S obzirom na razinu međusobne netrpeljivosti, Hrvatska nema izbora nego napustiti arbitražni postupak
Hrvatska sada u odnosima sa susjedima prije svega treba braniti svoj interes
U početku bijaše prijateljstvo. I dobre namjere i puno entuzijazma. Negdje u jesen 2000. godine, Boštjan Kovačič, ondašnji slovenski veleposlanik u Zagrebu, pokrenuo je proces hrvatsko-slovenskih graničnih pregovora.
Gospodin Kovačič, uz pomoć nekoliko zagrebačkih protagonista javne scene (koji nisu bili političari), povezao je svog osobnog prijatelja Janeza Drnovšeka s premijerom Ivicom Račanom. Račan i Drnovšek počeli su se privatno sastajati, najčešće u Šmarješkim toplicama, gdje su poslije partije tenisa odlazili u saunu.
Račan je svojom rukom ucrtao graničnu liniju
Sporazum Račan-Drnovšek, o podjeli Piranskog zaljeva i trajnom rješenju hrvatsko-slovenskih graničnih prijepora nastao je uglavnom u tim toplicama, pokojni je Račan svojom rukom ucrtavao graničnu liniju.
Sporazum je Sloveniji jamčio famozni Dimnjak, dakle prolaz na otvoreno more, a Hrvatska je dobila stanovite ustupke na kopnu.
Ivica Račan bio je iznimno sretan zbog dogovora s kolegom Drnovšekom. Račanovo su ushićenje dijelili i neki kasniji žestoki oponenti bilo kakvih dogovora sa Slovencima, poput jedne ugledne intelektualke i neformalne SDP-ove savjetnice, koja je tada smatrala da je sporazum dobar jer u Europskoj uniji ionako neće biti važno koji dio Sauvdrijske vale pripada kojoj zemlji: sve će biti zajedničko.
Drnovšek je predlagao spajanje Plive i Krke
U tom romantičnom razdoblju hrvatsko-slovenskih odnosa Boštjan Kovačič sasvim je ozbiljno predlagao Hrvatskoj vladi da se Pliva i Krka udruže, i stvore divovsku farmaceutsku tvrtku, koja će biti relevantna na europskom tržištu. Račan je bio sklon pregovarati i o toj integraciji, ali je ondašnje vodstvo Plive imalo sasvim drukčije planove.
Sporazum Račan-Drnovšek propao je i iz formalnih razloga (parafirajući taj sporazum, Račan je, čini se, bio prekršio bar jedan zakon), kao i zbog realnog odnosa političkih snaga u hrvatskom parlamentu.
Nitko to nije smatrao tragedijom, sve do predzavršne faze procesa hrvatskog ulaska u Europsku uniju kada se veliko prijateljstvo s početka dvijetisućitih pretvorilo u zadrto i zavidno neprijateljstvo.
Hrvatska se pri donošenju odluke o izlasku iz sadašnjeg procesa ne treba osvrtati na prigovore da je Zagreb u lošim odnosima sa skoro svim susjedima. Zašto bi, uostalom, i jedna pristojna, demokratska zemlja morala težiti osobito dobrim vezama s Orbanovom Mađarskom, Vučićevom i Nikolićevom Srbijom ili, de facto, nepostojećom Bosnom i Hercegovinom?
Slovenija je značajno odgodila ulazak Hrvatske u EU
Činjenica je da je Slovenija barem na godinu dana usporila hrvatski ulazak u Europsku uniju. Šteta zbog takvog slovenskog postupka može se lako izračunati ako se prati povećanje hrvatskog izvoza otkako smo postali članica EU.
Drnovšekov prijatelj Kovačič, u vrijeme slovensko-hrvatske krize na dužnosti mariborskog gradonačelnika, ponovno je pokušao posredovati između slovenskog i hrvatskog premijera, kontaktirajući iste one ljude koji su početkom dvijetisućitih bili povezali Drnovšeka i Račana.
Na jednom ručku u dvorcu Otočec, Kovačič je hrvatskim posrednicima prenio da Ljubljana ne može pristati ni na što manje od famoznog Dimnjaka (dakle, širokog prolaza do otvorenog mora, baš kao što su ga bili dogovorili Račan i Drnovšek).
Sanader je odlučno odbio slovensku ponudu
Kada je Ivo Sanader čuo konačnu slovensku ponudu, rekao je da to nipošto ne dolazi u obzir i da o Dimnjaku uopće ne želi pregovarati.
Zatim su Sjedinjene Države i Europska unija pritisnule Sloveniju da deblokira naš ulazak u EU, a Hrvatska je zauzvrat morala pristati na arbitražni postupak.
U međuvremenu se između Hrvatske i Slovenije stvorilo trajno institucionalno neprijateljstvo, koje, međutim, ipak nije spriječilo Emila Tedeschija da preuzme Drogu Kolinsku ni Ivicu Todorića da kupi Mercator. Hrvatska je, premda ekonomski bitno slabija, u stanovitom smislu počela kolonizirati Sloveniju, čiji se model zadružnog/državnog kapitalizma pokazao koruptivnijim čak i od hrvatske pretvorbe i privatizacije.
S obzirom na razinu međusobnog nepovjerenja i na činjenicu da Slovenija uistinu jest strateški naštetila Hrvatskoj blokirajući naš ulazak u Europsku uniju, Hrvatska danas nema nikakvog drugog izbora nego da izađe iz arbitražnog postupka, čija je pravila slovenska strana grubo prekršila.
Sabor što prije treba donijeti odluku o prekidu
Hrvatski bi sabor trebao što prije donijeti takvu odluku tražeći ili novi postupak ili pak novi krug pregovora sa Slovenijom. Ova je druga opcija ponešto bolja jer bi, možda, omogućila početak svršetka hrvatsko-slovenskog predugog neprijateljstva.
Hrvatska se pri donošenju odluke o izlasku iz sadašnjeg arbitražnog procesa ne treba osvrtati na prigovore kako je Zagreb, eto, u lošim odnosima sa skoro svim svojim susjedima.
Zašto bi, uostalom, i jedna pristojna, demokratska zemlja morala težiti osobito dobrim vezama s Orbanovom Mađarskom, Vučićevom i Nikolićevom Srbijom ili, de facto, nepostojećom Bosnom i Hercegovinom?
Budimo realni, Hrvatska u ovom trenutku – kada je riječ o odnosima prema susjedima – mora, prije svega, vrlo snažno braniti svoje interese.
Redakcijski komentar uredništva Telegrama. Originalno objavljen u tiskanom Telegramu, 25. srpnja 2015.