Vlada, pisali su tad mediji, nije još nikad imala takvu sjednicu. Na nju su svi ministri, na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, došli obučeni u “kockaste” dresove hrvatske nogometne reprezentacije. Euforija je bila razumljiva – noć prije su “vatreni” u polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu pobijedili Englesku.
“Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion. Kad, ako ne sad? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom”, kazao je premijer, okrećući se znakovito prema ministru financija Zdravku Mariću koji je noć prije bio u Moskvi “i vidio na kakvom se stadionu igralo”. Priča je završena Vladinim aplauzom za nogometaše, na koji je pozvao ushićeni Plenković.
Iščekivale mnoge generacije
Na njegovo tadašnje pitanje “Kad, ako ne sad”, dobili smo odgovor – četiri godine kasnije. Zapravo, najavu odgovora. No, ako ništa drugo, bila je pompozna. “Ovo su iščekivale mnoge generacije, a uskoro bi trebala postati realnost”, govorio je ushićeno u studiju HRT-a glasnogovornik Vlade Marko Milić. Pa najavio: “Idemo u izgradnju stadiona u Zagrebu”.
Kasnije je dodao i kako će se dograditi i obnoviti i druge sportske građevine u Hrvatskoj, no ostao je upadljivo nedorečen. Milić je kazao kako će država u izgradnji stadiona u Zagrebu “sudjelovati i financijski, ali uz druge dionike”, da bi na pitanje o konkretnom iznosu tog sudjelovanja diplomatski izbjegao odgovor. “To ćemo ipak ostaviti još neko vrijeme”, kazao je glasnogovornik Vlade, spominjući još Ministarstvo financija, Ministarstvo turizma, limite i kalkulacije za novu proračunsku godinu.
Dobro pripremljena distrakcija
Uglavnom, bomba je (opet) bačena. U medijski prostor lansirana je tema koja jamačno okupira dobar dio pažnje javnosti – jer javit će se oni koji bi za te novce gradili ceste i vrtiće, javit će se navijači Hajduka i ostalih klubova, vlastima prijateljski mediji će spremno izvaditi feljtone i naslovnice o novom stadionu i beskrajno nezgodna priča o pljački u Ini i svim njenim sve širim implikacijama ostat će bez barem dijela medijskog kisika.
Teško je vjerovati da se nije radilo o pripremljenoj distrakciji. HRT je, uostalom, emisiju s temom “Hoće li se ulagati u nogometne stadione” sazvao bez ikakvog direktnog povoda, ignorirajući dnevno-političke teme tog dana, pogotovo nova uhićenja oko pljačke Ine. U emisiji sa strane Vlade nije gostovala ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac ili netko iz njenog ministarstva, već glasnogovornik Vlade, koji je, eto, pompozno podgrijao premijerovu najavu iz lipnja 2018. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dinamo je obećao sam financirati stadion
Ukratko, radilo se o pokaznoj vježbi iz odnosa s javnošću, kojom se pokušava skrenuti pažnja s teme koje se HDZ toliko panično boji da su se premijeru, uz silne unutarnje, već počeli priviđati i vanjski neprijatelji. Što ne znači da se nešto (jer detalje ćemo “ostaviti još neko vrijeme”) ipak neće početi raditi po pitanju stadiona u Hrvatskoj, pogotovo ovog u Zagrebu koji je u najgorem stanju.
Samo, tu za Vladu apsolutno ne bi smjelo biti mjesta. Dinamo je, naime, već najavio kako će sam, uz svoje investitore, izgraditi stadion – jedini uvjet kluba je da od grada dobiju koncesiju na zemljište na 99 godina. Grad je, sa svoje strane, imao uvjet da se klub demokratizira, no u posljednjim reakcijama Tomislava Tomaševića i ljudi iz njegove gradske uprave, to se uopće više ne spominje.
Nestvarnih 800 milijuna kuna
Uglavnom, Vlade nema nigdje. Što je onda Milić na HRT-u obećao financirati javnim novcem? Dio troška koji je ionako već u cijelosti obećao podmiriti privatni nogometni klub – u čiji stadion je u posljednjih 20 godina već (uzalud) uloženo nestvarnih 800 milijuna kuna? Valjda će se “kroz još neko vrijeme” i ovaj detaljčić razjasniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, bez obzira na Milićevu najavu, četiri godine kasnije opet smo na istom mjestu. Stadion je još u maglovitim planovima i svečanim najavama. Samo što je za dobar dio Plenkovićevih ministara, koji su onomad s iskrom u očima pljeskali uspjehu nogometaša, atmosfera nešto manje svečana.
Od pljeska do Remetinca
Od njih dvadeset, naime, samo ih je četvero ostalo u Vladi. Od, pak, šesnaestero onih koji više ne idu na posao u Banske dvore, četvero ih je pod optužnicama ili istragama, od kojih je troje čak iskusilo i solidno dug boravak u Remetincu. Još barem troje je, pak, moralo otići iz Vlade uz baražnu vatru medijskih otkrića o aferama.
A stadion? Pa kad, ako ne sad. Odnosno, za još neko vrijeme.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Panika zbog majke svih afera uzela ozbiljnog maha: HDZ obećava da će država platiti Dinamov stadion, samo da ih se više ne pita o Ini
Teško je vjerovati da se nije radilo o pripremljenoj distrakciji
Što je uopće Milić na HRT-u obećao financirati javnim novcem? Dio troška koji je ionako već u cijelosti obećao podmiriti privatni nogometni klub - u čiji stadion je u posljednjih 20 godina već (uzalud) uloženo nestvarnih 800 milijuna kuna?
Vlada, pisali su tad mediji, nije još nikad imala takvu sjednicu. Na nju su svi ministri, na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, došli obučeni u “kockaste” dresove hrvatske nogometne reprezentacije. Euforija je bila razumljiva – noć prije su “vatreni” u polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu pobijedili Englesku.
“Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion. Kad, ako ne sad? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom”, kazao je premijer, okrećući se znakovito prema ministru financija Zdravku Mariću koji je noć prije bio u Moskvi “i vidio na kakvom se stadionu igralo”. Priča je završena Vladinim aplauzom za nogometaše, na koji je pozvao ushićeni Plenković.
Iščekivale mnoge generacije
Na njegovo tadašnje pitanje “Kad, ako ne sad”, dobili smo odgovor – četiri godine kasnije. Zapravo, najavu odgovora. No, ako ništa drugo, bila je pompozna. “Ovo su iščekivale mnoge generacije, a uskoro bi trebala postati realnost”, govorio je ushićeno u studiju HRT-a glasnogovornik Vlade Marko Milić. Pa najavio: “Idemo u izgradnju stadiona u Zagrebu”.
Kasnije je dodao i kako će se dograditi i obnoviti i druge sportske građevine u Hrvatskoj, no ostao je upadljivo nedorečen. Milić je kazao kako će država u izgradnji stadiona u Zagrebu “sudjelovati i financijski, ali uz druge dionike”, da bi na pitanje o konkretnom iznosu tog sudjelovanja diplomatski izbjegao odgovor. “To ćemo ipak ostaviti još neko vrijeme”, kazao je glasnogovornik Vlade, spominjući još Ministarstvo financija, Ministarstvo turizma, limite i kalkulacije za novu proračunsku godinu.
Dobro pripremljena distrakcija
Uglavnom, bomba je (opet) bačena. U medijski prostor lansirana je tema koja jamačno okupira dobar dio pažnje javnosti – jer javit će se oni koji bi za te novce gradili ceste i vrtiće, javit će se navijači Hajduka i ostalih klubova, vlastima prijateljski mediji će spremno izvaditi feljtone i naslovnice o novom stadionu i beskrajno nezgodna priča o pljački u Ini i svim njenim sve širim implikacijama ostat će bez barem dijela medijskog kisika.
Teško je vjerovati da se nije radilo o pripremljenoj distrakciji. HRT je, uostalom, emisiju s temom “Hoće li se ulagati u nogometne stadione” sazvao bez ikakvog direktnog povoda, ignorirajući dnevno-političke teme tog dana, pogotovo nova uhićenja oko pljačke Ine. U emisiji sa strane Vlade nije gostovala ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac ili netko iz njenog ministarstva, već glasnogovornik Vlade, koji je, eto, pompozno podgrijao premijerovu najavu iz lipnja 2018. godine.
Dinamo je obećao sam financirati stadion
Ukratko, radilo se o pokaznoj vježbi iz odnosa s javnošću, kojom se pokušava skrenuti pažnja s teme koje se HDZ toliko panično boji da su se premijeru, uz silne unutarnje, već počeli priviđati i vanjski neprijatelji. Što ne znači da se nešto (jer detalje ćemo “ostaviti još neko vrijeme”) ipak neće početi raditi po pitanju stadiona u Hrvatskoj, pogotovo ovog u Zagrebu koji je u najgorem stanju.
Samo, tu za Vladu apsolutno ne bi smjelo biti mjesta. Dinamo je, naime, već najavio kako će sam, uz svoje investitore, izgraditi stadion – jedini uvjet kluba je da od grada dobiju koncesiju na zemljište na 99 godina. Grad je, sa svoje strane, imao uvjet da se klub demokratizira, no u posljednjim reakcijama Tomislava Tomaševića i ljudi iz njegove gradske uprave, to se uopće više ne spominje.
Nestvarnih 800 milijuna kuna
Uglavnom, Vlade nema nigdje. Što je onda Milić na HRT-u obećao financirati javnim novcem? Dio troška koji je ionako već u cijelosti obećao podmiriti privatni nogometni klub – u čiji stadion je u posljednjih 20 godina već (uzalud) uloženo nestvarnih 800 milijuna kuna? Valjda će se “kroz još neko vrijeme” i ovaj detaljčić razjasniti.
Ukratko, bez obzira na Milićevu najavu, četiri godine kasnije opet smo na istom mjestu. Stadion je još u maglovitim planovima i svečanim najavama. Samo što je za dobar dio Plenkovićevih ministara, koji su onomad s iskrom u očima pljeskali uspjehu nogometaša, atmosfera nešto manje svečana.
Od pljeska do Remetinca
Od njih dvadeset, naime, samo ih je četvero ostalo u Vladi. Od, pak, šesnaestero onih koji više ne idu na posao u Banske dvore, četvero ih je pod optužnicama ili istragama, od kojih je troje čak iskusilo i solidno dug boravak u Remetincu. Još barem troje je, pak, moralo otići iz Vlade uz baražnu vatru medijskih otkrića o aferama.
A stadion? Pa kad, ako ne sad. Odnosno, za još neko vrijeme.