Sjećanje Telegramovog reportera na pokolj: Uništeno Sarajevo posjetio sam 1994. godine. Monstrum je zaslužio doživotnu robiju...
Povodom presude Radovanu Karadžiću, bivšem vođi bosanskih Srba
Tog sam ožujka u Sarajevo stigao oko devet ujutro, američkim Herculesom, koji je polijetao iz Splita, pa bijelim oklopnim vozilom snaga Ujedinjenih naroda; morali ste imati šljem i pancirku da bi vas pustili u transporter, koji je vozio od aerodroma do gradskog središta.
Bilo je prošlo jedva mjesec dana od prvog masakra na Markalama, glavnoj sarajevskoj tržnici. U tom su masakru, počinjenom 5. veljače 1994. godine, Srbi pobili 68 ljudi, dok ih je ranjeno najmanje 144. U drugom, još besmislenijem pokolju na tržnici, koji se dogodio pred sam kraj rata, u kolovozu 1995. godine, bosanski su Srbi likvidirali još 43 ljudi.
U ratnom sam Sarajevu proveo samo tri dana, što je sasvim nedovoljno da bi se doznalo bilo što dubinski relevantno o gradu koji je tri godine pokušavao preživjeti potpuno opkoljen. I taj je kratki boravak, međutim, ostavio vrlo snažne dojmove koje nikada neću zaboraviti.
Primjerice, kolega koji me vodio i ja posjetili smo jednu normalnu, gradsku obitelj, koja je živjela u stanu od stotinjak kvadrata i koja nikako nije željela pobjeći iz grada.
Čokolada za tajnicu
Gospođa se jako rasplakala kad smo joj darovali dvije vrećice kave. Skuhala nam je ručak, koji je poslužila u Rosenthalovim tanjurima. Za ručak smo jeli juhu od trave s obližnje livade. Doslovno. Istog smo popodneva ušli u zgradu Predsjedništva BIH, vidljivo oštećenu granatama, kako bismo pokušali intervjuirati predsjednika Izetbegovića, kojeg sam poznavao još iz Zagreba.
Tajnica je najprije rekla da predsjednika nema i da danas neće dolaziti u ured. Onda je moj vodič izvadio veću “milku”, onu od 200 grama, pa smo za desetak minuta razgovarali s predsjednikom. Predsjednikova je tajnica, naravno, tih desetak minuta plakala od ganuća, jer će, eto, djeci poslije više od godinu dana moći donijeti čokoladu.
Šminkerska pancirka
U Sarajevu nije bilo ničega osim piva i cigareta, koje su se prodavale po crnoburzaškim cijenama. Ljudi zaista jesu gladovali, a kada bi neka buregdžinica uspjela ispeći ponešto, ispred nje su se stvarali stometarski redovi. Spavao sam u Sarajevskoj nadbiskupiji, gdje su se okupljali rijetki sarajevski Hrvati, kojima su časne, prije gledanja HTV-ova Dnevnika, priređivale neko jelo od kiselog kupusa.
Ja sam večeri provodio s ondašnjim pomoćnim biskupom Perom Sudarom, s kojim sam raspravljao o hrvatsko-bosanskim opcijama: građani koji su se okupljali u nadbiskupiji djelovali su, naime, podjednako uplašeno i od Srba i od Bošnjaka. Biskup Sudar bio je, pak, čvrsti zagovornik cjelovite Bosne i Hercegovine.
Tajnica je rekla da predsjednika nema i da danas neće dolaziti. Onda je moj vodič izvadio veću milku od 200 grama, pa smo za deset minuta sjedili s predsjednikom. Tajnica je doslovno plakala od sreće i ganuća
Časne su pokušavale držati nadbiskupiju urednom, no sva tri dana nije bilo vode, osim nešto malo u cisternama, možda dovoljno da isplahnete lice prije odlaska u grad.
Šetao sam, u svojoj plavoj, laganoj, gotovo elegantnoj šminkerskoj pancirki koju sam dobio od ondašnjeg šefa splitske policije i koja je izazivala zavist među bosanskim vojnicima, jer su njima bile dostupne triput teže, standardne, maskirne pancirke. Šetao sam, dakle, posve neoprezno, gotovo svim dijelovima grada, pa i onima koji su bili označeni kao omiljene streljane srpskih snajpera.
Upozorenja nisam shvaćao ozbiljno. Mnogo godina kasnije doznao sam, recimo, da je supruga jednog od vodećih hrvatskih chefova nastrijeljena baš na jednoj takvoj lokaciji. Sarajevo u ožujku 1994. godine pružalo je sliku potpune, distopijske bespomoćnosti i očaja. Onaj tko nije vidio, teško može povjerovati kako se jezivo živjelo u Sarajevu. I tako više od tri godine.
A da ne govorimo kako se tek lako umiralo: od 1992. do 1995. godine u Sarajevu je ubijeno oko 14 tisuća ljudi. Samo snajperisti sa srpskih položaja ranjavali su ili ubijali pet do petnaest ljudi na dan. Već zbog zločina nad Sarajevom, Radovan Karadžić morao je biti osuđen na doživotni zatvor. Zbog zločina u Srebrenici, Radovan Karadžić morao je biti osuđen na doživotni zatvor.
Zbog zločina u Prijedoru i u Sanskom Mostu, zbog logora poput Keraterma, zbog masovnih silovanja kao alata za provedbu etničkog čišćenja, Radovan Karadžić morao je biti osuđen na doživotni zatvor.
Nije se, zapravo, posve teško složiti sa zagrebačkim imamom Mirzom Mešićem, koji je u četvrtak na HTV-u kazao da ni stotinu tisuća smrtnih kazni ne bi bilo dovoljno za zločinca kao što je Radovan Karadžić. Čak i zakleti abolicionist poput mene, Mešića ovdje može razumjeti.
Milošević je odgovoran za golemi dio zločina u BiH. U presudi Karadžiću to ne piše. Stoga je ona povijesno posve nedostatna.
Jer, zaista, ono što su bosanski Srbi, predvođeni Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, počinili tijekom rata u susjednoj državi, europski je zločin bez presedana od 1945. godine do danas. A Karadžić je dobio četrdeset godina.
Budući da je Haški sud tijekom svog postojanja bezbroj puta dokazao kako je riječ i o bitno političkoj instituciji, sasvim je opravdano spekulirati da je Karadžić oslobođen optužbe za genocid u Prijedoru i kako je pošteđen najteže kazne, one doživotne, zato da bi se bosanskim Srbima ostavilo ponešto manevarskog političkog prostora.
Genocidna formacija
Naime, da su masakri i protjerivanja u Prijedoru i još šest općina, koji su se dogodili 1992. godine, okarakterizirani genocidom, cijela bi Republika Srpska bila službeno osuđena kao genocidna politička formacija. Što bi istoga trenutka pokrenulo lavinu zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske.
Neprijeporno je da bi ukidanje Republike Srpske, kao zaista čiste, autentične posljedice organiziranog i masovnog zločina, predstavljalo ispunjenje pravde. Međutim, ukidanje Republike Srpske zasad, nažalost, nije realna politička opcija, pa je i stoga izostala presuda kojom bi se ustvrdio genocid u gotovo svim okupiranim područjima BiH.
Radovan Karadžić vjerojatno će umrijeti u zatvoru, gdje je umro i Slobodan Milošević. Što, sa stanovišta osobne pravde, nije posve loše. Masovni zločinci trebali bi umirati u zatvorima. S motrišta povijesne pravde, veliko je pitanje je li proces Karadžiću u dovoljnoj mjeri razjasnio tijek događaja u Bosni i bivšoj Jugoslaviji od 1990. do 1995. godine. Karadžićeva uloga u tom je procesu relativno dobro dokumentirana.
Crnogorski psihijatar i pjesnik, koji je 1984. godine proveo 11 mjeseci u zatvoru zbog privrednog kriminala, postao je najprije šef vodeće srpsko-bosanske stranke, pa zatim predsjednik Republike Srpske i vrhovni zapovjednik vojske Republike Srpske.
Kao takav, Radovan Karadžić bio je prirodno i formalno odgovoran za oblikovanje zločinačke politike koju je provodila Republika Srpska, uz veliku pomoć jugoslavenske vojske i snažnu političku i logističku potporu jugoslavenskog, a kasnije srpskog državnog vrha.
Karadžić je osobno zapovjedio opsadu Sarajeva, etničko čišćenje velikih dijelova BiH, napade na Srebrenicu, te je bio obaviješten o srebreničkom masakru. Nije ni pokušao spriječiti to strašno masovno pogubljenje.
Američki predsjednik Bill Clinton bio je toliko bijesan što se Karadžić godinama uspješno skrivao, da je pred kraj svog drugog mandata vođu bosanskih Srba proglasio jednim od glavnih ciljeva američkih operacija u inozemstvu.
Britanski novinarski veteran Julian Borger u knjizi The Butcher’s Trail, čiji su dijelovi objavljeni u Guardianu, gdje Borger uređuje vanjsku politiku, detaljno opisuje što su sve američke snage činile da bi uhitile Karadžića.
Američke akcije i gorila
U potjeru za Karadžićem, baš kao i za Osamom bin Ladenom, bili su uključeni Navy Seals, Delta Force, naravno CIA, a jedno je vrijeme cijelom operacijom upravljao sam David Petraeus, kasniji zapovjednik Iraka, načelnik Glavnog stožera američke vojske i glavni direktor CIA-e.
Ovaj general sa četiri zvjezdice sudjelovao je u raciji u kući Karadžićeve supruge Ljiljane, jer je smatrao da će stalnim pritiskom na obitelj natjerati nekoga iz Karadžićeva najbližeg kruga da telefonira šefu bosanskih Srba i da tako oda njegovo boravište.
Petraeusova je racija, dakako, propala, kao i svi drugi pokušaji da se Karadžića privede. Borger čak tvrdi da je u jednoj od takvih akcija CIA koristila kostim gorile: agent u kostimu gorile trebao je, valjda, zbuniti Karadžićeve tjelohranitelje. Radovana Karadžića, međutim, nitko nije odao, ni namjerno ni nepažnjom, pa su sve američke akcije završavale neuspješno.
Predsjednik Republike Srpske jedne je noći 1999. godine čamcem prešao Drinu i došao u Srbiju, gdje je promijenio identitet: postao je Dragan David Dabić te se uspješno bavio selfhelpom, sve dok ga Boris Tadić nije dao uhititi i izručiti.
Slučaj Karadžićeva uhićenja pokazao je tko su najlojalniji javni prijatelji tog patološkog ubojice: Radovana Karadžića odmah su, glasno i agresivno, stali braniti Emir Kusturica i Nele Karajlić, jedan od osnivača Zabranjenog pušenja. O Karadžiću se, dakle, sve zna, pa i da ga je pokušao uhititi američki specijalac prerušen u gorilu. Valja, međutim, podsjetiti na kontekst njegova političkog djelovanja.
Još 1988. godine srpska je komunistička partija, pod vodstvom Slobodana Miloševića, usvojila koncept Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, koji se svodio na ostvarenje krilatice “Svi Srbi u jednoj državi”.
Potkraj osamdesetih godina ta parola realizirala se poništenjem autonomija dviju srpskih pokrajina, Kosova i Vojvodine, te faktičkim pripojenjem Crne Gore Srbiji.
U lipnju 1989. godine, u famoznom govoru na Gazimestanu, pred stotinama tisuća fanatiziranih obožavatelja, Slobodan Milošević doslovno je zaprijetio ratom, kako bi ostvario načelo da svi Srbi žive u jednoj državi.
Vojne operacije
U ono su doba i službena, i intelektualna, i oporbena Srbija najvećim neprijateljem srpstva i postizanja srpskih nacionalnih ciljeva, proglasile Josipa Broza Tita. Šteta što hrvatska desnica, kao i hrvatska predsjednica, to do danas nisu kadri razumjeti.
Početkom devedesetih, čim je postalo jasno da Jugoslavija neće moći opstati, načelo “Svi Srbi u jednoj državi” počelo se provoditi vojnim sredstvima. Prvo u Hrvatskoj, gdje je JNA, za potrebe Slobodana Miloševića i pobunjenih Srba, okupirala “Krajinu” i dijelove istočne Slavonije, a zatim u Bosni i Hercegovini.
Miloševićev je taktički cilj bio da barem prometno poveže tzv. Krajinu, Republiku Srpsku i Srbiju. Strateški je cilj bio povezivanje Krajine, Republike Srpske i Srbije u jednu državu. Od tog je strateškog cilja Slobodan Milošević morao odustati 1995. godine zbog Bljeska i Oluje, te zbog sve snažnijeg međunarodnog pritiska na Beograd.
No, od 1991. do 1996. godine Radovan Karadžić bio je uvjerljivo najvažniji Miloševićev politički suradnik
Povijesni nedostatak
Bez čvrste kontrole nad Bosnom, bez etničkog čišćenja koje se moralo provesti, kako bi Srbi od leopardove kože dobili etnički kompaktan teritorij, cijela Miloševićeva strategija ne bi imala nikakva smisla, niti šanse za uspjeh.
Ovdje, nažalost, moramo podsjetiti da je Tuđmanova politika podjele Bosne, koja se provodila 1993. godine, pomagala Miloševićevoj politici pokušaja uspostave velike srpske države na području bivše Jugoslavije. Veze između Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića bile su doslovno bezbrojne.
Suđenje Radovanu Karadžiću definitivno nije dovoljno jasno ni iscrpno prikazalo povezanost politike bosanskih Srba s politikom službenog Beograda
Jugoslavenska je vojska ratovala u BiH. Vojska bosanskih Srba dobila je oružje od jugoslavenske vojske, a kasnije je svoje arsenale popunjavala oružjem i streljivom iz Srbije. Novac za financiranje rata u Bosni dolazio je iz Beograda. Obavještajna služba bila je zajednička. U Bosni su, baš kao u Hrvatskoj, ratovale brojne, takozvane dobrovoljačke postrojbe iz Srbije, od kojih je najzloglasnija ona Arkanova.
U Daytonu, gdje je rat formalno završen, Slobodan Milošević pregovarao je u ime bosanskih Srba, pa je uspio izboriti da Republika Srpska dobije pola teritorija Bosne i Hercegovine, što je, naravno, strašno nepravedno, ali se prije dvadesetak godina moralo učiniti doslovno sve da bi borbe napokon trajno prestale.
Suđenje Radovanu Karadžiću definitivno nije dovoljno jasno ni iscrpno prikazalo povezanost politike bosanskih Srba s politikom službenog Beograda.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić osobno su odgovorni za genocid u Bosni i Hercegovini. Ali, glavnu političku odgovornost za golemu većinu zločina u BiH, kao i u Hrvatskoj, snosi Slobodan Milošević. Što, nažalost, ne piše u Karadžićevoj presudi. Stoga je ona povijesno posve nedostatna.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. ožujka 2016.