Politika & Kriminal

Osamdeset godina kasnije, Hrvatska je još uvijek podijeljena oko NDH. Mi ne možemo van iz ove političke shizofrenije

To je nacionalna tragedija

Kako je moguće da dobar dio našeg naroda, usprkos rasnim zakonima, koncentracijskim logorima i Hitleru i dalje ima pozitivne osjećaje prema NDH? Riječ je o pitanju koje sve do danas značajno utječe na hrvatski politički život, od svakodnevnih, lokalnih prijepora, do visoke državne politike

Pretpostavljamo da nitko minimalno razuman danas ne bi pristao na rasne zakone.
Pretpostavljamo da nitko minimalno razuman danas ne bi pristao na koncentracijske logore.
Pretpostavljamo da nitko razuman danas ne bi pristao na pokroviteljstvo zločinca i diktatora, kakav je bio Adolf Hitler.

Nezavisna Država Hrvatska donijela je rasne zakone, uspostavila brutalne koncentracijske logore i bila jedna do najvjernijih Hitlerovih saveznica doslovno do zadnjeg dana Drugog svjetskog rata. Pa ipak, mnogi Hrvati koji sebe smatraju razumnima, kao i mnogi koji se uistinu doimaju razumno sve dok se ne povede rasprava o NDH, i dalje imaju barem umjereno pozitivno mišljenje o Pavelićevoj marionetskoj državi, a neki je glorificiraju.

I tu ne mislimo samo na sirote idiote poput onih tipova koji su u subotu, na 80. godišnjicu Endehazije, u Splitu postavljali ustaške zastave ili marširali u majicama s ustaškim obilježjima, ili izvikivali ‘Za dom spemni’.

Usprkos svim užasima, i dalje imaju pozitivne osjećaje

Kako je to moguće? Kako je moguće da dobar dio našeg naroda, usprkos rasnim zakonima, koncentracijskim logorima i Hitleru i dalje ima pozitivne osjećaje prema NDH? Riječ je o pitanju koje sve do danas značajno utječe na hrvatski politički život, od svakodnevnih, lokalnih prijepora, do visoke državne politike. Što je nacionalna tragedija.

Ovdje uopće nije upitno zašto su 10. travnja 1941. godine Hrvati masovno, s oduševljenjem, dočekali proglašenje NDH. Hrvati su opravdano mrzili prvu Jugoslaviju, koju je, uostalom, sam Josip Broz Tito bio nazvao tamnicom naroda i koja, s hrvatskog stanovišta, nije bila ništa drugo nego veoma nasilna velikosrpska diktatura.

No, prilično smo uvjereni da Hrvati ne bi masovnim oduševljenjem dočekali proglašenje NDH, da je Pavelić 10. travnja pošteno najavio kako će ukinuti političke stranke, uvesti brutalnu vojnu diktaturu, donijeti rasne zakone i ubijati političke protivnike ustaškog režima. O pitanjima poput predaje Dalmacije Italiji da i ne govorimo.

Bleiburg nije uništio ustaštvo, nego ga je dugoročno oživio

Pa ipak, nakon što su se svi Hrvati, i suvremenici Drugog svjetskog rata, i današnji naraštaji, mogli zorno uvjeriti u zločinačku prirodu Nezavisne Države Hrvatske i u nepostojanje bilo kakve njene nezavisnosti, brojni i Hrvati, nažalost, i danas pokazuju neobično puno razumijevanja i simpatija za NDH.

Tri su glavna razloga za takvo stanje. Prvo, komunistička osveta odmah po svršetku Drugog svjetskog rata, koja se kolokvijalno označava pojmovima Bleiburg i Križni put i koja je bila nevjerojatno, upravo ustaški okrutna, do danas opterećuje dio hrvatskog naroda, jer mnoge obitelji pamte i pamtit će imena svojih rođaka koji su ubijeni u svibnju i lipnju 1945. godine.

Bleiburg nije uništio ustaštvo, nego ga je dugoročno oživio. I to je realni hrvatski unutarnji problem, kojim se nitko nije ozbiljno bavio.

U društvo ulazi stvarni, zagriženi proustaški duh

Drugo, određeni dio hrvatske političke emigracije živio je i živi u paralelnom svemiru, u kojem je NDH zauzimala i zauzima jedno od središnjih mjesta. Povratkom te vrste emigranata u Hrvatsku, poslije izbora 1990. godine, u naše je nacionalno biće kao i u mnoga naša državna i društvena tijela ušao stvarni, zagriženi proustaški duh.

I treće, rane su godine Domovinskog rata dobrim dijelom protekle u oslanjanju na sve što je bilo protusrpsko, zato što je Srbija bila agresor na Hrvatsku. U tome je kontekstu nastala thompsonovska ikonografija i oživio fašistički rječnik oko kojeg se i sada vode žestoke polemike.

Zašto ustaški simboli još nisu zabranjeni

Svemu ovom treba dodati činjenicu da niti jedna HDZ-ova Vlada nije imala snage ni volje da se obračuna s ustaškom ikonografijom i jezikom. Apsolutno je skandalozno da ‘Za dom spremni’ još nije formalno i nedvosmisleno zabranjen i da se drugi ustaški simboli toleriraju. Tuđman je sve to dopuštao, do određene granice, zbog ratnih okolnosti, a kasnije zbog teže senilnosti i stanovite paranoje izazvane bolešću.

Kasniji predsjednici HDZ-a nisu htjeli ulaziti u konflikt s dijelom biračkog tijela svoje stranke: naime, koliko god da je dobro što proustaške tendencije nisu osobito zastupljene u parlamentu i u Vladi, jer proustaške stranke uglavnom dobivaju malo glasova, toliko je problematična činjenica da dio HDZ-ovih birača (i dužnosnika) nedvojbeno simpatizira Nezavisnu Državu Hrvatsku.

A niti jedan predsjednik HDZ-a ne želi svoju fiksnu potporu od 25 do 30 posto birača umanjiti za četvrtinu ili trećinu, pa zato ustaški simboli još nisu zabranjeni.

Kako izaći iz dugogodišnje političke shizofrenije

Najgore je, međutim, što se ne vidi put kojim bi Hrvatska mogla izaći iz ove dugogodišnje političke shizofrenije.

Sve dok i najtvrđi nacionalisti, kao i najtvrđi antikomunisti, poput brojnih svećenika, nedvosmisleno ne osude NDH kao zločinačku državu, i dok ne priznaju da je Hrvatska zahvaljujući Titu (bez obzira na sve njegove brojne i teške grijehe ) završila na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska će ostati živjeti u ovom katastrofalnom ideološko političkom dualizmu, koji nas sprječava da postanemo normalna, emancipirana nacija.

 

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu