Otišla sam na tribinu o lustraciji
U dvorani Faukulteta političkih znanosti raspravljalo se metodi lustracije
Pri kraju jučerašnje dvosatne tribine o lustraciji na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti (FPZG), jedan svježi magistar politologije upitao zašto je ta tema uopće bitna u ovom trenutku velike nezaposlenosti mladih. Napeta atmosfera, verbalni napadi i obračuni pokazali su da ipak postoji razlog da se o ovome govori, makar da se iznova dokaže da nam je pokušaj suočavanja s prošlošću i dalje popriličan problem.
Tribinu “Lustracija u Hrvatskoj – nužnost ili ne?” organizirala je libertarijanska udruga Studenti za slobodu FPZG-a kao jednu u nizu tribina na kojima raspravljaju o temama koje smatraju bitnima za Hrvatsku. To mi je bilo prvo iznenađenje prilikom ulaska u dvoranu fakulteta na kojem sam studirala. Koja je ovo udruga i kad su se pojavili na FPZG-u? Nitko koga sam u dvorani upitala nije znao puno o njima i čini se da su nedavna pojava na fakultetu. Temu lustracije očito je bila pun pogodak jer je dvorana A FPZG-a bila skroz popunjena, dijelom studenticama i studentima, dijelom ekipom koja je na fakultet došla tjerati svoju pravdu.
Nakon uvodnih riječi Ivana Pepića, jednog od organizatora i autora ovog blog zapisa o biznisantifašistima, u kojima je pozvao na raspravu o lustraciji na znanstvenoj razini, predstava je mogla početi. Kažem predstava, jer koliko god se gosti trudili raspravljati na nekoj uljuđenoj razini, iz publike su stizala dobacivanja, vikanje i tjeranje jednog od gostiju “natrag u Beograd”.
Postavlja se pitanje koga lustrirati
No, pokušajmo prvo vidjeti što se uopće u ovakvoj atmosferi uspjelo reći o lustraciji. Prvi od četiri govornika na tribini, politolog Stevo Đurašković, odmah je u priču uveo Tomislava Karamarka i njegov nedavni veliki ideološki intervju te je pokušao objasniti da Karamarko i njemu slični uopće ne pomažu pravilnom shvaćanju lustracije u javnosti jer ju brkaju s pojmom šireg procesa dekomunizacije. Đurašković je objasnio da su sve zemlje Istočne Europe, osim Istočne Njemačke, koje su provele lustraciju, to napravile “traljavo i aljkavo” jer su je radile u političke svrhe.
Iako u Hrvatskoj nije provedena prava lustracija, jedan tip lustracije sličan baltičkim zemljama, tvrdi Đurašković, ipak je proveden i kod nas. Kao što su u baltičke zemlje Rusima uskratile državljanstvo, tako je u Hrvatskoj provedeno čišćenje ljudi određenih nacionalnosti iz državnih službi. Zaključio je da bi prava lustracija i u našem slučaju imala smisla da je bila provedena 1990-ih, ali da trenutno ne vidi odgovor na temeljno pitanje: koga uopće lustrirati?
Povjesničar Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest istaknuo je da se lustracija u Hrvatskoj nije provela zbog politike pomirbe Franje Tuđmana i ratne situacije. Vrlo brzo je s 90-ih prešao na 2000-e i ono što on naziva pravom lustracijom u Hrvatskoj, a to je detuđmanizacija provedena u tom periodu. “Tada se dogodila lustracija onih koji su stvarali Hrvatsku te je došlo do povratka vrijednosti za koje smo mislili da smo ih prevladali”. Dodao je kako se nada da je ovo zadnja godina u kojoj se konstantno “Tito vraća u optjecaj”. Marijan je zaključio da Hrvatskoj treba lustracija kadra iz komunizma, ali se složio s Đuraškovićem da se postavlja pitanje koga lustrirati. “Proces je to kojeg treba oprezno provesti i svaka politička opcija treba krenuti od sebe”, zaključio je Marijan.
“Vrati se u Beograd ili u Sjevernu Koreju”
Do ovog je trenutka publika u dvorani još mirno slušala govornike, ali onda je na red došao povjesničar s Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić i stvari su se otele kontroli. Iako nije rekao ništa bitno drugačije od Đuraškovića, pojedinci iz publike jednostavno nisu mogli slušati što on govori. A rekao je da lustracija trenutno nema smisla, da nam je veći problem lopovluk u državi i da se, više puta ponovljeno do tog trenutka, ne zna koga lustrirati.
Iz publike su počela stizati dobacivanja da se vrlo dobro zna koga treba lustrirati. “Imamo ljude koji su bili inspektori Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP), a poslije su obukli uniformu hrvatske vojske. Što s njima?”, upitao je Klasić pobunjenike iz publike. “Ne miješaj kruške i jabuke. Vrati se u Beograd, u Jugoslaviju, u Sjevernu Koreju”, vikao je Klasiću čovjek iz publike . Drugi je muškarac ustao i pokušao doći do mikrofona i tad je došlo do eskalacije.
Vidno iznerviran, ustao je i Ivo Lučić, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest, i tim ljudima objasnio da je on pozvan na tribinu, da na tribini govore ljudi koji su pozvani i da oni moraju čekati dok dođu pitanja publike na red. Dvoranom se prolomio pljesak, a ekipa se smirila, valjda percipirajući da se moraju smiriti kad im se tako obraća čak i čovjek koji je na njihovoj, ideološkoj strani.
Hoće li Tuđmana najviše cijeniti njegovi protivnici?
Nakon što je jedan od organizatora dodatno pokušao smješkajući se primiriti glavnog galamdžiju iz publike, Klasić je nastavio svoje izlaganje. “Trebamo društvo dijaloga i suočavanja, a ne obračunavanja s prošlošću”, poručio je Klasić.
Zadnji govornik bio je Ivo Lučić koji je svoju reakciju od prije nekoliko minuta ranije objasnio potrebom uspostave dijaloga i procedure tijekom razgovora ljudi s različitim stajalištima o temi. Osvrćući se na Klasićeve primjedbe o lopovluku i korupciji u društvu, objasnio je da je upravo nedostatak lustracije kriv za sadašnje stanje. “Lustracija je bila nužna zbog prekida lanca korupcije”, rekao je Lučić.
I on se vrlo brzo s 90-ih prebacio na 2000-e. Rekao je da su neokomunisti imali zavidnu razinu revolucionarne svjesnosti i mržnje pa su “uklonjeni brojni ljudi optuženi da su tuđmanovci, a to su bili ljudi koji su pridonijeli demokratizaciji Hrvatske”. Osudio je integraciju titoizma u nacionalni diskurs i primijetio kako mu se čini da će Tuđmana na kraju najviše poštovati njegovi protivnici jer u zadnje vrijeme stalno ističu kako on ne bi htio “konačni obračun s crvenim vragovima”.
Navodno se vraćaju “sluge crvenog plemstva”
Nakon uvodnih izlaganja, gosti su nastavili raspravu, organizatori su smirivali pojedince iz publike kao da pričaju s malom djecom, a iako je na početku dana uputa da se izbjegavaju imena, upravo su ona cijelo vrijeme pljuštala sa svih strana. Prema auditoriju iz dvorane A FPZG-a, lista za lustraciju dosta je dugačka, a spominjali su se Stipe Mesić, Mladen Bajić, Franjo Luković, sva djeca komunizma, i tako dalje.
Raspravljalo se o komunističkim sigurnosnim službama, povjesničar Marijan priznao je da je imao pristup arhivu iz 1989. godine, iako nije prošao zakonski rok za njihovo otvaranje, a Lučić je zaključio da svi dokumenti nastali 1990-ih uopće nisu ni zaštićeni jer je Mesić dozvolio uvid u Tuđmanove transkripte. Opet u trenutku dok je govorio Klasić, pojedincima iz publike je dosadilo samo povremeno dobacivati i zahtijevali su da dođu na red pitanja. Nakon nekoliko minuta smirivanja, dobili su riječ. Pitanja uglavnom nisu bila pitanja, već iznošenje istina o trenutnom stanju u Hrvatskoj. Tako je mladima u dvorani objašnjeno da žive u potpunoj medijskoj blokadi, da se vraćaju “sluge crvenog plemstva”, da je Tito na top listama masovnih ubojica i slično.
O antifašizmu i temeljima hrvatske državnosti
Nakon što je najglasniji muškarac iz publike ponosno istaknuo da je išao u rat pjevajući “Evo zore, evo dana” i uzvikujući “Za dom spremni”, a da se danas ide u Kumrovec s onim oznakama “s kojima su nas ubijali” te da Hrvatska nije osnovana na temeljima antifašizma nego Domovinskog rata, razvila se u najmanju ruku zanimljiva rasprava o značenju antifašizma i njegovoj ulozi u stvaranju države.
Lučić je, naime, pojasnio čovjeku iz publike da nema antifašizma u našem Ustavu, već da je to komunistička propaganda. Lučić kaže da u Ustavu ne stoji da je Hrvatska stvorena na temelju antifašizma, već da se povijesno pravo Hrvata na državnu suverenost očituje, između ostalog, i u odlukama ZAVNOH-a. Ostalo je uistinu nejasno zašto to ne znači da Hrvatska ima antifašističke temelje, ali rasprava je otišla dalje i završila tako što je Klasić konstatirao da je upravo na inicijativu Franje Tuđmana uspostavljen Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj i da je sam Tuđman tvrdio da nije sve što nam komunistički sustav ostavlja – loše. Dobio je odgovor da je Tuđman važan kao utemeljitelj Hrvatske te da njegovi stavovi o komunizmu nisu pretjerano važni.
Već su prošla skoro dva sata, ideja o raspravi na znanstvenoj razini raspala se u samom startu, na najpovršniji način prošli smo kroz cijelu hrvatsku povijest od 1945. godine, naslušali se imena i skraćenica raznih službi bez pravih objašnjenja, u nekom je trenutku netko rekao da je vrijeme da Tuđman dobije pravi trg, “a ne onu livadu” i bilo je vrijeme da se tema lustracije zatvori. Naposljetku sam izišla iz dvorane s velikim upitnikom iznad glave, ne zbog tragikomičnih dobacivanja pojedinaca iz publike, već zbog toga što mi se učinilo da ostatak publike, među kojom je bilo dosta studenata i studentica, puno glasnije plješće ovoj strani kojoj je antifašizam komunistička propaganda, a ne pamtim da je tako bilo dok sam prije nekoliko godina studirala na tom istom fakultetu.