Poslali smo reportera u Makedoniju da vidi što je s tim prosvjedima, zataškanim ubojstvima i korupcijom

Nevjerojatan kič i bizarna nova arhitektura

Ne može se reći da ga gospođa kojoj priča, nešto mlađa od njega, prati s prevelikom pažnjom. Čini mi se da ga sluša više iz pristojnosti, nego zanimanja. Nekoliko joj puta jasno daje do znanja o kakvom je genijalnom potezu ove vlasti riječ i kako Skoplje izgleda zaista svjetski. Sam aerodrom uistinu izgleda moderno i novo. Nakon našeg Plesa imam osjećaj da sam sletio u New York. I onda, nasred tog ušminkanog i modernog znanja, strši spomenik Aleksandra Makedonskog. Prilično je velik, ali ništa prema onome kojeg ću vidjeti kasnije te večeri u centru Skoplja.

Nakon uvodnih par rečenica o vremenu (vruće je i sparno i u Zagrebu, ali ne možemo se mjeriti s Skopljem u kojem temperature ovih dana idu i preko 30, rekord za ovo doba godine), pitam taksista kakvi se to prosvjedi događaju posljednjih dana.

Nakon toga, nije više bilo potrebe postavljati puno novih pitanja. Gospodin koji me me vozio s aerodroma kaže mi kako je ova vlast prešla svaku mjeru i kako se boji da nema povratka nazad. Jasno mi je da ni najmanje ne podržava vlast i želio bi da odu, ali se istovremeno boji prosvjeda.

Mogu se, kaže, oteti kontroli, a ako netko zapuca, tada je gotovo i zemlja tone u bezvlašće i sukobe. Objašnjava mi situaciju oko ubijenog mladića na proslavi pobjede vladajuće stranke VMRO-DPMNE premijera Nikole Gruevskog.

Vlada ne želi da zemlja uđe u Europsku uniju

Objavljene snimka, na kojima najuži krug vlasti, želi zataškati to ubojstvo, bile su neposredan povod prosvjeda održanih u utorak i srijedu. “Jedno je korupcija, pokrali su lovu, varali na izborima, ali ovo je ubojstvo, netko treba odgovarati, ne da vlast to zataškava”, kaže moj sugovornik.

Najstrašnije u svemu je, kaže, to što ne postoji neovisni pravni sustav. Nema pravde u koju se čovjek može pouzdati. Toliko gestikulira da su mu ruke više u zraku nego na volanu. Vozi prilično sporo, premda je cijena vožnje fiksna i dogovorena, pa imam osjećaj da mi želi što više toga ispričati.

“Nema ovdje ni sustava ni demokracije. Sve vodi deset ljudi, ovo je njihova privatna prčija, a ne država”, kaže mi uzrujano i tumači mi kako baš zbog toga ova vlast ne želi ući u Europsku uniju. Ne žele nikakvu kontrolu i nadzor. Ljudi ne glasaju za opoziciju zbog toga što im se prijeti otkazima, većina medija je pod kontrolom, a ljudi su konformisti, ne žele pokvariti ovo malo posla što imaju i s kojim jedva preživljavaju.

Premda sam u Skoplju vrlo kratko, čini mi se da sam pronašao način kako u jednoj rečenici, bez da itko posumnja da provocirate ili zalazite u teške teme, saznate podržava li netko vlast ili opoziciju. Samo komentirajte monumentalne spomenike i građevine, koje je izgradila ova vlast. Odgovori li vam netko na to, s ponosom i odobravanjem, možete biti sigurni da je pristaša ili barem simpatizer ove, vladajuće, nomenklature. Moj sugovornik i vozač kaže da to sve izgleda kao zoološki vrt. U to sam se, i sam nešto kasnije, imao prilike uvjeriti.

Trošenje javnog novca na eksperimente

Ne može se reći da svi ti gigantski spomenici i građevine nemaju nekog šarma. Ali zasigurno, djeluju čudno i neprikladno u glavnom gradu države u kojoj dobar dio stanovništva živi na rubu siromaštva, a državno uređenje klizi u autoritarizam. Prikladnije mi se čine za nekakav ogromni privatni bizarni, ali cool muzej-eksperiment nekog ekscentričnog milijardera. Upravo tako ponaša se i Nikola Gruevski, makedonski premijer. S jednom bitnom razlikom, a to je da novci nisu njegovi, nego javni, pa sve to ne zaslužuje status medijske bizarnosti i beznačajnog kiča, nego predstavlja ozbiljan problem.

Na samim ulicama Skoplja, jučer kasno navečer, kad sam stigao, bilo je prilično mirno. Kako sam u centar došao tek oko ponoći, malo toga je davalo naslutiti da je ovdje prije nekoliko sati bio prosvjed. I to prilično ozbiljan. Jednog mladića pitam gdje je Sobranje (makedonski parlament) i što je s prosvjedima, jesu li već završili. Gleda me s prezirom i šuti, imam osjećaj da sam ga malo preplašio pitanjem o prosvjedima na hrvatskom.

Međunarodni kontekst cijele afere

Čini mi se da moram nešto reći pa mu kažem da sam novinar i da pišem priču o prosvjedima. Nakon toga, Igor postaje puno srdačniji i počinje mi pričati kako je i njegov otac novinar, ali kako trenutno za njega u Makedoniji nema posla. Elokventan je i djeluje kao netko tko prati i promišlja cijelu ovu situaciju. Međutim, vlast kritizira uvijeno, više mi govori o međunarodnom kontekstu cijele ove afere. Ograđuje se, kaže ne izlazi na izbore. Saznajem da je umjetnik, kipar i glazbenik, ali za njega u Makedoniji nema posla. Jedva čeka da ode.

Dolazim do Sobranja. Tek postavljena ograda ispred makedononskog parlamenta svjedoči da se ovdje prije nekoliko sati odvijao prilično velik prosvjed. Dobro, i policijske ophodnje po gradu, ali nema ih toliko puno da bi bile posebno upadljive. Na povratku do hotela, srećem jednu djevojku i pitam je hoće li se sutra nastaviti prosvjedi. Ne zna. Kaže mi da se to organizira spontano na društvenim mrežama.

Djevojka koja popravlja ruž za usne na policijskom štitu

Na trenutak mi se učinilo da je upravo moja sugovornica ona djevojka s fotografije s prosvjeda u utorak, na kojoj popravlja svoj crveni ruž za usne ogledavajući se u policijskom štitu. Postala je time, prilično popularna na društvenim mrežama. A i u redakciji Telegrama. Naime, jedan od urednika rekao mi je da ju pronađem.

Srećom, urednik nije iz moje rubrike, a djevojka s kojom sam pričao, nažalost ipak nije ona s fotografije.

Daljnje izvještaje Filipa Raunića iz Makedonije potražite na Telegramu