Ne čudi, stoga, što se stranačkim kolegama može učiniti da osoba na vrhu piramide u sebi ima toliko energije da gotovo svijetli, poput Sunca. I što o tome često ozareni hitaju obavijestiti svekoliko pučanstvo.
Premijersko vrludanje
Kad je, pak, u pitanju premijerska funkcija, stvari su još dramatičnije. Ne samo da premijer ima u svojim rukama najveću političku moć u državi, nego se ta moć, valjda vlastitom gravitacijom, kroz vrijeme širi u sve pore društva. Pa se, eto, istražna tijela, pravosuđe, neovisna povjerenstva, parlament, mediji – vremenom počinju sinkronizirano povijati u smjeru privlačne sile centralne figure političkog sustava.
Ni to, međutim, u Hrvatskoj nije sve. Premijer Andrej Plenković poseže i za institutima moći kakvu Ustav nije jednoznačno regulirao, pa čak i prema onima za koje Ustav nesumnjivo kaže da bi ih trebao dijeliti s predsjednikom Republike. Dosad je bilo mnogo prilika da se o tome Ustavni sud odredi i da definira jasne granice i modalitete ponašanja u nejasnim situacijama. Sve ih je propustio. Sad se, međutim, pritisak javnosti – kao i Plenkovićevo vrludanje rukavcima pseudoustavnosti, povećava i moguće da je pravi trenutak da se stvari postave na svoje – ustavno – mjesto.
Plenković nije jedini
Prvi problem su smjene ministara. Nigdje se, ni u Ustavu, ni u Zakonu o Vladi ne spominje mogućnost da premijer svojom odlukom smjenjuje ministre. O Vladi kao kolektivnom tijelu glasa Sabor, koji može dati svoj naknadni pravorijek i o pojedinom ministru. Što se tiče premijera, uređen je tek način na koji on mora postupati kad ministar da ostavku. Plenković, istina, nije jedini premijer koji je koristio zgodnu mogućnost da na brzinu odradi smjenu ministara. Slično je postupao i Zoran Milanović, a pitanja o ustavnosti postupka su se u javnosti brzo pravdala efikasnošću u vođenju cijelog tima.
Međutim, legitimitet ministara ne proizlazi iz volje premijera, nego iz glasova u parlamentu. U situaciji u kojoj je premijer ionako izvorište političke energije u zemlji stvar djeluje samorazumljivo. Ako šef stranke i Vlade odluči da je ministar gotov, stvar je riješena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ritualna jednoglasnost
Vlada, međutim, ne bi smjela biti tek prošireni ured predsjednika. Ona donosi odluke kao kolektivno tijelo, većinom glasova, a za neke od njih je predviđena i dvotrećinska većina. Po praksi o smjenama ministara koja se već ustalila u Hrvatskoj ispada da i formalno prvi čovjek Vlade može sam odlučivati o sudbini svih svojih kolega – ne čudi, stoga, da se sve odluke donese ritualnom jednoglasnošću. Zadnji put kad nije tako bilo tajnica Vlade je imala posla s pisanjem odluka o razrješenju Mostovih ministara.
Nakon što je Plenković ekspresno razriješio ministra obrane Marija Banožića, pitanje ustavnosti ovakvog načina kadrovskih promjena u Vladi opet se počelo provlačiti u javnosti. GONG je javno pozvao Ustavni sud na reakciju, smatrajući da se radi o pravnoj praznini koja se popunjava jednostranim aktom premijera koji nije u skladu s Ustavom.
Priznanje Mate Granića
Kad se radi o nesurađivanju Vlade s predsjednikom u oblikovanju i provođenju vanjske politike, tu nema apsolutno nikakve pravne praznine, ni nejasnoće. Vlada jednostavno krši Ustav. Savjetnik predsjednika Vlade Mate Granić je o tome vrlo otvoreno govorio na N1 televiziji. Kazao je kako je, prema Ustavu, kod glasanja Hrvatske o rezoluciji o Gazi u UN-u, premijer trebao konzultirati Milanovića, pa dodao: “Znamo kakva je kohabitacija i da u ovim trenucima nema gubljenja vremena”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Saborski zastupnik SDP-a Arsen Bauk se ovih dana potrudio da Ustavni sud pogura da se o takvoj praksi konačno oglasi. Ustavnom sudu je poslao Prijedlog za podnošenje Izvješća o uočenim pojavama neustavnosti, naglašavajući kako se pojam “kohabitacija” i “gubljenje vremena” ne pojavljuju u Ustavu. Za razliku od obveze da predsjednik i Vlada RH surađuju kod oblikovanja i provođenja vanjske politike – što je doslovni sadržaj prvog stavka članka 99. Ustava Republike Hrvatske.
Pitanje izbora
Za Ustavni sud bi, dakako, najkomformističkija bila pozicija koju oko ovih tema ima svo ovo vrijeme – šutnja. Međutim, situacija je sad ipak nešto drugačija. Oko oba pitanja – smjene ministara i suradnje s Pantovčakom, se digla prilična buka u javnosti. Uz to, dogodine ističe mandat za čak deset od 13 članova Ustavnog suda.
Za izbor ili reizbor sudaca Ustavnog suda, valja podsjetiti, nužna je dvotrećinska većina glasova svih saborskih zastupnika, dakle, potpora i (buduće) vlasti i barem dijela (buduće) oporbe. Daljnja šutnja oko ovih otvorenih prijepora o ustavnosti ponašanja ionako najmoćnijeg političara u zemlji ne djeluje kao nešto što bi tu podršku moglo – osigurati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je odlukama o Banožiću i Gazi prigrabio ogromnu moć. Vrijeme je da Ustavni sud tome stane na kraj
Smjena ministara i ignoriranje predsjednika u vanjskoj politici premijerovi su izleti izvan granica Ustava RH
Ne samo da premijer ima u svojim rukama najveću političku moć u državi, nego se ta moć, valjda vlastitom gravitacijom, kroz vrijeme širi u sve pore društva. Pa se, eto, istražna tijela, pravosuđe, neovisna povjerenstva, parlament, mediji - vremenom počinju sinkronizirano povijati u smjeru privlačne sile centralne figure političkog sustava
Ne treba biti baš mudar kao Sokrat da bi se zaključilo kako je jedan od suštinskih problema domaćeg političkog sustava koncentracija moći u figuri predsjednika stranke. Radi se o osobi koja ima ključnu riječ u formiranju izbornih lista i presudnu u podjeli stranačkih i – ako izbori prođu berićetno – javnih funkcija.
Ne čudi, stoga, što se stranačkim kolegama može učiniti da osoba na vrhu piramide u sebi ima toliko energije da gotovo svijetli, poput Sunca. I što o tome često ozareni hitaju obavijestiti svekoliko pučanstvo.
Premijersko vrludanje
Kad je, pak, u pitanju premijerska funkcija, stvari su još dramatičnije. Ne samo da premijer ima u svojim rukama najveću političku moć u državi, nego se ta moć, valjda vlastitom gravitacijom, kroz vrijeme širi u sve pore društva. Pa se, eto, istražna tijela, pravosuđe, neovisna povjerenstva, parlament, mediji – vremenom počinju sinkronizirano povijati u smjeru privlačne sile centralne figure političkog sustava.
Ni to, međutim, u Hrvatskoj nije sve. Premijer Andrej Plenković poseže i za institutima moći kakvu Ustav nije jednoznačno regulirao, pa čak i prema onima za koje Ustav nesumnjivo kaže da bi ih trebao dijeliti s predsjednikom Republike. Dosad je bilo mnogo prilika da se o tome Ustavni sud odredi i da definira jasne granice i modalitete ponašanja u nejasnim situacijama. Sve ih je propustio. Sad se, međutim, pritisak javnosti – kao i Plenkovićevo vrludanje rukavcima pseudoustavnosti, povećava i moguće da je pravi trenutak da se stvari postave na svoje – ustavno – mjesto.
Plenković nije jedini
Prvi problem su smjene ministara. Nigdje se, ni u Ustavu, ni u Zakonu o Vladi ne spominje mogućnost da premijer svojom odlukom smjenjuje ministre. O Vladi kao kolektivnom tijelu glasa Sabor, koji može dati svoj naknadni pravorijek i o pojedinom ministru. Što se tiče premijera, uređen je tek način na koji on mora postupati kad ministar da ostavku. Plenković, istina, nije jedini premijer koji je koristio zgodnu mogućnost da na brzinu odradi smjenu ministara. Slično je postupao i Zoran Milanović, a pitanja o ustavnosti postupka su se u javnosti brzo pravdala efikasnošću u vođenju cijelog tima.
Međutim, legitimitet ministara ne proizlazi iz volje premijera, nego iz glasova u parlamentu. U situaciji u kojoj je premijer ionako izvorište političke energije u zemlji stvar djeluje samorazumljivo. Ako šef stranke i Vlade odluči da je ministar gotov, stvar je riješena.
Ritualna jednoglasnost
Vlada, međutim, ne bi smjela biti tek prošireni ured predsjednika. Ona donosi odluke kao kolektivno tijelo, većinom glasova, a za neke od njih je predviđena i dvotrećinska većina. Po praksi o smjenama ministara koja se već ustalila u Hrvatskoj ispada da i formalno prvi čovjek Vlade može sam odlučivati o sudbini svih svojih kolega – ne čudi, stoga, da se sve odluke donese ritualnom jednoglasnošću. Zadnji put kad nije tako bilo tajnica Vlade je imala posla s pisanjem odluka o razrješenju Mostovih ministara.
Nakon što je Plenković ekspresno razriješio ministra obrane Marija Banožića, pitanje ustavnosti ovakvog načina kadrovskih promjena u Vladi opet se počelo provlačiti u javnosti. GONG je javno pozvao Ustavni sud na reakciju, smatrajući da se radi o pravnoj praznini koja se popunjava jednostranim aktom premijera koji nije u skladu s Ustavom.
Priznanje Mate Granića
Kad se radi o nesurađivanju Vlade s predsjednikom u oblikovanju i provođenju vanjske politike, tu nema apsolutno nikakve pravne praznine, ni nejasnoće. Vlada jednostavno krši Ustav. Savjetnik predsjednika Vlade Mate Granić je o tome vrlo otvoreno govorio na N1 televiziji. Kazao je kako je, prema Ustavu, kod glasanja Hrvatske o rezoluciji o Gazi u UN-u, premijer trebao konzultirati Milanovića, pa dodao: “Znamo kakva je kohabitacija i da u ovim trenucima nema gubljenja vremena”.
Saborski zastupnik SDP-a Arsen Bauk se ovih dana potrudio da Ustavni sud pogura da se o takvoj praksi konačno oglasi. Ustavnom sudu je poslao Prijedlog za podnošenje Izvješća o uočenim pojavama neustavnosti, naglašavajući kako se pojam “kohabitacija” i “gubljenje vremena” ne pojavljuju u Ustavu. Za razliku od obveze da predsjednik i Vlada RH surađuju kod oblikovanja i provođenja vanjske politike – što je doslovni sadržaj prvog stavka članka 99. Ustava Republike Hrvatske.
Pitanje izbora
Za Ustavni sud bi, dakako, najkomformističkija bila pozicija koju oko ovih tema ima svo ovo vrijeme – šutnja. Međutim, situacija je sad ipak nešto drugačija. Oko oba pitanja – smjene ministara i suradnje s Pantovčakom, se digla prilična buka u javnosti. Uz to, dogodine ističe mandat za čak deset od 13 članova Ustavnog suda.
Za izbor ili reizbor sudaca Ustavnog suda, valja podsjetiti, nužna je dvotrećinska većina glasova svih saborskih zastupnika, dakle, potpora i (buduće) vlasti i barem dijela (buduće) oporbe. Daljnja šutnja oko ovih otvorenih prijepora o ustavnosti ponašanja ionako najmoćnijeg političara u zemlji ne djeluje kao nešto što bi tu podršku moglo – osigurati.