HDZ, čini se, uopće nije svjestan opasnosti. Sasvim je moguće da je za to kriv osorni karakter i golemi ego predsjednika stranke, koji vlastitu grešku ne bi priznao ni da se ona zove Davor Filipović.
Kriva je, vjerojatno, i minuciozno iskonstruirana javna percepcija po kojoj je oporba u potpunom rasulu, a HDZ-ova nadmoć tolika da ne treba uopće pitati može li vladajuća stranka pobijediti na izborima, nego – koliko puta zaredom. Ljudi su, eto, povjerovali u Potemkinovu kulisu koju su i sami pažljivo pripremali i osjećaju se, izgleda, potpuno nedodirljivo.
Točka za analize iz 2024.
Ako im je trebala šamarčina koja bi ih vratila u stvarnost, svakako su je dobili ovog tjedna. Ne, to nije pravomoćna presuda za Fimi mediju, priča koja je prežvakana šest milijuna puta i koja je glavninu svoje radioaktivne štete za HDZ odradila prije jednog desetljeća. Nije ni konačni kraj priče o Vrhovnom sudu, gdje su za predsjednika konačno podržali kandidata predsjednika Republike, jer drugačije ni nisu mogli, pa je vjerojatno (ispravna) politička procjena bila da je manja šteta dići ruku za Radovana Dobronića nego nastaviti s novim rundama protiv Zorana Milanovića.
Sve to su, ipak, tek ogrebotine na političkoj staturi trenutno najjače političke stranke. Ali, oporbeno zauzimanje saborske govornice mogla bi biti točka koja će se spominjati kao točka preokreta u analizama na jesen 2024. godine – nakon parlamentarnih izbora.
Blokiranje Šveba
Ujedinjena oporba je saborskom akcijom oko izbora glavnog ravnatelja HRT-a postigla nekoliko vrlo bitnih ciljeva. Prvo, i najvažnije, upečatljivo su pokazali koliko je smiješno neopravdana već uobičajena fraza komentatora političkih prilika kako u Hrvatskoj, zapravo, nema oporbe. Drugo, spriječili su raspravu, a posljedično i ovotjedni izbor Roberta Šveba, čovjeka čije firme posluju s HRT-om, na mjesto glavnog ravnatelja HRT-a.
Treće, skrenuli su pažnju na tragičnu uređivačku politiku skupe javne televizije, koja – u situaciji kad se u Saboru opasno zakuhalo, prekida prijenos, a dan nakon pravomoćne presude vladajućoj stranci za korupciju, u glavnoj političkoj emisiji tu priču pokušava utopiti u razglabanja o općem stanju na domaćoj političkoj sceni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naposljetku, četvrto, da su bili u pravu s blokiranjem izbora Šveba priznao je dan poslije i sam HDZ, pripustivši na Odboru za Ustav zaključak po kojem se mora ponoviti sjednica Odbora za medije s kojeg je odaslana Švebova kandidatura.
Trećesiječanjski duh
No, HDZ nije u opasnosti zbog svega navedenog, nego prije svega zbog gotovo trećesiječanjskog duha potrage za kisikom promjene na kojeg je podsjetila zajednička oporbena akcija. Vlast HDZ-a, naime, polako ali sigurno postaje samozadovoljna i opterećujuća do razine druge polovice devedesetih.
Predsjednik stranke ovaj put, doduše, ne traži među oporbenjacima izdajnike Domovine, ali Tuđmanov refren o “smutljivcima i smušenjacima” itekako se slaže s Plenkovićevim nedavnim gnjevnim obračunom s tiranima, despotima i redikulima iz opozicije. Baš to, taj patronizirajući stav o NBA i lokalnoj ligi, uz sve ostalo je dodatno gurnuo oporbu u atipičnu zajedničku akciju, a Hrvatsku negdje među stihove svojevremenog soundtracka prve promjene demokratski izabrane vlasti u zemlji – tamo gdje Goran Bare pruža ruku samom sebi i poručuje kako je vrijeme da se krene. Pa su, eto, krenuli zajedno i Zlatko Hasanbegović i Sandra Benčić i Nikola Grmoja (cijela akcija je i krenula na poticaj Mosta) i svi ostali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trump i Pernar
A da taj pokret ne ostane samo na jednoj jesenskoj noći u listopadu pobrinut će se i sam HDZ, koji po svemu sudeći uporno promašuje pravo značenje onog što se dogodilo. Uspoređivanje oporbenog blokiranja rasprave o Švebu s upadom Trumpovih pristaša s ulice u Kongres ili sa serijskim iznošenjima Ivana Pernara iz sabornice, pokazuju kako vladajućoj stranci i dalje nije jasno što su upravo izazvali i kakve to posljedice može imati u zemlji za koju dvije trećine građana uredno misli da ide u – pogrešnom smjeru.
Ne radi se, pritom, o tome da sad zauzimanje saborske govornice postane redovna oporbena procedura. Prvo, brzo bi se potrošio kredit takvih akcija koje bi se svele na – davež, a drugo, ni ne postoji previše tema oko kojih bi se baš svi složili i odlučili da je potrebno djelovati.
Ujedinjenje oporbe nepotrebno i nemoguće
I tu dolazimo do Kreše Beljaka. Ne, jedna uspješna oporbena akcija nikako ne znači da se cijela oporba treba ujediniti i zajednički izaći na sljedeće izbore. Bez obzira na hiperinflaciju priča i analiza o veličanstvenoj moći HDZ-a i slabašnoj opoziciji, Plenkovićeva stranka je daleko od političke hegemonije kojoj se moguće suprotstaviti jedino s golemim oporbenim savezom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ je već mjesecima slabiji od zajedničkog rejtinga samo dvije stranke (SDP i Možemo!), pa je potpuno nepotrebno razmišljati o “savezu svih” – čak i kad bi on bio moguć. Kakva bi uopće mogla biti zajednička politička platforma Ivane Kekin i, recimo, Hrvoja Zekanovića?
Uglavnom, potpuno je jasno da HDZ ima stabilnu situaciju s većinom u parlamentu i potpuno neupitnu vlast za naredne, dugačke tri godine. Ali isto tako postaje i sve jasnije u kojem smjeru se počinje kretati političko klatno. Nastave li Plenković i njegovi ovako uporno i s visoka poricati i poticati to kretanje, piše im se – trećesiječanjski.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković i HDZ su ranjiviji nego se čini. Oporbeno zauzimanje saborske govornice moglo bi biti točka preokreta
Zajednička oporbena akcija u Saboru nije najava ujedinjenja, nego simptom vremena u kojem se počinje zgušnjavati - promjena
Jedna uspješna oporbena akcija nikako ne znači da se cijela oporba treba ujediniti i zajednički izaći na sljedeće izbore. Bez obzira na hiperinflaciju priča i analiza o veličanstvenoj moći HDZ-a i slabašnoj opoziciji, Plenkovićeva stranka je daleko od političke hegemonije kojoj se moguće suprotstaviti jedino s golemim oporbenim savezom
HDZ, čini se, uopće nije svjestan opasnosti. Sasvim je moguće da je za to kriv osorni karakter i golemi ego predsjednika stranke, koji vlastitu grešku ne bi priznao ni da se ona zove Davor Filipović.
Kriva je, vjerojatno, i minuciozno iskonstruirana javna percepcija po kojoj je oporba u potpunom rasulu, a HDZ-ova nadmoć tolika da ne treba uopće pitati može li vladajuća stranka pobijediti na izborima, nego – koliko puta zaredom. Ljudi su, eto, povjerovali u Potemkinovu kulisu koju su i sami pažljivo pripremali i osjećaju se, izgleda, potpuno nedodirljivo.
Točka za analize iz 2024.
Ako im je trebala šamarčina koja bi ih vratila u stvarnost, svakako su je dobili ovog tjedna. Ne, to nije pravomoćna presuda za Fimi mediju, priča koja je prežvakana šest milijuna puta i koja je glavninu svoje radioaktivne štete za HDZ odradila prije jednog desetljeća. Nije ni konačni kraj priče o Vrhovnom sudu, gdje su za predsjednika konačno podržali kandidata predsjednika Republike, jer drugačije ni nisu mogli, pa je vjerojatno (ispravna) politička procjena bila da je manja šteta dići ruku za Radovana Dobronića nego nastaviti s novim rundama protiv Zorana Milanovića.
Sve to su, ipak, tek ogrebotine na političkoj staturi trenutno najjače političke stranke. Ali, oporbeno zauzimanje saborske govornice mogla bi biti točka koja će se spominjati kao točka preokreta u analizama na jesen 2024. godine – nakon parlamentarnih izbora.
Blokiranje Šveba
Ujedinjena oporba je saborskom akcijom oko izbora glavnog ravnatelja HRT-a postigla nekoliko vrlo bitnih ciljeva. Prvo, i najvažnije, upečatljivo su pokazali koliko je smiješno neopravdana već uobičajena fraza komentatora političkih prilika kako u Hrvatskoj, zapravo, nema oporbe. Drugo, spriječili su raspravu, a posljedično i ovotjedni izbor Roberta Šveba, čovjeka čije firme posluju s HRT-om, na mjesto glavnog ravnatelja HRT-a.
Treće, skrenuli su pažnju na tragičnu uređivačku politiku skupe javne televizije, koja – u situaciji kad se u Saboru opasno zakuhalo, prekida prijenos, a dan nakon pravomoćne presude vladajućoj stranci za korupciju, u glavnoj političkoj emisiji tu priču pokušava utopiti u razglabanja o općem stanju na domaćoj političkoj sceni.
Naposljetku, četvrto, da su bili u pravu s blokiranjem izbora Šveba priznao je dan poslije i sam HDZ, pripustivši na Odboru za Ustav zaključak po kojem se mora ponoviti sjednica Odbora za medije s kojeg je odaslana Švebova kandidatura.
Trećesiječanjski duh
No, HDZ nije u opasnosti zbog svega navedenog, nego prije svega zbog gotovo trećesiječanjskog duha potrage za kisikom promjene na kojeg je podsjetila zajednička oporbena akcija. Vlast HDZ-a, naime, polako ali sigurno postaje samozadovoljna i opterećujuća do razine druge polovice devedesetih.
Predsjednik stranke ovaj put, doduše, ne traži među oporbenjacima izdajnike Domovine, ali Tuđmanov refren o “smutljivcima i smušenjacima” itekako se slaže s Plenkovićevim nedavnim gnjevnim obračunom s tiranima, despotima i redikulima iz opozicije. Baš to, taj patronizirajući stav o NBA i lokalnoj ligi, uz sve ostalo je dodatno gurnuo oporbu u atipičnu zajedničku akciju, a Hrvatsku negdje među stihove svojevremenog soundtracka prve promjene demokratski izabrane vlasti u zemlji – tamo gdje Goran Bare pruža ruku samom sebi i poručuje kako je vrijeme da se krene. Pa su, eto, krenuli zajedno i Zlatko Hasanbegović i Sandra Benčić i Nikola Grmoja (cijela akcija je i krenula na poticaj Mosta) i svi ostali.
Trump i Pernar
A da taj pokret ne ostane samo na jednoj jesenskoj noći u listopadu pobrinut će se i sam HDZ, koji po svemu sudeći uporno promašuje pravo značenje onog što se dogodilo. Uspoređivanje oporbenog blokiranja rasprave o Švebu s upadom Trumpovih pristaša s ulice u Kongres ili sa serijskim iznošenjima Ivana Pernara iz sabornice, pokazuju kako vladajućoj stranci i dalje nije jasno što su upravo izazvali i kakve to posljedice može imati u zemlji za koju dvije trećine građana uredno misli da ide u – pogrešnom smjeru.
Ne radi se, pritom, o tome da sad zauzimanje saborske govornice postane redovna oporbena procedura. Prvo, brzo bi se potrošio kredit takvih akcija koje bi se svele na – davež, a drugo, ni ne postoji previše tema oko kojih bi se baš svi složili i odlučili da je potrebno djelovati.
Ujedinjenje oporbe nepotrebno i nemoguće
I tu dolazimo do Kreše Beljaka. Ne, jedna uspješna oporbena akcija nikako ne znači da se cijela oporba treba ujediniti i zajednički izaći na sljedeće izbore. Bez obzira na hiperinflaciju priča i analiza o veličanstvenoj moći HDZ-a i slabašnoj opoziciji, Plenkovićeva stranka je daleko od političke hegemonije kojoj se moguće suprotstaviti jedino s golemim oporbenim savezom.
HDZ je već mjesecima slabiji od zajedničkog rejtinga samo dvije stranke (SDP i Možemo!), pa je potpuno nepotrebno razmišljati o “savezu svih” – čak i kad bi on bio moguć. Kakva bi uopće mogla biti zajednička politička platforma Ivane Kekin i, recimo, Hrvoja Zekanovića?
Uglavnom, potpuno je jasno da HDZ ima stabilnu situaciju s većinom u parlamentu i potpuno neupitnu vlast za naredne, dugačke tri godine. Ali isto tako postaje i sve jasnije u kojem smjeru se počinje kretati političko klatno. Nastave li Plenković i njegovi ovako uporno i s visoka poricati i poticati to kretanje, piše im se – trećesiječanjski.