Postoji mnogo razina političke neodgovornosti. Može se tako, ulijetati u sukobe interesa, ispucavati zapaljive izjave koje dijele javnost i riskiraju razbijene glave, mogu se ignorirati predizborna obećanja, može se, bez trunke srama, pretrčavati iz jednog političkog bloka u drugi, pa čak i nakon što mjesecima javno tvrdiš da se to neće dogoditi.
Može se, dakle, puno toga, a preiskusna hrvatska politička javnost navikla je uglavnom na najgore primjere.
Ipak, ono što se događa oko Uljanika je, čini se, nova razina. Iako u potpunoj sjeni melodramatičnog medijskog blockbustera o izručenju Gazde za koji je vrlo upitno hoće li, nekad u budućnosti, završiti priželjkivanim političko-pravosudnim trilerom (spoiler: vjerojatno neće), priča oko istarskog brodogradilišta je gotovo neotvoreni hard boiled krimić i svjedočanstvo skoro autistične neodgovornosti svih političkih Vlada, a pogotovo ove posljednje, Plenkovićeve. Jer, njima je na kraju stigao račun.
Pardon, stigao je nama, a na Zdravku Mariću, Andreju Plenkoviću i ostalima je da nam ga umotaju u što šareniji papirić “neugrožene stabilnosti javnih financija”. Radi se, međutim, o svjedočanstvu brutalne netransparentnosti, nezainteresiranosti i bazičnog nerada političke vlasti (na vodstvo brodogradilišta ne treba ni trošiti riječi), koje će kao rezultat imati milijarde kuna gubitaka za državni proračun. Milijarde.
Rupa u koju su upadala državna jamstva
Restrukturiranje Agrokora (bar zasad) praktički državu nije koštalo ništa. Afera Borg se odnosi na to da su, iz firminih sredstava, lijepe stotine milijuna kuna zaradili savjetnici koji su pisali zakon po kojem je restrukturiranje provedeno. I da je Vlada mjesecima tajila njihov identitet.
No, radi se o milijunima (Agrokorovih) kuna. Milijarde zbog Uljanika platit će se direktno iz novca koji je mogao otići za zdravstvo, obrazovanje, mirovine, ili makar za, u ovom trenutku ekonomski itekako opravdano smanjenje javnog duga. Ali, nije. Otići će u rupu u koju su se neselektivno godinama i pod raznim Vladama ubacivala državna jamstva.
Stvari koje su odlazile kvragu
Činjenica da je Uljanik, zajedno s riječkim Trećim majem koji je praktički u talačkoj krizi, na rubu propasti i da se ugovoreni brodovi ne završavaju, koštat će državu samo u ovoj godini 2,5 milijardi kuna. Koliko je to zapravo novca rekao je sam ministar Marić – cijeli Pelješki most plus PDV. Da, onaj most zbog kojeg si već mjesecima sami dajemo high five jer će najveći dio izgradnje financirati Europska unija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukupna jamstva koja je dala država još su viša, sve do 4,2 milijarde kuna, ili budimo slikoviti, oko tisuću kuna po glavi svakog stanovnika RH.
Ova, Plenkovićeva Vlada, nije jedina odgovorna za sumanuto izdavanje jamstava izglednim brodograditeljskim gubitašima. Ali, ona je itekako odgovorna što je došlo do ove situacije. U dvije godine, otkad su se Plenković i ekipa uselili u Banske dvore, bilo je itekako vremena za ocijeniti da stvari u osjetljivoj, skupoj i državnim jamstvima poguranoj industrijskoj grani odlaze kvragu. I da će račun građanima, po svemu sudeći, morati predočiti upravo oni.
Djed Mraz iz Banskih dvora
Argument tipa “Ali, Uljanik je privatna firma!” savršeno pada u vodu pred saznanjem da je država vlasnik 25,5 posto dionica tog poduzeća. Što su u dvije godine napravili da svi skupa ne dođemo u kaotičnu situaciju u kojoj Marić mora napisati ček dužine Pelješkog mosta, a tisuće sve gladnijih radnika bauljaju Rijekom i Pulom?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ah, da, kad je prošli mjesec Vlada održala sjednicu u Puli Plenković je poput Djeda Mraza donio rješenje za rujansku plaću koja je, baš dok se on šetao dokovima, počela lijegati na račune radnika. Danas je listopad, računi su prazni, a novi mađioničarski trikovi za produženje agonije sve manje izgledni.
Sedam brodova
Činjenica da kao veliki suvlasnik Vlada nije poduzela dovoljno da Uljanik izbjegne skupu spiralu smrti u kojoj se upravo nalazi, međutim, nije najplastičniji grijeh Plenkovićeve administracije u brodogradnji.
Naime, za gradnju sedam brodova je Uljanik dobio namjenski kredit od 1,07 milijardi kuna. Državna jamstva za taj kredit, izdana od 2015. do 2017. godine iznose 856 milijuna kuna. Toliko kuna koliko iznosi jamstvo je, hajdemo još jednom s tom paralelom, gotovo dvostruko više od koštanja ukupnih, svih savjetničkih usluga u restrukturiranju Agrokora. Koje, dakle, nisu isplaćivane samo Borgovcima i nisu uopće financirane državnim novcem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo jest. Ni to nije sve. Uljanik je povukao pola milijarde kuna iz Trećeg maja koje su bile namijenjene restrukturiranju riječkog brodogradilišta. Svi ti, precizno namijenjeni novci, zdrobljeni su nenamjenski. Na navozima nije započeta gradnja niti jednog (niti jednog!) od sedam brodova, na koje, da stvar bude sarkastična do krajnjih granica, država ima založno pravo. Hrvatska jest zemlja ovrha, ali da je za ovrhu ostala samo praznina, previše je alanfordovski da bi uopće bilo duhovito. Jer, ovo nije strip, ovo je preskupa stvarnost, sa sluđenim radnicima bez plaća i “stabilnošću javnih financija”.
Mečka i nadzor
Pitanje za milijun dolara ovdje je pitanje za (skoro) četiri i po milijarde kuna i nije ono o “autorima zakona”. Nego o tome kako je prokleto moguće da država koja ima sva moguća sredstva nadzora, koja ima Državnu reviziju – koja godinama upozorava baš na nenamjensko trošenje sredstava u brodogradilištima, koja pri ministarstvu financija ima tijelo koje se zove Sektor za financijski i proračunski nadzor – zadužen baš za korištenje kreditnih sredstava s jamstava države, nije na vrijeme shvatila da se u Uljaniku umjesto sedam ugovorenih brodova gradi zrak, a novci namijenjeni gradnji se troše u druge svrhe?
I koliko bi dugo trajalo okretanje glava od takve situacije samo da je na računu brodogradilišta bilo dovoljno “siće” za makar bazično preživljavanje brodogradilišta barem do kraja političkog mandata (i) ove Vlade? Sad je mečka zaplesala i priča je gotova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pelješki beton
Država će platiti ogroman novac zbog jamstava za kredite čije trošenje jest kontrolirala, ali nije htjela obraćati pažnju. U ime, vjerojatno, političke stabilnosti. Zbog koje, sad kad je već postignuta, Plenković ne mora strahovati za sudbinu svog kabineta. Politička povezanost tanke vladajuće većine u parlamentu čvršća je od betona koji će biti ugrađen u Pelješki most, europskim novcem.
Koji, inače, ima nezgodnu osobinu da je njime teško platiti račune neodgovornosti političke vlasti. Sreća pa još uvijek ima dovoljno ovog domaćeg. I da je publika potpuno oduševljena novom epizodicom u priči o padu nekad svemoćnog Gazde.
Članak se nastavlja ispod oglasa
OK, u aferi Borg izvučeni su milijuni iz Agrokora. No Vlada je spiskala 10 puta više našeg novca na Uljanik
Sedam brodova za koja je Vlada jamčila u iznosu od 856 milijuna kuna nisu se ni počeli graditi. A založno pravo država ima na - te brodove
Kako je prokleto moguće da država koja ima sva moguća sredstva nadzora, koja ima Državnu reviziju - koja godinama upozorava baš na nenamjensko trošenje sredstava u brodogradilištima, koja pri ministarstvu financija ima tijelo koje se zove Sektor za financijski i proračunski nadzor - zadužen baš za korištenje kreditnih sredstava s jamstava države, nije na vrijeme shvatila da se u Uljaniku umjesto sedam ugovorenih brodova gradi zrak, a novci namijenjeni gradnji se troše u druge svrhe?
Postoji mnogo razina političke neodgovornosti. Može se tako, ulijetati u sukobe interesa, ispucavati zapaljive izjave koje dijele javnost i riskiraju razbijene glave, mogu se ignorirati predizborna obećanja, može se, bez trunke srama, pretrčavati iz jednog političkog bloka u drugi, pa čak i nakon što mjesecima javno tvrdiš da se to neće dogoditi.
Može se, dakle, puno toga, a preiskusna hrvatska politička javnost navikla je uglavnom na najgore primjere.
Ipak, ono što se događa oko Uljanika je, čini se, nova razina. Iako u potpunoj sjeni melodramatičnog medijskog blockbustera o izručenju Gazde za koji je vrlo upitno hoće li, nekad u budućnosti, završiti priželjkivanim političko-pravosudnim trilerom (spoiler: vjerojatno neće), priča oko istarskog brodogradilišta je gotovo neotvoreni hard boiled krimić i svjedočanstvo skoro autistične neodgovornosti svih političkih Vlada, a pogotovo ove posljednje, Plenkovićeve. Jer, njima je na kraju stigao račun.
Pardon, stigao je nama, a na Zdravku Mariću, Andreju Plenkoviću i ostalima je da nam ga umotaju u što šareniji papirić “neugrožene stabilnosti javnih financija”. Radi se, međutim, o svjedočanstvu brutalne netransparentnosti, nezainteresiranosti i bazičnog nerada političke vlasti (na vodstvo brodogradilišta ne treba ni trošiti riječi), koje će kao rezultat imati milijarde kuna gubitaka za državni proračun. Milijarde.
Rupa u koju su upadala državna jamstva
Restrukturiranje Agrokora (bar zasad) praktički državu nije koštalo ništa. Afera Borg se odnosi na to da su, iz firminih sredstava, lijepe stotine milijuna kuna zaradili savjetnici koji su pisali zakon po kojem je restrukturiranje provedeno. I da je Vlada mjesecima tajila njihov identitet.
No, radi se o milijunima (Agrokorovih) kuna. Milijarde zbog Uljanika platit će se direktno iz novca koji je mogao otići za zdravstvo, obrazovanje, mirovine, ili makar za, u ovom trenutku ekonomski itekako opravdano smanjenje javnog duga. Ali, nije. Otići će u rupu u koju su se neselektivno godinama i pod raznim Vladama ubacivala državna jamstva.
Stvari koje su odlazile kvragu
Činjenica da je Uljanik, zajedno s riječkim Trećim majem koji je praktički u talačkoj krizi, na rubu propasti i da se ugovoreni brodovi ne završavaju, koštat će državu samo u ovoj godini 2,5 milijardi kuna. Koliko je to zapravo novca rekao je sam ministar Marić – cijeli Pelješki most plus PDV. Da, onaj most zbog kojeg si već mjesecima sami dajemo high five jer će najveći dio izgradnje financirati Europska unija.
Ukupna jamstva koja je dala država još su viša, sve do 4,2 milijarde kuna, ili budimo slikoviti, oko tisuću kuna po glavi svakog stanovnika RH.
Ova, Plenkovićeva Vlada, nije jedina odgovorna za sumanuto izdavanje jamstava izglednim brodograditeljskim gubitašima. Ali, ona je itekako odgovorna što je došlo do ove situacije. U dvije godine, otkad su se Plenković i ekipa uselili u Banske dvore, bilo je itekako vremena za ocijeniti da stvari u osjetljivoj, skupoj i državnim jamstvima poguranoj industrijskoj grani odlaze kvragu. I da će račun građanima, po svemu sudeći, morati predočiti upravo oni.
Djed Mraz iz Banskih dvora
Argument tipa “Ali, Uljanik je privatna firma!” savršeno pada u vodu pred saznanjem da je država vlasnik 25,5 posto dionica tog poduzeća. Što su u dvije godine napravili da svi skupa ne dođemo u kaotičnu situaciju u kojoj Marić mora napisati ček dužine Pelješkog mosta, a tisuće sve gladnijih radnika bauljaju Rijekom i Pulom?
Ah, da, kad je prošli mjesec Vlada održala sjednicu u Puli Plenković je poput Djeda Mraza donio rješenje za rujansku plaću koja je, baš dok se on šetao dokovima, počela lijegati na račune radnika. Danas je listopad, računi su prazni, a novi mađioničarski trikovi za produženje agonije sve manje izgledni.
Sedam brodova
Činjenica da kao veliki suvlasnik Vlada nije poduzela dovoljno da Uljanik izbjegne skupu spiralu smrti u kojoj se upravo nalazi, međutim, nije najplastičniji grijeh Plenkovićeve administracije u brodogradnji.
Naime, za gradnju sedam brodova je Uljanik dobio namjenski kredit od 1,07 milijardi kuna. Državna jamstva za taj kredit, izdana od 2015. do 2017. godine iznose 856 milijuna kuna. Toliko kuna koliko iznosi jamstvo je, hajdemo još jednom s tom paralelom, gotovo dvostruko više od koštanja ukupnih, svih savjetničkih usluga u restrukturiranju Agrokora. Koje, dakle, nisu isplaćivane samo Borgovcima i nisu uopće financirane državnim novcem.
Ovo jest. Ni to nije sve. Uljanik je povukao pola milijarde kuna iz Trećeg maja koje su bile namijenjene restrukturiranju riječkog brodogradilišta. Svi ti, precizno namijenjeni novci, zdrobljeni su nenamjenski. Na navozima nije započeta gradnja niti jednog (niti jednog!) od sedam brodova, na koje, da stvar bude sarkastična do krajnjih granica, država ima založno pravo. Hrvatska jest zemlja ovrha, ali da je za ovrhu ostala samo praznina, previše je alanfordovski da bi uopće bilo duhovito. Jer, ovo nije strip, ovo je preskupa stvarnost, sa sluđenim radnicima bez plaća i “stabilnošću javnih financija”.
Mečka i nadzor
Pitanje za milijun dolara ovdje je pitanje za (skoro) četiri i po milijarde kuna i nije ono o “autorima zakona”. Nego o tome kako je prokleto moguće da država koja ima sva moguća sredstva nadzora, koja ima Državnu reviziju – koja godinama upozorava baš na nenamjensko trošenje sredstava u brodogradilištima, koja pri ministarstvu financija ima tijelo koje se zove Sektor za financijski i proračunski nadzor – zadužen baš za korištenje kreditnih sredstava s jamstava države, nije na vrijeme shvatila da se u Uljaniku umjesto sedam ugovorenih brodova gradi zrak, a novci namijenjeni gradnji se troše u druge svrhe?
I koliko bi dugo trajalo okretanje glava od takve situacije samo da je na računu brodogradilišta bilo dovoljno “siće” za makar bazično preživljavanje brodogradilišta barem do kraja političkog mandata (i) ove Vlade? Sad je mečka zaplesala i priča je gotova.
Pelješki beton
Država će platiti ogroman novac zbog jamstava za kredite čije trošenje jest kontrolirala, ali nije htjela obraćati pažnju. U ime, vjerojatno, političke stabilnosti. Zbog koje, sad kad je već postignuta, Plenković ne mora strahovati za sudbinu svog kabineta. Politička povezanost tanke vladajuće većine u parlamentu čvršća je od betona koji će biti ugrađen u Pelješki most, europskim novcem.
Koji, inače, ima nezgodnu osobinu da je njime teško platiti račune neodgovornosti političke vlasti. Sreća pa još uvijek ima dovoljno ovog domaćeg. I da je publika potpuno oduševljena novom epizodicom u priči o padu nekad svemoćnog Gazde.