Ovih se dana, u povodu Uljanikovog stečaja, u medijima moglo čuti kako je riječ o velikom neuspjehu Plenkovićeve Vlade. Bojimo se da je takva ocjena naivna te da bi sam gospodin Plenković iskreno želio da se misli kako je stečaj Uljanika njegov neuspjeh. Ovo nije kontradiktorno, jer za HDZ u Istri ionako nitko ne glasa, a ni u Rijeci, gdje bi se uskoro trebao dogoditi stečaj Trećeg maja, HDZ nikad nije osobito dobro stajao. To znači da navodni neuspjeh HDZ-ove Vlade u navodnom pokušaju spašavanja brodogradilišta neće ugroziti HDZ-ov stvarni izborni potencijal (možda tek trenutačni rejting).
Uvođenje Končara u priču
Evo činjenica koje govore tome u korist. Vlada je, kroz bezbroj lažnih izjava ministra Darka Horvata, stalno prolongirala rokove za bilo kakvu akciju prema brodogradilištima, čekajući navodnog strateškog partnera. Ministar Horvat u svojim je bezbrojnim televizijskim istupima spominjao barem šest ili sedam mogućih interesenata za Uljanik i Treći maj. Međutim, što je istina o strateškim partnerima?
Prvi strateški partner, Danko Končar, od samog početka nije mogao biti nikakav strateški partner jer niti ima dovoljno novca, niti ima pristup kapitalu tako velikog ranga, niti je bio zainteresiran za brodogradilišta, nego uglavnom za nekretnine (okej, Končar kao strateški partner nije problem Plenkovićeve Vlade, nego Ivana Jakovčića, vodstva IDS-a, stare u međuvremenu pohapšene Uljanikove uprave).
Dvije svrhe epizode s Debeljakom
Zatim je Vlada izmislila sirotog Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita, kao novog strateškog partnera. Vlada je, naravno, znala da Debeljak nije nikakav strateški partner za Uljanik i Treći maj zato što je Debeljak već financijski rastegnut, te također nema pristup ozbiljnom kapitalu, dok se sam Brodosplit tek povremeno bavi kompleksnom brodogradnjom, koja uključuje izgradnju cijelih brodova. Vidjet ćemo hoće li do 2020. godine uspjeti isporučiti luksuzni brod za polarna putovanja, naručen lani, a koji se počeo graditi u siječnju ove godine.
Budući da je Plenkovićevoj Vladi bilo savršeno jasno da gospodin Debeljak nije nikakav strateški partner za Uljanik i za Treći maj, više je nego očigledno kako je cijela epizoda s Debeljakom imala dvije svrhe: stvaranje privida da Vlada pokušava spasiti riječko i pulsko brodogradilište te, istodobno, produženje agonije brodogradilišta do onog trenutka kad njihov stečaj prestane biti vijest za bilo koga, osim za lokalnu zajednicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Igrokaz s Kinezima kao improvizirani epilog
Igrokaz s Kinezima bio je, zapravo, improvizirani epilog ovog prilično pažljivo smišljenog plana za eutanaziju škverova. Pogledajmo još jednom što se dogodilo tijekom velikog kineskog državnog posjeta Hrvatskoj, kad je riječ o brodogradilištima. Iz Vlade su ponosno priopćili kako je kineski premijer, na poticaj svog hrvatskog kolege, nazvao, i to tijekom noći po kineskom vremenu, predsjednika svoje brodogradilišne tvrtke da bi ga animirao za ulaganje u hrvatsku brodogradnju.
E sada, da je Vlada mislila ozbiljno oko Kineza i brodogradnje, vjerojatno bi na ionako opsežnom dnevnom redu hrvatsko – kineskih poslovnih pregovora, visoko mjesto zauzimali Uljanik i Treći maj, umjesto da se o tako važnom i financijski golemom problemu razgovara usput, na službenoj večeri, pa se onda, kao, intervenira hitnim telefonskim pozivom u Peking.
Ovdje se radilo o očiglednom kaskaderskom političkom triku, kojim je javnost trebalo još jednom uvjeriti da Vlada čini sve što može, kako bi spasila brodogradilišta. Kinezi su došli, otišli, ništa nisu poduzeli, a Uljanik je otišao u stečaj. Uskoro će u stečaj, najvjerojatnije, otići i Treći maj. I sve to poslije osam ili deset mjeseci Vladine potrage za strateškim partnerom, i tvrdnji Vladinih dužnosnika da stečaj nije opcija (jedino se ministar financija javno zalagao za stečaj).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odumiranje brodogradnje bez nacionalnog skandala
Politikom odugovlačenja i izmišljanja strateških partnera, Vlada je postigla da brodogradilišta sama odumru, a da zbog toga ne izbije veliki nacionalni skandal, jer su Uljanik i Treći maj, poslije toliko dugog javnog propadanja, izgubili potencijal politički eksplozivnog breaking newsa. Razvidno je, ponovimo, da je Vlada još lani odlučila likvidirati Uljanik i Treći maj, te da je strategijom odugovlačenja minimalizirala negativni politički efekt takvog ishoda.
I sada bi se, na prvi pogled, moglo reći da to ionako nije loše rješenje, budući da su brodogradilišta potrošila desetke milijardi novca iz državnog proračuna, a svejedno nisu uspjela proizvesti tržišno konkurentne brodove. No, takav pogled na kraj brodogradnje u Hrvatskoj više je nego infantilan.
PR Vlada koja ne razumije konzekvence svojih odluka
Brodogradilišta su nam potrebna zbog vrlo sličnih razloga kao i moderni borbeni avioni. Riječ je o visokoj tehnologiji s posve specifičnim znanjima. Takve tehnologije u Hrvatskoj već dvadesetak godina nestaju. Odgovorna Vlada pokušala bi pronaći održivi model nastavka velike brodogradnje. Već i zato što Hrvatskoj treba ekspertiza i izvan turističke i prehrambene industrije (a poslije smrti brodogradnje ta se ekspertiza svodi jedino na Matu Rimca i nešto IT firmi).
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, odgovornoj Vladi ne bi se dogodio ni kolosalni debakl s neuspješnom kupnjom ratnih aviona, za koji nitko nije kažnjen. Plenkovićeva je vlada, kao i većina prethodnih hrvatskih vlada, zapravo PR Vlada, koja tek u ponekim segmentima razumije strateške konzekvence svojih odluka.
Ova Vlada odlučila je brodogradilišta pustiti da propadnu, hineći, istodobno, da se bori za njihovo spašavanje
Zašto su stečaj Uljanika i vjerojatni stečaj Trećeg maja zapravo eutanazija s predumišljajem
Andrej Plenković mogao bi željeti da javnost povjeruje kako je konačni krah dva zadnja prava hrvatska brodogradilišta neuspjeh njegove Vlade, zato da se ne bi uočila stvarna istina o Vladinom planu za rješavanje brodogradilišne krize. Vlada je, naime, čim je Uljanik postao beznadno nelikvidan, odlučila likvidirati oba brodogradilišta. Ili, točnije rečeno, odlučila je brodogradilišta pustiti da propadnu, hineći, istodobno, da se bori za njihov spašavanje.
Ovih se dana, u povodu Uljanikovog stečaja, u medijima moglo čuti kako je riječ o velikom neuspjehu Plenkovićeve Vlade. Bojimo se da je takva ocjena naivna te da bi sam gospodin Plenković iskreno želio da se misli kako je stečaj Uljanika njegov neuspjeh. Ovo nije kontradiktorno, jer za HDZ u Istri ionako nitko ne glasa, a ni u Rijeci, gdje bi se uskoro trebao dogoditi stečaj Trećeg maja, HDZ nikad nije osobito dobro stajao. To znači da navodni neuspjeh HDZ-ove Vlade u navodnom pokušaju spašavanja brodogradilišta neće ugroziti HDZ-ov stvarni izborni potencijal (možda tek trenutačni rejting).
Andrej Plenković mogao bi željeti da javnost povjeruje kako je konačni krah dva zadnja prava hrvatska brodogradilišta neuspjeh njegove Vlade, zato da se ne bi uočila stvarna istina o Vladinom planu za rješavanje brodogradilišne krize. Vlada je, naime, čim je Uljanik postao beznadno nelikvidan, odlučila likvidirati oba brodogradilišta. Ili, točnije rečeno, odlučila je brodogradilišta pustiti da propadnu, hineći, istodobno, da se bori za njihov spašavanje.
Uvođenje Končara u priču
Evo činjenica koje govore tome u korist. Vlada je, kroz bezbroj lažnih izjava ministra Darka Horvata, stalno prolongirala rokove za bilo kakvu akciju prema brodogradilištima, čekajući navodnog strateškog partnera. Ministar Horvat u svojim je bezbrojnim televizijskim istupima spominjao barem šest ili sedam mogućih interesenata za Uljanik i Treći maj. Međutim, što je istina o strateškim partnerima?
Prvi strateški partner, Danko Končar, od samog početka nije mogao biti nikakav strateški partner jer niti ima dovoljno novca, niti ima pristup kapitalu tako velikog ranga, niti je bio zainteresiran za brodogradilišta, nego uglavnom za nekretnine (okej, Končar kao strateški partner nije problem Plenkovićeve Vlade, nego Ivana Jakovčića, vodstva IDS-a, stare u međuvremenu pohapšene Uljanikove uprave).
Dvije svrhe epizode s Debeljakom
Zatim je Vlada izmislila sirotog Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita, kao novog strateškog partnera. Vlada je, naravno, znala da Debeljak nije nikakav strateški partner za Uljanik i Treći maj zato što je Debeljak već financijski rastegnut, te također nema pristup ozbiljnom kapitalu, dok se sam Brodosplit tek povremeno bavi kompleksnom brodogradnjom, koja uključuje izgradnju cijelih brodova. Vidjet ćemo hoće li do 2020. godine uspjeti isporučiti luksuzni brod za polarna putovanja, naručen lani, a koji se počeo graditi u siječnju ove godine.
Budući da je Plenkovićevoj Vladi bilo savršeno jasno da gospodin Debeljak nije nikakav strateški partner za Uljanik i za Treći maj, više je nego očigledno kako je cijela epizoda s Debeljakom imala dvije svrhe: stvaranje privida da Vlada pokušava spasiti riječko i pulsko brodogradilište te, istodobno, produženje agonije brodogradilišta do onog trenutka kad njihov stečaj prestane biti vijest za bilo koga, osim za lokalnu zajednicu.
Igrokaz s Kinezima kao improvizirani epilog
Igrokaz s Kinezima bio je, zapravo, improvizirani epilog ovog prilično pažljivo smišljenog plana za eutanaziju škverova. Pogledajmo još jednom što se dogodilo tijekom velikog kineskog državnog posjeta Hrvatskoj, kad je riječ o brodogradilištima. Iz Vlade su ponosno priopćili kako je kineski premijer, na poticaj svog hrvatskog kolege, nazvao, i to tijekom noći po kineskom vremenu, predsjednika svoje brodogradilišne tvrtke da bi ga animirao za ulaganje u hrvatsku brodogradnju.
E sada, da je Vlada mislila ozbiljno oko Kineza i brodogradnje, vjerojatno bi na ionako opsežnom dnevnom redu hrvatsko – kineskih poslovnih pregovora, visoko mjesto zauzimali Uljanik i Treći maj, umjesto da se o tako važnom i financijski golemom problemu razgovara usput, na službenoj večeri, pa se onda, kao, intervenira hitnim telefonskim pozivom u Peking.
Ovdje se radilo o očiglednom kaskaderskom političkom triku, kojim je javnost trebalo još jednom uvjeriti da Vlada čini sve što može, kako bi spasila brodogradilišta. Kinezi su došli, otišli, ništa nisu poduzeli, a Uljanik je otišao u stečaj. Uskoro će u stečaj, najvjerojatnije, otići i Treći maj. I sve to poslije osam ili deset mjeseci Vladine potrage za strateškim partnerom, i tvrdnji Vladinih dužnosnika da stečaj nije opcija (jedino se ministar financija javno zalagao za stečaj).
Odumiranje brodogradnje bez nacionalnog skandala
Politikom odugovlačenja i izmišljanja strateških partnera, Vlada je postigla da brodogradilišta sama odumru, a da zbog toga ne izbije veliki nacionalni skandal, jer su Uljanik i Treći maj, poslije toliko dugog javnog propadanja, izgubili potencijal politički eksplozivnog breaking newsa. Razvidno je, ponovimo, da je Vlada još lani odlučila likvidirati Uljanik i Treći maj, te da je strategijom odugovlačenja minimalizirala negativni politički efekt takvog ishoda.
I sada bi se, na prvi pogled, moglo reći da to ionako nije loše rješenje, budući da su brodogradilišta potrošila desetke milijardi novca iz državnog proračuna, a svejedno nisu uspjela proizvesti tržišno konkurentne brodove. No, takav pogled na kraj brodogradnje u Hrvatskoj više je nego infantilan.
PR Vlada koja ne razumije konzekvence svojih odluka
Brodogradilišta su nam potrebna zbog vrlo sličnih razloga kao i moderni borbeni avioni. Riječ je o visokoj tehnologiji s posve specifičnim znanjima. Takve tehnologije u Hrvatskoj već dvadesetak godina nestaju. Odgovorna Vlada pokušala bi pronaći održivi model nastavka velike brodogradnje. Već i zato što Hrvatskoj treba ekspertiza i izvan turističke i prehrambene industrije (a poslije smrti brodogradnje ta se ekspertiza svodi jedino na Matu Rimca i nešto IT firmi).
No, odgovornoj Vladi ne bi se dogodio ni kolosalni debakl s neuspješnom kupnjom ratnih aviona, za koji nitko nije kažnjen. Plenkovićeva je vlada, kao i većina prethodnih hrvatskih vlada, zapravo PR Vlada, koja tek u ponekim segmentima razumije strateške konzekvence svojih odluka.