživio je. Na dan oslobođenja, 11. travnja 1945. godine, težio je samo 35 kilograma. Još i danas taj dan slavi kao svoj rođendan, kaže.
Ne mrzi, ali niti ne prašta
“Ne mogu oprostiti”, kaže dok se prisjeća strahota kojima je bio izložen. Gledao je kako mu vješaju prijatelja zbog toga što je telefonsku žicu koristio kao remen. “Ali nikad me nije obuzela mržnja. Mržnja ništa ne popravlja”, ističe.
“Nikad nisam bio anksiozan niti depresivan. Imam 92 godine i dobrog sam zdravlja”, kaže ovaj starac koji se naziva sretnim čovjekom. I dan dans još uvijek pleše, putuje i voli svoj život.
Strast prema životu sve je što mu je ostalo iz logora
Trenutačno živi u Aventuri na Floridi. Voluntira u Miamiju u Muzeju Holokausta gdje posjetiteljima često priča o strahotama koje je proživio. “Rado dijelim svoju priču s ljudima. Važno je ispričati točno onako kako se dogodila. Ne možete se sakriti niti pobjeći od povijesti i njezine brutalnosti”, nastavlja.
“Živio sam za sutra. Bio sam uvijek pozitivan”, objašnjava razloge koji su ga održali na životu. “Govorili su nam da ćemo u slučaju da Njemačka pobijedi u ratu raditi dok ne umremo, a da će nas sve pobiti u slučaju da Nijemci izgube. Rođeni smo kako bismo umrli, ali ja sam zadržao svoj pozitivan stav prema životu. Jedina navika koja mi je iz tog vremena ostala je moja strast prema životu.”