Kakav apsurd. U gotovo 600 tisuća stanova nitko ne živi: 'Rješenje možda postoji, ali onaj tko bi sada to uveo, gubitnik je na izborima'
U Zagrebu je više od 84 tisuće praznih stanova, ali cijene nekretnina ne prestaju rasti
Gotovo 30 posto stanova u Hrvatskoj je prazno, odnosno u njima nitko ne živi, pokazuje to objava Državnog zavoda za statistiku koji je podatke prikupio u Popisu stanovništva provedenom prije dvije godine. Situacija je sada moguće i gora, a brojke još strašnije zvuče ako im se pridodaju stanovi koji su prenamijenjeni za obavljanje određenih djelatnosti i oni registrirani za odmor, pa ispada da u 40 posto hrvatskog stambenog fonda nitko ne živi.
U tim stanovima koji se povremeno koriste ponekad se netko odmara, pretvoreni su u apartmane pa se iznajmljuju ili su pak postali odvjetnički uredi, ili u netko njima ima obrt, pa ipak imaju nekakvu funkciju.
Nitko ne živi u 595.280 stanova u Hrvatskoj
No, u čak 595.280 stanova u Hrvatskoj ne događa se ništa, a oni čine 29,3 posto stambenog fonda u Hrvatskoj koji je namijenjen stanovanju. Naravno, hladna statistika DZS-a ne govori ništa o tome u kakvom su stanju ti stambeni objekti, bi li se u njima moglo živjeti i je li riječ o kućama ili stanovima u višestambenim zgradama, no podaci po županijama pokazuju da u svakoj županiji najmanje petina stanova nije naseljena.
Najviše praznih stanova, više od 50 posto imaju Ličko-senjska i Šibensko-kninska županija, čak polovicu. Najmanje je nenastanjenih objekata u Međimurskoj županiji, u kojoj nitko ne živi u 20,87 posto stanova.
U Zagrebu prazno 84.617 stanova
I dok građani, posebice u velikim gradovima – Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku – teško i s plaćama većim od prosječnih sebi mogu priuštiti kupnju nekretnine za život, u ta četiri najveća grada u Hrvatskoj prazno je 127.855 stanova, što je 22,23 posto stanova namijenjenih stanovanju. Najviše ih je u Zagrebu, čak 84.617, što je 28,11 posto svih stanova u glavnom gradu.
Profesor socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu dr. Gojko Bežovan napominje da podatke DZS-a treba uzeti s rezervom jer je moguće da u stanovima koji se vode kao prazni ipak netko živi, primjerice neprijavljeni podstanari, ali da je i uz sve te rezerve svakome jasno da je Hrvatska zemlja paradoksa.
Sve teže do krova nad glavom
“Paradoks je da u Hrvatskoj ima sve više praznih stanova i sve više obitelji koje sebi ne mogu priuštiti nekretninu za stanovanje. Nikada nije bilo političke volje da se netko pozabavi tim pitanjem i da ga počne rješavati. Nema je ni sada. Hrvatska država je država koju ne zanima rješavanje najvažnijih problema njezinih stanovnika”, kaže Bežovan. Da je država nezainteresirana baviti se stambenim problemima svojih stanovnika pokazuje i činjenica, upozorava Bežovan, da je njezin udio izdvojenog proračunskog novca u BDP-u za stambenu politiku najmanji u Europskoj uniji.
Sličnu situaciju kao što je ona u Hrvatskoj imaju i Španjolska, Portugal i Italija, napominje Bežovan, ali te države barem otvaraju pitanja priuštivog stanovanja, dok u Hrvatskoj to nije važno ni političko niti društveno pitanje, već o njemu u javnosti uglavnom govore predstavnici agencija za nekretnine.
Što je s porezom na nekretnine
Na pitanje je li možda rješenje uvođenje poreza na nekretnine, koji bi spriječio građane da budu vlasnici više nekretnina koje onda drže prazne, Bežovan kaže da je Hrvatska daleko od toga. Država nije sposobna uvesti taj porez jer se za njega nije ni pripremila. Za početak bi veliki uspjeh bio kad bi riješila tržište najma i porezom obuhvatila sve one koji iznajmljuju stanove.
Ekonomski analitičar dr. Željko Lovrinčević kaže pak da je nepostojanje poreza na nekretnine jedan od razloga sadašnje situacije te procjenjuje da više ne može ni biti rješenje jer će ga teško uvesti bilo koja politička opcija.
“Ovo je potpuni poraz politike kad je u pitanju razvojna regionalna politika. Pojedine se regije prazne, poput Slavonije, Like i Gorskog kotara, pritisak je na urbane sredine, posebice velike gradove i turistička središta, ali u tim gradovima prosječan građanin sebi ne može priuštiti stan, jer su mu konkurencija ljudi koji imaju novac i kupuju nekretnine da sačuvaju vrijednost tog novca te stranci”, kaže Lovrinčević.
Dom za 1,2 milijuna ljudi
Ti kupci nemaju potrebu davati te stanove ni u najam, jer ih država na to nije natjerala porezom na nekretnine, odnosno porezom na imovinu.
“Podaci DZS-a su podaci za 2021. godinu i situacija je sada još gora, pa na obali imamo mjesta u kojima je nastanjeno tek oko deset posto stambenog fonda, što znači da ostatak služi za iznajmljivanje ili su to kupili stranci. Te lokalne sredine moraju osigurati funkcioniranje svih službi, poput čistoće ili vodoopskrbe, za situacije kad u tim stanovima stalno netko boravi. Do tih je stanova trebalo dovesti svu infrastrukturu, ali ljudi koji će u njima boraviti cijelu godinu nema, pa zapravo tu izgradnju i održavanje plaćaju svi”, kaže Lovrinčević.
U praznim stanovima koje DZS tretira kao stanove za stanovanje moglo bi, procjenjuje Lovrinčević, živjeti milijun i 200 tisuća ljudi, a kad se tomu dodaju i oni koji su dobili drugu namjenu, riječ je o dva milijuna ljudi. Kako u njima prema podacima DZS-a nitko ne živi, jasno je koliko je razbacivanje javnog novca bilo osiguravanje sve infrastrukture za te prazne nekretnine.
Gubitnički potez?
Da je država uvela porez na nekretnine situacija bi ipak bila nešto drukčija, procjenjuje Lovrinčević, ali dodaje da je sada za to prekasno i ne vidi političku opciju koja bi to učinila.
“Onaj tko bi sada uveo porez mora znati da je gubitnik na izborima. Vlasti su natjerale ljude da novac ulažu u beton i cigle i tako ga spašavaju od inflacije. Oni ne žele sada platiti porez na nekretnine. Ova porezna politika paše i iznajmljivačima i strancima”, napominje Lovrinčević. Dodaje da u podacima DZS-a nema ni osnovni podatak koliko je stranaca vlasnika stambenog fonda pa ne znamo ni koliko je nekretnina prazno po toj osnovi, što dovoljno govori koliko su kreatori politika nezainteresirani za stambenu politiku, koja bi trebala biti jedan od prioriteta svakoj vlasti.