Ovo je naše pravosuđe: proces počeo 1989., kraj se ne nazire, plaćamo odštete zbog luđački dugog suđenja
Jedna gospođa već više od tri desetljeća vodi pravnu bitku za svoj novac
Sudski spis je požutio. Rubovi su već ozbiljno ispucali. Listam ga u strahu da se ne raspadne. Ipak, detalji su vidljivi – gospođa Zorka iz Zagreba podnijela je 1989. tužbu protiv nekoć moćne građevinske tvrtke Tempo, a spor još uvijek nije okončan. Postupak traje već 33 godine, iako je u pitanju relativno banalna stvar – naknada koju je gospođa Zorka tražila od građevinara zbog nedostataka na stanu što ga je od njih kupila.
Tužila ih je i zbog cijene koja je u nekoliko navrata, po njezinom mišljenju, neopravdano rasla, a i rok dovršetka radova se otegnuo. Na kraju je odlučila tražiti Tempo da joj sve te dodatne troškove nadoknadi. Inflacija i prelazak s dinara na kunu pojeli su, doduše, veliki dio iznosa, no gospođa Zorka nije odustala. Od Tempa je, kada se sve obračunalo, tražila povrat 18.722 kune.
Nije vjerojatno ni slutila da će više od tri desetljeća voditi pravnu bitku za taj svoj novac.
Od općinskog do Ustavnog sud
Prošla je tijekom suđenja baš sve instance – od općinskog do Vrhovnog suda RH. Prije nekoliko dana dobila je i spor na Ustavnom sudu RH dokazavši ovu nevjerojatnu dugotrajnost. Za to ćemo joj sada platiti 32.300 kuna. Dakle, više nego što je ona tražila tužbom od Tempa kao naknadu za stan.
Valjda ovdje odmah reći da je gospođa Zorka već dobila jednu odštetu za sporost ovog istog procesa. Bilo je to još u prosincu 2008. kada je prvi puta dokazala da postupak traje predugo. Županijski sud u Zagrebu dosudio joj je 15.000 kuna naknade i naložio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu da u roku od osam mjeseci riješi spor.
Telegram je iz sudskih dokumenata rekonstruirao ovu iznimno dugu kronologiju suđenja.
Novi stan na zagrebačkom Jarunu
Priča je, dakle, počela u svibnju 1987. godine. Tada je gospođa Zorka s Tempom sklopila Ugovor o udruživanju sredstava za financiranje gradnje stanova na zagrebačkom Jarunu. Taj se kvart, sjetit će se iskusni Zagrepčani, u ono doba, uz Univerzijadu koja je održana upravo 1987., ozbiljno razvija. I gospođa Zorka zato je vidjela priliku za kupnju nove nekretnine baš tamo. Inače, udruživanje sredstava bio je način sufinanciranja u bivšoj, socijalističkoj državi.
Gospođa Zorka s Tempom u travnju iduće godine, 1988., potpisuje još jedan ugovor, te konačno kupuje stan. No, već tada su nastupili problemi.
Tempo je, kako je bilo napisano u njezinoj prvoj tužbi, počeo dizati cijenu. Najprije je cijena bila 59.846.117 dinara, da bi do kolovoza 1988. narasla na gotovo 64 milijuna dinara. Na kraju je ukupni iznos koji je trebao biti plaćen za stan dosegao 152,5 milijuna dinara. Tijekom sudskog postupka vještak je utvrdio da je dio kojeg je gospođa Zorka platila iznosio 47.646.117 kuna.
Loše sanitarije, hladni radijatori
Kako se i useljenje oteglo, gospođa Zorka je tek 1989. ušla u svoju novu nekretninu. Odmah je primijetila i brojne nedostatke. Sanitarije nisu bile kvalitetne, pločice i parketi su bili loše postavljeni, radijatori nisu grijali. U listopadu 1989. obratila se Tempu zbog tih nedostataka, ali je na kraju sve popravila o vlastitom trošku.
Sud će kasnije utvrditi kako radijatori i nisu bili građevinski, već strojarski problem, a kako vlasnica stana nije predložila strojarsko vještačenje odbijena je tužba kojom je tražila odštetu.
Kakve su presude sve donijete?
Odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu u ovom su predmetu bile doista svakojake – malo u korist gospođe Zorke, malo u korist Tempa. Sve je počelo u svibnju 1989. kada je održano prvo sudsko ročište. Uslijedio je ‘rat’ podnescima u kojima je svaka strana branila svoju poziciju. Gospođa Zorka tražila je novac za koji je smatrala da ga je preplatila, te naknadu za nedostatke u stanu, dok je Tempo negirao bilo kakvu odgovornost.
Prvo vještačenje naloženo je u lipnju 1990., a zatim je sud u studenom 1991. tražio još dva vještačenja. Ona su nadopunjavana tijekom 1993. i 1994. i 1996. godine. U tri navrata glavna rasprava bila je zaključivana, te se očekivala presuda. No, sva tri puta sud je ponovno otvarao postupak.
I odluke koje su donošene malo su bile protiv gospođe Zorke, malo protiv Tempa. Sud je zaključivao da vlasnica stana nije izvođaču na vrijeme prijavila nedostatke, pa nema pravo na naknadu. Onda je u ponovljenom postupku utvrđeno da ipak ima pravo i to na nešto manje od 19 tisuća kuna, koliko je ona, naknadno prilagođenom tužbom i tražila.
Je li se ugovor mogao raskinuti?
Međutim, predstavnici Tempa uvjeravali su sud kako je gospođa Zorka imala pravo raskinuti ugovor ako nije bila zadovoljna stanom, a ne useliti pa se poslije žaliti. Istim argumentom rušili su i njezin zahtjev za povratom preplaćenih sredstava.
Čak su tvrdili da gospođa Zorka ima dug prema njima, a kada se sve poravnalo i obračunalo, te u obzir uzela famozna denominacija kune, vještak je došao do zaključka da Tempo mora gospođi Zorki platiti 4,59 kune.
‘Stan je imao rupe u zidovima’
“Kada sam ušla u stan svi zidovi još nisu bili ni dovršeni. Kroz jedan je zjapila rupa sve do podnožja zgrade. Toplu vodu i neuredno grijanje stan je dobio tek u listopadu 1989. godine”, prisjetila se u jednom od svojih očitovanja tijekom postupka gospođa Zorka.
Isticala je kako uopće ne zna zašto Tempo tvrdi da im je nešto ostala dužna. “Pa koja bi građevinska tvrtka bi predala kupcu ključeve prije nego što je sve iz ugovora podmireno”, smatra i drži da Tempo nije pravilno obračunavao njezine uplate pa zato neosnovano tvrdi da im je ostala nešto dužna.
Nerazumno dug sudski postupak
Prva presuda donijeta je u ožujku 2003., ali je već prosincu odlukom Županijskog suda u Zagrebu ukinuta i vraćena na ponovno suđenje. Onda je novo ukidanje presude zabilježeno u siječnju 2007. godine.
U ožujku 2008. gospođa Zorka podnosi prvi zahtjev za suđenje u razumnom roku. Županijski sud u Zagrebu ga prihvaća i nalaže nižem sudu da u roku od osam mjeseci riješi spor. Dosuđuje joj i 15 tisuća kuna odštete za dugotrajnost suđenja.
Ništa, pretpostavljate, nije riješeno. No, vlasnica stana nije odustala ni kada je nad Tempom otvoren stečajni postupak, te je postalo upitno hoće li se, u slučaju da bude donesena presuda u njezinu korist, moći naplatiti s računa posrnule firme. Suđenje je zbog toga bilo prekinuto u prosincu 2016. godine. Nastavljeno je doduše za par mjeseci kada je sud pozvao stečajnog upravitelja Tempa da se uključi u parnicu zbog stana gospođe Zorke.
Država plaća zbog sporog suđenja
Zanimljivo je da je još u studenom 2011. gospođa Zorka podnijela zahtjev za revizijom presude Vrhovnom sudu RH, no taj njezin podnesak nikada nije doputovao do Vrhovnog suda RH. Ponovno se najvišem sudu u državi obratila u listopadu 2017., ali je tada revizija odbačena kao nedopuštena. Kada je točno ta odluka dostavljena Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u ovom času nije poznato.
Zbog svega toga gospođa Zorka je 2018. podnijela i tužbu Ustavnom sudu RH. Žalila se na dugotrajnost suđenja tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Samo do prve presude, izračunala je, bilo je prošlo 13 godina.
Morale su proći gotovo četiri godine da Ustavni sud to i utvrdi, te dosudi gospođi Zorki naknadu od 32.300 kuna. Dakle, do sada joj je država platila ukupno 47.300 kuna zbog sporog suđenja, što je više nego dvostruko od onoga što je ona tražila svojom tužbom od Tempa. A spor još nije zaključen.