Rješenje ciparskog sukoba se nazire, otok bi se mogao ujediniti. No, puno toga ovisi o turskom predsjedniku
Postoji načelni dogovor, ali čeka se što će o tome reći Erdogan
Hodajući pažljivo kroz gradilišta u Paphosu, testamentu priprema za preuzimanje titule europske prijestolnice kulture ove godine, doći ćete do enklave Mouttalos. Tisuće turskih Ciprana nekada su živjele ovdje, prije građanskih borbi, ubojstava iz odmazde i turske invazije 1974. koje su ih potjerale u egzodus na sjever otoka, piše Economist.
George Pachis grčki je Cipranin. Ponekad pomaže onima koji su pobjegli da pronađu grobove rođaka. Sjećanje na jedan takav događaj tjera mu suze na oči. Nedavno je jednu staru udovicu pratio kroz groblje. Umjesto jedne grobnice, pronašli su grob s devet imena, između ostalog i dvogodišnje djevojčice. Sve su ih ubili pripadnici grčke paravojske.
Duboke podjele
Ožiljci Phaphosa svjedoci su trauma posljednje europske podijeljene zemlje. Možda danas izgleda mirno, ali podijele su duboko utvrđene. Dva naroda i dalje vode odvojene živote: 48 posto učenika s grčke strane nikada nije posjetilo sjeverni dio otoka. Ostali rijetko idu.
Otok je službeno podijeljen otkako su turske snage okupirale sjevernu trećinu otoka 1974. godine. Planovi ujedinjavanja su propadali , zadnji 2004., kada je grčka većina odbila plan Kofija Annan.
Plan na dohvat ruke
Nicos Anastasiades i Mustafa Akinci, predsjednici grčkih i turskih Ciprana, nedavno su umalo su postigli dogovor. Predsjednici, između kojih postoje dobre linije komunikacije, traže dogovor oko “dvozonske i bikomunalne federacije”, sa slabom centralnom vladom koja nadgleda dvije autonomne zajednice.
Nade su visoke. Ukoliko do dogovora dođe, u narednim tjednima sastavit će se novi ustav, a vođe će krenuti po podršku na referendumima koji bi uslijedili. No, za to im treba vremena, kojeg nema puno. Gospodin Anastasiades za nešto više od godine dana mora na izbore, a pobjeda nije sigurna.
Sudbina u Erdoganovim rukama
Nacrt dogovora već je dugo jasan i da ovisi samo o dvama predsjednicima, možda bi već bio postignut. No, Ciprani su već dugo pijuni na tuđim pločama. Sudbina otoka danas uvelike ovisi o Recepu Tayyipu Erdoganu.
Prema odredbama dogovora o ciparskoj nezavisnosti, Turska, Grčka i Velika Britanija imaju pravo na vojnu intervenciju ukoliko Ciparski ustav bude ugrožen. Grci inzistiraju na micanju odredbe ( i nekoliko tisuća turskih vojnika sa sjevera toka), no Erdogan odbija mrdnuti.
Sigurnost je problem
Sigurnosne garancije srce su problema. Bez njih, pitanje teritorija i podjele vlasti lako bi se riješila. Oko samo 1 posto teritorija još se spori i kompromis izgleda sasvim moguć: Turci bi se odrekli grada Morphoua na sjeveru oko kojeg još postoji spor u zamjenu za rotirajuće predsjedništvo.
No, prelaženje crvenih linija je teško kada osjećaš da je na tebe upereno oružje. “Na Cipru se ne borimo protiv činjenica, već duhova”, kaže Harry Tzmitras, direktor PRIO Cyprus Centra u Nikoziji. Zbog sjećanja na nasilje šezdesetih tuskim Cipranima teško se odreći zaštitinika, a Grcima je ideja da svoju sigurnost prepuste Turskoj apsolutno neprihvatljiva. “To je kao da kažete Latviji da prihvati zaštitu Rusije”, kaže gospodin Anastasiades.
Hoće li se Erdogan maknuti?
Hoće li se Erdogan maknuti? Nitko ne može biti siguran. Trenutno mu je prioritet referendum o ustavnim promjenama kod kuće. Neki kažu da bi nakon njega mogao biti spreman na kompromis. Čak i ako se dogovor postigne, referendumi na turskoj i grčkoj strani otoka nisu sigurni u prolazak. Ni jedan vođa neće potpisati dogovor koji ne može prodati kod kuće.
Ciparski sukob je kovčeg je dašaka nade i slomljenih snova. Poznavaoci situacije su skeptični. Plemenito je nadati se rješenju, a hrabrost predsjednika Anastasiadesa i Akincija dogovor je dovela nadohvat prstiju. No, ujedinjenje Cipra zahtjeva vjeru u državništvo gospodina Erdogana, a on je učinio malo da povjerenje zasluži.