Jer kad glava svih tužitelja u aparatu može postati osoba koja se kao predsjednik najvećeg suda u državi godinama sastaje, došaptava i dopisuje s osobama poput Zdravka Mamića i Josipe Rimac dok se protiv njih vode pravosudni postupci – tada u Hrvatskoj može baš sve. Nitko normalan ne želi živjeti u zemlji gdje je moguće baš sve. A odluka je donesena i stvar je očito gotova.
Pritom, dakako, postaje potpuno irelevantno i to što će se post festum utvrditi u etičkim razmatranjima koja su pokrenuli Vrhovni sud i Visoki kazneni sud na kojem Turudić radi. Možda nešto, vjerojatno ništa. Turudićevi trbuhozborci već govore da je to propala stvar budući da je za eventualni disciplinski postupak protiv Turudića pred Državnim sudbenim vijećem nastupila – zastara. Mrak je, dakle, već pao i svaki govor o meritumu slučaja Turudić ima efekt prazne priče.
Vidimo da svetinje nema
Nema ipak nikakve sumnje da će ovaj mrkli skandal u režiji i koreografiji Andreja Plenkovića i HDZ-a ostati zapisan u analima političkog i pravosudnog beščašća. Jer je Ivan Turudić, budući gazda DORH-a i USKOK-a, prekršio u svojoj dugoj karijeri valjda sve uzuse Kodeksa sudačke etike, obavezujućeg dokumenta smjernica za sve suce zaposlene u državi Hrvatskoj.
Svaka struka ima takve kodekse i po njima se dužna ponašati, a onima koji ih ne poštuju, u poslu nije i ne smije biti mjesta. Liječnik je jednako dužan pružiti pomoć svima ne gledajući tko su. Socijalni radnik ne smije od pacijenta uzeti na poklon zemljište na Hvaru da bi ga smjestio u hospicij. Novinar ne smije zanemariti dio informacija u priči koju obrađuje da bi nekome pogodovao, niti pisati o političaru s kojim ljetuje u istoj kući i okreće janjca za rođendan. Službeniku u banci zabranjeno se sastajati s klijentom da bi mu dilao bankarske tajne. To su elementarne stvari. Abeceda profesionalne etike koja je starija od zakona.
Na Turudićevom primjeru međutim vidimo da svetinje nema. Dapače, osoba koja flagrantno krši sudački kodeks ide po odluci premijera za glavnog državnog odvjetnika. Pritom je zaštićena, čini se, i “zastarom”, neshvatljivim zaklonom koji u Hrvatskoj služi kao zadnja linija obrane čak i za notorne i dokazane kriminalce.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvari oko Turudića su porazno jasne
Što se tiče Kodeksa sudačke etike, koji je donijelo Vijeće predsjednika svih sudačkih vijeća u Republici Hrvatskoj, stvari su oko Turudića neugodno i porazno jasne. Turudić pada na nizu “nužnih” kriterija propisanih tim dokumentom, koji uvodno proklamira zaštitu “neovisnosti, nepristranosti, stručnosti, jednakosti i dostojanstva sudačkog poziva” i jačanje povjerenja javnosti u pravednost i učinkovitost sudstva te se poziva na osam ključnih međunarodnih deklaracija.
“Sudac je dužan”, kaže Kodeks, “postupati neovisno u odnosu na društvo, društvene skupine i pojedince te je dužan postupati i odlučivati samo u skladu sa savjesnim tumačenjem i primjenom propisa”. Nadalje, “sudac je dužan obnašanjem sudačke dužnosti i aktivnostima izvan suda razvijati standarde ponašanja koji pridonose očuvanju ugleda i dostojanstva suda i sudačkog poziva”. Nadalje, “sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima”. Nadalje, “sudac se ne smije koristiti ugledom svog poziva kako bi ostvario ili unaprijedio svoje privatne interese, interese članova svoje obitelji ili bilo čije druge interese”.
Ne polazi test ni kao sudac
Nadalje, “sudac se izvan sudačke dužnosti ne smije baviti davanjem pravnih savjeta ili pružanjem pravne pomoći”. Nadalje, “sudac je dužan paziti da u njegovu radu na pojedinim predmetima nema nepotrebnog zastoja”. Nadalje, “sudac ne smije otkriti povjerljive obavijesti za koje sazna tijekom obnašanja dužnosti”. Nadalje, “izvansudske aktivnosti suca ne smiju ometati njegovo redovito i uredno obnašanje sudačke dužnosti”. I nadalje, “sudac je dužan u javnim istupima promicati ugled sudačkog poziva”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Turudić ovaj test ne prolazi ni kao sudac, a kamoli kao Vladin kandidat za najvišu tužiteljsku funkciju u državi. Jer on se kao predsjednik suda vozika sa Zdravkom Mamićem koji je uz jamčevinu upravo pušten iz istražnog zatvora. Dopisuje se s Josipom Rimac koja je pod mjerama zbog sumnje u kaznena djela. Sastaju se u kafićima i kod njega na sudu. On je poziva k sebi doma kad je sam. Informira je o postupcima koji se nje tiču. Pomaže joj u jednom od najbizarnijih suđenja koje se ikad vodilo u Hrvatskoj, onome u kojem je za dodjelu stanova obitelji Rimac u Kninu osuđena predsjednica državnog ureda, ali nezakonito dodijeljeni stanovi Rimčevima nisu oduzeti. Javlja joj da “neće biti privođenja”.
Turudić danas ne bi trebao biti tema
K tome Turudić o svemu tome javno iznosi neistinite interpretacije, izmotava se, laže u TV intervjuima i nedavno na ispitivanju u Saboru. U medijima iznosi političke stavove i komentare. Kao istaknuta sudačka figura koja mora čuvati “nepristranost, ugled i dostojanstvo” sudačke dužnosti, obilazi politički šator branitelja u Savskoj preko kojeg se želi srušiti tadašnja Vlada. Udara na novinare. Poziva Vladu da donese zakon o kažnjavanju zatvorom do tri godine za verbalni delikt na temu Domovinskog rata.
I sve to Plenkoviću ne smeta niti išta od toga smatra preprekom da upravo Turudića instalira u DORH kraj toliko drugih časnih i prekaljenih sudaca, državnih odvjetnika i pravnika u Hrvatskoj na čijim imenima i karijerama nema nikakve mrlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moram pošteno priznati da unatoč svom debelom iskustvu, stečenom dugim praćenjem hrvatske politike, sve do jučer nisam vjerovala da se ovo može dogoditi. Takav pad u blato. Plenković jučer na presici kaže da su transkripti krajnje difamirajućih razgovora i gugutanja između Turudića i Josipe Rimac dostavljeni medijima “s političkim ciljevima”. Ne, ovdje se ne radi o politici nego o elementarnoj higijeni sustava. Da Plenković to razumije, Turudić danas ne bi ni bio tema.
Ovaj će mrkli skandal ostati zapisan u analima političkog i pravosudnog beščašća. Stvari su oko Turudića neugodno i porazno jasne
Ivan Turudić, budući gazda DORH-a i USKOK-a, prekršio je u karijeri valjda sve uzuse Kodeksa sudačke etike
Plenković jučer na presici kaže da su transkripti krajnje difamirajućih razgovora i gugutanja između Turudića i Josipe Rimac dostavljeni medijima 's političkim ciljevima'. Ne, ovdje se ne radi o politici nego o elementarnoj higijeni sustava. Da Plenković to razumije, Turudić danas ne bi ni bio tema
Upravo nadrealni sinoćnji istup premijera Plenkovića o kandidatu za glavnog državnog odvjetnika, sucu Ivanu Turudiću, i njegova odluka da HDZ i partneri sutra izglasaju njegovo po svemu sporno imenovanje – zorno pokazuje u kakvoj je prćiji od države dom hrvatskih građana i njihove djece. Ovime im Plenković poručuje da se slobodno isele budući da promjena u ovom trulom sustavu neće biti.
Jer kad glava svih tužitelja u aparatu može postati osoba koja se kao predsjednik najvećeg suda u državi godinama sastaje, došaptava i dopisuje s osobama poput Zdravka Mamića i Josipe Rimac dok se protiv njih vode pravosudni postupci – tada u Hrvatskoj može baš sve. Nitko normalan ne želi živjeti u zemlji gdje je moguće baš sve. A odluka je donesena i stvar je očito gotova.
Pritom, dakako, postaje potpuno irelevantno i to što će se post festum utvrditi u etičkim razmatranjima koja su pokrenuli Vrhovni sud i Visoki kazneni sud na kojem Turudić radi. Možda nešto, vjerojatno ništa. Turudićevi trbuhozborci već govore da je to propala stvar budući da je za eventualni disciplinski postupak protiv Turudića pred Državnim sudbenim vijećem nastupila – zastara. Mrak je, dakle, već pao i svaki govor o meritumu slučaja Turudić ima efekt prazne priče.
Vidimo da svetinje nema
Nema ipak nikakve sumnje da će ovaj mrkli skandal u režiji i koreografiji Andreja Plenkovića i HDZ-a ostati zapisan u analima političkog i pravosudnog beščašća. Jer je Ivan Turudić, budući gazda DORH-a i USKOK-a, prekršio u svojoj dugoj karijeri valjda sve uzuse Kodeksa sudačke etike, obavezujućeg dokumenta smjernica za sve suce zaposlene u državi Hrvatskoj.
Svaka struka ima takve kodekse i po njima se dužna ponašati, a onima koji ih ne poštuju, u poslu nije i ne smije biti mjesta. Liječnik je jednako dužan pružiti pomoć svima ne gledajući tko su. Socijalni radnik ne smije od pacijenta uzeti na poklon zemljište na Hvaru da bi ga smjestio u hospicij. Novinar ne smije zanemariti dio informacija u priči koju obrađuje da bi nekome pogodovao, niti pisati o političaru s kojim ljetuje u istoj kući i okreće janjca za rođendan. Službeniku u banci zabranjeno se sastajati s klijentom da bi mu dilao bankarske tajne. To su elementarne stvari. Abeceda profesionalne etike koja je starija od zakona.
Na Turudićevom primjeru međutim vidimo da svetinje nema. Dapače, osoba koja flagrantno krši sudački kodeks ide po odluci premijera za glavnog državnog odvjetnika. Pritom je zaštićena, čini se, i “zastarom”, neshvatljivim zaklonom koji u Hrvatskoj služi kao zadnja linija obrane čak i za notorne i dokazane kriminalce.
Stvari oko Turudića su porazno jasne
Što se tiče Kodeksa sudačke etike, koji je donijelo Vijeće predsjednika svih sudačkih vijeća u Republici Hrvatskoj, stvari su oko Turudića neugodno i porazno jasne. Turudić pada na nizu “nužnih” kriterija propisanih tim dokumentom, koji uvodno proklamira zaštitu “neovisnosti, nepristranosti, stručnosti, jednakosti i dostojanstva sudačkog poziva” i jačanje povjerenja javnosti u pravednost i učinkovitost sudstva te se poziva na osam ključnih međunarodnih deklaracija.
“Sudac je dužan”, kaže Kodeks, “postupati neovisno u odnosu na društvo, društvene skupine i pojedince te je dužan postupati i odlučivati samo u skladu sa savjesnim tumačenjem i primjenom propisa”. Nadalje, “sudac je dužan obnašanjem sudačke dužnosti i aktivnostima izvan suda razvijati standarde ponašanja koji pridonose očuvanju ugleda i dostojanstva suda i sudačkog poziva”. Nadalje, “sudac mora izbjegavati svako ponašanje koje je nedostojno i koje stvara dojam nedoličnosti sudačkom položaju, prihvaćajući i ona ograničenja koja bi se drugim građanima činila opterećujućima”. Nadalje, “sudac se ne smije koristiti ugledom svog poziva kako bi ostvario ili unaprijedio svoje privatne interese, interese članova svoje obitelji ili bilo čije druge interese”.
Ne polazi test ni kao sudac
Nadalje, “sudac se izvan sudačke dužnosti ne smije baviti davanjem pravnih savjeta ili pružanjem pravne pomoći”. Nadalje, “sudac je dužan paziti da u njegovu radu na pojedinim predmetima nema nepotrebnog zastoja”. Nadalje, “sudac ne smije otkriti povjerljive obavijesti za koje sazna tijekom obnašanja dužnosti”. Nadalje, “izvansudske aktivnosti suca ne smiju ometati njegovo redovito i uredno obnašanje sudačke dužnosti”. I nadalje, “sudac je dužan u javnim istupima promicati ugled sudačkog poziva”.
Turudić ovaj test ne prolazi ni kao sudac, a kamoli kao Vladin kandidat za najvišu tužiteljsku funkciju u državi. Jer on se kao predsjednik suda vozika sa Zdravkom Mamićem koji je uz jamčevinu upravo pušten iz istražnog zatvora. Dopisuje se s Josipom Rimac koja je pod mjerama zbog sumnje u kaznena djela. Sastaju se u kafićima i kod njega na sudu. On je poziva k sebi doma kad je sam. Informira je o postupcima koji se nje tiču. Pomaže joj u jednom od najbizarnijih suđenja koje se ikad vodilo u Hrvatskoj, onome u kojem je za dodjelu stanova obitelji Rimac u Kninu osuđena predsjednica državnog ureda, ali nezakonito dodijeljeni stanovi Rimčevima nisu oduzeti. Javlja joj da “neće biti privođenja”.
Turudić danas ne bi trebao biti tema
K tome Turudić o svemu tome javno iznosi neistinite interpretacije, izmotava se, laže u TV intervjuima i nedavno na ispitivanju u Saboru. U medijima iznosi političke stavove i komentare. Kao istaknuta sudačka figura koja mora čuvati “nepristranost, ugled i dostojanstvo” sudačke dužnosti, obilazi politički šator branitelja u Savskoj preko kojeg se želi srušiti tadašnja Vlada. Udara na novinare. Poziva Vladu da donese zakon o kažnjavanju zatvorom do tri godine za verbalni delikt na temu Domovinskog rata.
I sve to Plenkoviću ne smeta niti išta od toga smatra preprekom da upravo Turudića instalira u DORH kraj toliko drugih časnih i prekaljenih sudaca, državnih odvjetnika i pravnika u Hrvatskoj na čijim imenima i karijerama nema nikakve mrlje.
Moram pošteno priznati da unatoč svom debelom iskustvu, stečenom dugim praćenjem hrvatske politike, sve do jučer nisam vjerovala da se ovo može dogoditi. Takav pad u blato. Plenković jučer na presici kaže da su transkripti krajnje difamirajućih razgovora i gugutanja između Turudića i Josipe Rimac dostavljeni medijima “s političkim ciljevima”. Ne, ovdje se ne radi o politici nego o elementarnoj higijeni sustava. Da Plenković to razumije, Turudić danas ne bi ni bio tema.