Ovaj gospodin ima 88 godina. Od toga 52 pokušava dobiti natrag svoju zemlju koja se Omišu dopala za groblje
Gojko Mimica i njegova obitelj više od pola stoljeća pokušavaju dokazati da im je zemlja oduzeta nezakonito
Više od pola stoljeća, konkretnije 52 godine, Gojko Mimica, gospodin koji je prije nekoliko dana ušao u 89. godinu života, bori se za obiteljsku zemlju u Omišu. Tvrdi da mu je nezakonito oduzeta još 1966. godine. Riječ je o gotovo četiri tisuće kvadrata zemljišta na kojem se sada nalazi omiško groblje Vrisovci. Njime upravlja gradska tvrtka Peovica na čiji je zahtjev zemljište i oduzeto Mimicama.
“Tu je zemlju moj otac kupio 1916., nakon godina provedenih u najhladnijim krajevima Južne Amerike. Kada se vratio, uložio je novac u to zemljište, a nakon njegove smrti naslijedila ga je moja majka, pa kasnije ja”, počinje mi svoju priču gospodin Mimica. Iako slabije čuje i govori polako, detaljno se sjeća svih detalja od prije Drugog svjetskog rata kada je zemlja, bez koje će kasnije ostati, još bila u vlasništvu njegove obitelji. U 52 godine, borba za zemljom prošla je kroz razne faze, čudne preokrete i još čudnija otkrića, pa i ono da je Grad Omiš naknadu za oduzimanje zemlje u nekom trenutku čak isplatio posve drugoj obitelji.
A gospodin Mimica detaljno se prisjeća svega. U obitelji je bilo ukupno četvero djece, Gojkovi otac i majka su, osim njega, imali još dva sina i kćer. Tata je, kako bi povećao obiteljsku imovinu, kupio ukupno 14 tisuća kvadrata zemljišta sa spektakularnim pogledom na Jadran, koje se spuštalo prema moru. Uloženi novac zaradio je u Punti Arenas u Ognjenoj zemlji u Južnoj Americi. Zemljište koje je kupio, a koje danas, navodno, vrijedi 300 tisuća eura, bilo je uglavnom prekriveno pijeskom i sedrom. Nije to bila baš plodna zemlja, ali ipak pogodna za vinograd.
Mlad je pobjegao iz Jugoslavije
Zato je Mijo Mimica, Gojkov otac, tamo podigao samo jednu malu kućicu. Mjesto na kojem je prikupljao kišnicu za polijevanje loze. No, ubrzo se razbolio. I njegova supruga Darinka bila je već stara i nemoćna. Došao je rat. Gojko je počeo intenzivno razmišljati o odlasku iz zemlje. U međuvremenu je pozvan u mornaricu, završio je i na Titovom brodu ‘Galeb’, no nekako je ipak, nakon par pokušaja, uspio pobjeći iz Jugoslavije. Najprije u Italiju, gdje je tri godine boravio u logoru za emigrante, a zatim je 1955. uspio otamo brodom otići u Venezuelu.
U emigraciji se oženio, počeo je stvarati život, ali dotle je u domovini ostao bez vrijedne obiteljske imovine. Bila je 1966. godina kada je Skupština općine Omiš donijela rješenje o eksproprijaciji nekoliko čestica u Omišu, među kojima je bila i Mimičina zemlja. Taj teren je trebao Gradu za groblje. Odluka je donijeta temeljem Zakona o eksproprijaciji. Vlasnicima je kao naknada ponuđeno 1,5 dinara po metru kvadratnom. Smiješno, odmahuje rukom Mimica. Zato većina njih taj iznos nije prihvatila.
Tada počinje natezanje obitelji Mimica s gradom oko vlasništva nad zemljištem te prava na naknadu. I ono traje i danas. Pune 52 godine kasnije. Sada, procijenili su, kaže, vještaci, zemlja vrijedi oko 300 tisuća eura. S kamatama od 1966. iznos bi mogao biti golem. Prema njegovoj računici, u kojoj su godišnje kamate 12 posto, tvrdi da ta cifra doseže 23 milijuna eura.
Naknada za zemlju isplaćena drugima?
“Sutkinja u Omišu potvrdila je još krajem 1960-ih da nam ništa nije isplaćeno i da nam grad mora dati naknadu u roku od 15 dana. Ali nikad ništa nismo dobili. Nakon što su moj otac i majka pokrenuli postupke, tražeći da to ipak bude plaćeno, odvjetnicu je uzela i moja sestra kako bi prisilila grad da nas obešteti za oduzeto. No, dosad nam ništa nije isplaćeno”, priča gospodin Mimica.
Pokazuje mi žalbu iz 1968. upućenu Sekretarijatu općinske uprave iz Omiša u kojoj upozoravaju da je rješenje o eksproprijaciji nezakonito. Žalba je protiv rješenja bila podnijeta u roku, pa ono nije moglo postati ni pravomoćno ni izvršno. Već tada, 24. listopada 1968., mama je izrazila spremnost da obitelj zemljište ustupi gradu u zamjenu za druge odgovarajuće nekretnine ili pak za pravičnu naknadu. Ona koja im je prvotno trebala pripasti (1,5 dinara po kvadratu) iznosila je 5.455 tadašnjih dinara.
Nakon što prva žalba nije prošla, sredinom 1970-tih obitelj Mimica ponovno traži promjenu rješenja o naknadi koja je prema njihovom mišljenju bila preniska. Općinski sud u Omišu to im pravo i priznaje. U presudi od 2. travnja 1976. zaključuje kako im općina Omiš mora isplatiti 51.966 dinara i to u roku od 15 dana. Presudom su određene i zatezne kamate od 12 posto godišnje do isplate. Gojko Mimica tvrdi da im prema toj sudskoj odluci ništa nije plaćeno.
Podnio prijave DORH-u, USKOK-u…
Kada je 2007. godine, nedugo nakon što se zauvijek vratio iz Venezuele u Hrvatsku, sudskim putem ponovno tražio poništenje rješenja o eksproprijaciji, Gojko Mimica od Županijskog suda u Splitu dobija odbijenicu. Naime, taj sud utvrđuje kako je naknada za njegovo zemljište isplaćena jednoj drugoj obitelji (podaci poznati redakciji), od koje je Mimičin otac još 1916. kupio spornu parcelu. Sporazum o naknadi s tom obitelji sklopljen je još 1969. godine i to je rješenje, navodi se u odluci Županijskog suda u Splitu, postalo pravomoćno. Više ga se nije moglo poništavati.
Paralelno dok vodi sporove, Gojko Mimica pokušava do rješenja ovog problema doći i kroz dogovor s čelnim ljudima Grada i županije. Nakon što se 2006. definitivno vratio u Hrvatsku, sastao se i s gradonačelnikom Omiša, a tražio je i sastanak sa splitsko-dalmatinskim županom. Aktivirao je i novi postupak pri Uredu za državnu upravu gdje je pokušao dokazati da je greškom ili previdom nekretnina koja je od 1916. bila u vlasništvu njegovog oca kod eksproprijacije isplaćena drugim osobama. Kako bi dokazao da je tom greškom grubo oštećen, podnosi i prijavu DORH-u, a zatim i USKOK-u. Piše i Ministarstvu pravosuđa i inspekciji Ministarstva uprave.
Za nekoliko dana postupak u kojem grad traži da se upiše kao vlasnik njihove nekretnine trebao bi biti nastavljen na Općinskom sudu u Splitu. U međuvremenu se pojavio i suspektan kupoprodajni ugovor koji je, tvrdi grad Omiš, gradska tvrtka Peovica navodno sklopila s Mimicama za jedan dio parcele na koju se proširilo groblje, a na koji se Grad sad poziva. Ugovor datira iz 1969. Ovjerio ga je čak i Općinski sud u Omišu, no gospodin Gojko tvrdi da ga nitko iz njegove obitelji nije potpisao. Mimica uporno uvjerava sud da je od 1962., kada je zemlju naslijedio od majke, on vlasnik, a grad je, šireći groblje, uzurpirao njegovu imovinu.
Novi detalj nakon 52 godine procesa
U međuvremenu se, kao da slučaj nije dovoljno bizaran, pojavio sasvim novi moment. Naime, viši sud primjećuje kako je u međuvremenu, 1998., na snagu stupio Zakon o grobljima. Njime zemljišta koja koriste groblja, kako to tumači sud, postaju društveno vlasništvo.
U sudskoj odluci kojom je ukinuta prvostupanjska presuda koja je išla u korist Gojka Mimice navedeno je kako Zakonom o grobljima, nekretnine na kojima se groblje nalazi postaju javno dobro i to u vlasništvu jedinica lokalne samouprave. U tom slučaju, tumači dalje sud, prestaje pravo vlasništva uknjiženog vlasnika na toj istoj nekretnini. U konkretnom slučaju, grad Omiš postao bi temeljem Zakona o grobljima vlasnik zemljišta gospodina Mimice.
Budući da o tom segmentu uopće nije bilo rasprave tijekom prvog postupka, u ponovljenom procesu morat će se provjeriti može li se primjer iz Zakona o grobljima uopće primijeniti izravno na slučaj Gojka Mimice. Ako se to pokaže točnim, grad Omiš morat će ponovno pokrenuti postupak izvlaštenja. Gospodin Mimica je pak u međuvremenu izgubio povjerenje u sve. Ali, kaže, ne odustaje. Kad smo zamolili Grad Omiš da komentira ovaj slučaj, kratko su samo odgovorili da će “poštivati svaku pravomoćnu sudsku odluku”.