Prije 15 godina bio sam pristaša američke invazije na moju zemlju. Sada se pitam je li to bilo naivno

Priča čovjeka koji je podržavao američku intervenciju u Afganistanu

An Afghan man holds a gun as he keeps watch in Dand-e-Ghori district in Baghlan province on March 15, 2016, following weeks of heavy battles to recapture the area from Taliban militants.
Afghan security forces claim to have flushed out the Taliban from Dand-e-Ghori, a volatile district in northern Baghlan province after a military operation. / AFP PHOTO / SHAH MARAI
FOTO: AFP

Habib Zahori bio je tinejdžer kada je počela američka invazija na njegov rodni Afganistan. Tada je mislio da će to spasiti njegovu zemlju, danas ima sasvim drukčije mišljenje. Radio je i za New York Times, a danas je novinar u Ottawi u Kanadi. Njegovu priču donosi Atlantic.


U listopadu 2001. sa svoje troje braće i sestara sam u podrumu naše kuće u Kabulu potajno gledao stari bolivudski film. Gledanje filmova je bilo kažnjivo za vrijeme talibana, javna sramota i kazna zatvora. Upravo tada su Amerikanci bacili prvu bombu na grad. Sjećam se da su svi klicali od radosti kada je pala i druga bomba, a potom i treća.

Bilo je to prije 15 godina, imao sam samo 16. Nakon četiri godine brutalnog građanskog rata, od 1992. do 1996., i pet godina života pod talibanskim drakonskim pravilima, do kraja 2011. moja obitelj, kao i mnoge druge u Afganistanu, bile su spremene prihvatiti bilo koga tko bi nas mogao osloboditi od talibana.

Vijest kako SAD priprema invaziju na Afganistan u meni je budila pomiješane osjećaje; strah i uzbuđenje. Na kazeti koju je jedan od mojih prijatelja prokrijumčario iz Pakistana vidio sam snimku CNN-a koja prikazuje rušenje njujorških tornjeva blizanaca, a zatim Georgea W. Busha kako stoji na ruševinama i obećava Amerikancima da će krivci biti kažnjeni. Bojao sam se, jer sam znao što to znači živjeti pod kišom bombi, ali bio sam i uzbuđen jer bi američka invazija mogla značiti kraj talibanskih barbarskih pravila i bolju budućnost.

Bolja budućnost dolazi s određenom cijenom

Do tada, moj stariji brat i ja smo išli u školu ujutro, a popodne smo radili tepihe da bi pomogli ocu da zaradi za prehraniti obitelj. Ali otac mi je tad rekao da Amerikanci neće samo pretvoriti Afganistan u drugi Dubai, oni će također istjerati pred lice pravde sve ratne zločince. I to je bio razlog zašto ni vijesti o američkom bombardiranju vjenčanja, sela i autobusa, koje su stizale narednih mjeseci nisu promijenili moje mišljenje o invaziji. “Bolja budućnost dolazi s određenom cijenom”, znao bih reći prijateljima kad su kritizirali Amerikance zbog ubijanja civila. Jesam li bio naivan? Možda.

Amerikanci su napali Afganistan usred građanskog rata, odabravši jednu stranu, “gospodari rata”, koji su se ranije borili protiv sovjetske okupacije, a sada protiv talibana. Talibani su, nakon 11. rujna odbili izručiti Osamu bin Ladena. No, upravo je među tim gospodarima rata bilo ljudi koji su ubili tisuće nevinih i uništili državu tijekom građanskog rada. Drugim riječima, da bi se riješili talibana, Amerikanci su stali na stranu grupe koja je grubo kršila ljudska prava.

Dopuštajući gospodarima rata da se vrate na vlast, ne samo da su Amerikanci uništili naše nade za bolju i pravedniju budućnost, nego su i prokleli svoj projekt u Afganistanu u koji su se upustili nakon 11. rujna.

Podijeljena mišljenja o invaziji

Nakon 15 godina konstantnog rata, još je uvijek teško procijeniti učinak američke invazije. Odgovor ovisi o tome koga pitate. Za Afganistance koji žive u gradovima, jedva da je bilo rata, osim povremenih samoubilačkih napada; ceste su asfaltirane, škole otvorene, kućanstva imaju struju. Takvi uvjeti bacaju pozitivnu sliku na invaziju. S druge strane, za Afganistance koji žive na selu, gdje ne samo da se odvio veći broj borbi i umiranja, nego se malo što promijenilo od toga. Ljudi koje sam sreo i pričao s njima o američkoj invaziji, imaju stav da je to nešto negativno.

Afganistan je zemlja koja je više od desetljeća bila jedan od najvećih primatelja međunarodne pomoći. Samo Sjedinjene Države su tamo potrošile 700 milijardi američkih dolara na vojne operacije i projekte obnove tamo. Ipak, zemlja je i dalje jedna od najsiromašnijih na svijetu, 10 milijuna ljudi živi ispod granice siromaštva, a samo jedna četvrtina ljudi je pismeno. Veliki dio novca za pomoć završava na offshore bankovnim računima glavnih ratnih zapovjednika i njihovih pajdaša.

Najveću cijenu plaćaju civili

U lipnju 2014. kada sam napustio Afganistan da bih magistrirao na Sveučilištu u Denveru, sigurnosna situacija se već drastično pogoršala. Više nisam mogao putovati do mjesta koje sam posjetio šest mjeseci ranije. Kružile su glasile da talibani pripremaju veće operacije nakon američkog povlačenja, koje je tad bilo zakazano za kraj godine. Predsjednik Obama je onda prošle godine produljio misiju do kraja 2017. Talibani ne samo da su sposobni izvesti nekoliko složenih napada u Kabulu i pokrajinama, oni su sposobni zauzeti više teritorija nego što su imali 2001.

I u redovima tzv. Islamske države mahom su bivši talibanski borci, njihovo približavanje u istočnim dijelovima zemlje ugrožava stabilnost obližnjih pokrajina. Afganistanske snage sigurnosti jednostavno nisu dovoljno sposobne da se obrane protiv neumornih napada talibana. No, civili su ti koji su platili najveću cijenu. Prema podacima Ujedinjenih naroda, samo prošle godine 11 tisuća afganistanskih civila je stradalo, ubijeni su ili osakaćeni. Nedostatak sigurnosti i ekonomije, mnoge je mlade Afganistance, uključujući i mene, prisililo da pobjegnemo u inozemstvo u nadi za boljom budućnosti. Afganistanci su druga najveća skupina onih koji su prošle godine tražili azil u Europi, s gotovo 200 tisuća zahtjeva.

Invazija je stvorila još više ratova

Godinama unatrag, dok smo zdušno navijali za američku invaziju na Afganistan, sjećam se kako je moj otac rekao da će to okončati sve ratove u našoj zemlji. U tom trenutku riječi moga oca za mene su zvučale kao glazba. Ali ne samo što američka invazija nije završila sve ratove u Afganistanu, nego ih je stvorila još više.

Ovih dana, kada me netko pita je li se nešto promijenilo od 2001. godine u Afganistanu, pokažem mu ovu političku karikaturu iz New York Timesa koju sam sačuvao u svom mobitelu. Pokazuje sadašnjeg predsjednika Afganistana Ashrafa Ghanija, kako sjedi na kući od karata i obraća se jednom američkom vojniku koji izlazi iz sobe, kako bi bio siguran da neće zalupiti vratima.