Slučaj iz Zadra istaknuo: naš sustav neusporedivo manje brine za prava i osjećaje žrtve, nego silovatelja

Delinkventima kojima se sudi za silovanje čak ni u završnoj fazi procesa nisu oduzete putovnice. Nije im određeno da se svaki dan javljaju policiji. Mjere opreza: nula

FOTO: Pixsell

Čak i sada, kad je potpuno jasno da je prvooptuženi otperjao u nepoznato, neobjašnjivo se štiti njegov identitet. Zašto? Svim bjeguncima u svim zemljama objavljuje se slika kako bi ih građani eventualno mogli prepoznati i dojaviti policiji gdje su. U ovom slučaju ne.

I neka mi netko kaže da cijeli naš pravosudni sustav NIJE namjerno udešen upravo tako da osuđeni zločinci bez problema klisnu iz Hrvatske i tako izbjegnu zatvor. Ma dajte, molim vas. Baš toliki idioti ipak nismo.

Pogledaj Kutlu. Pogledaj Mamića. Ima ih na desetice i stotice kojima se ovdje sudilo i presudilo, a eno ih negdje na slobodi jer su na vrijeme pobjegli preko granice.

Još jedan netragom nestao

Sada je netragom nestao prvooptuženi za grupno silovanje djevojčice od 15 godina, predvodnik poremećene družbe od šest momaka, koja je u jednom velikom selu u okolici Zadra godinu dana silovala i prijetila ozbiljno maloljetnoj žrtvi. Prije dvadesetak dana dobio je sedam godina u rešetkama. Dakle, još jedan osuđenik dao je petama vjetra.

Na adresi ga se ne može naći. Policija nema blage veze gdje je. Kao i obično. Javljaju da su raspisali tjeralicu. Jako utješno za naciju. On može biti u Venezueli, u Rusiji i u Novoj Gvineji. A oni si s tom tjeralicom mogu obrisati onaj organ koji se drži u gaćama.

Nevjerojatno gnjusan slučaj

Nevjerojatno gnjusan slučaj, u kome je bjegunac bio kolovođa, svima je poznat. U ljeto 2018. godine djevojčicu iz susjedstva najprije su dovabili u neku kuću i zaključali vrata. Skinuli su je i silovali. Tu su gadost snimali. Pod prijetnjom da će filmove poslati njenim roditeljima i svuda naokolo, onda su je 13 mjeseci ucjenjivali.

U presudi su navedeni monstruozni detalji. Iživljavanja u autobusu, na plaži, silovanje nasred šanka u kafiću i gdje god im se prohtjelo. Ona je od srama i straha trpjela. Da se ne sazna.

Kad su uhvaćeni, dijabolično su tvrdili da žrtva nije žrtva jer da se sve to odigravalo uz njen pristanak. Sudac ih je svejedno sve pustio da se brane sa slobode iako djevojčica živi u istom malom mjestu.

Suci u duševnim bolima

Taj sudac, zove se Ivan Marković, tužio je i mene i druge novinare koji su sa zgražanjem komentirali tu svinjariju. Hrvatski suci serijski podižu tužbe protiv novinara kako se njihove odluke ne bi propitivale. Obuzmu ih duševne boli i traže da im se patnje nadoknade financijski.

To je poseban problem, ali samo jedan među svima ostalima. Suma ostalih direktno omogućuje bijeg pred zakonom kriminalcima sviju vrsta, pogotovo onima koji su financijski moćni ili imaju mrežu koruptivnih poznanstava na pravim mjestima.

Ne moraju se ni pojaviti

Nekad im se čak unaprijed dojavi sadržaj presude iako ona još nije objavljena. Tada se daju u bijeg preko granice i nigdje ih nitko ne zaustavi.

Jer kod nas se tako jako drži do prava okrivljenika čak i za najteže zločine da oni čak nisu dužni doći ni na objavu vlastite presude. Država za pravosuđe osigurava logistiku, a porezni obveznici taj sustav masno plaćaju, ali optuženici imaju slobodu da im se na dan izricanja presude ne da pojaviti pred sudom.

Svi koji budu osuđeni na kaznu iznad pet godina, trebaju odmah iz sudnice biti odvedeni u zatvor. Ako su tamo. Ali neki s razlogom nisu. Jer čekaju da čuju što je i onda bježe u inozemstvo. Izgleda da je i ovaj osuđeni silovatelj iz zadarske okolice primijenio taj isti prokušani recept.

Godinama slobodno šetkali

I naš zakonodavac i naši sudovi neusporedivo se manje brinu za prava i osjećaje žrtava, pogotovo ako je riječ o seksualnim deliktima protiv žene. Utoliko su se sva šestorica optuženih u ovoj mučnoj aferi nekoliko godina slobodno šetkala po mjestu u kome živi njihova žrtva, koja je morala sretati njih i njihovu rodbinu i slušati njihove pogrdne komentare.

Ona tek sada ima 19 godina. Sud joj nije pomogao da se bar počne oporavljati od zlostavljanja koje je proživjela kao pravo dijete, od svoje 15. do 16. godine, dapače, pomogao je da joj se ti užasi nikad ne sklone ispred očiju.

Mjere opreza – nikakve

Zatim: delinkventima kojima se sudi za silovanje čak ni u završnoj fazi procesa nisu oduzete putovnice. Nije im određeno da se svaki dan javljaju policiji ni bilo što slično. Mjere opreza: nula.

Pa čak i sada, kad je potpuno jasno da je prvooptuženi otperjao u nepoznato umjesto da do pravomoćnog okončanja suđenja bude u zatvoru, neobjašnjivo se štiti njegov identitet. Zašto? Svim bjeguncima u svim zemljama objavljuje se slika kako bi ih građani eventualno mogli prepoznati i dojaviti policiji gdje su. U ovom slučaju ne.

Zašto ga se toliko štiti?

Ne zna se kako je gospodinu ime, ni kako izgleda. Može slobodno sjediti do tebe u tramvaju i negdje zvati nečiju maloljetnu kćer u kino. Pa čak ni sutkinja koja je potpisala prvostupanjsku presudu ne zna reći zbog čega se toliko hoda po jajima oko ovog već osuđenog silovatelja.

Ima moćnog zaštitnika u Zadru? U policiji? U politici? Ne bi to bilo nikakvo čudo s obzirom na afere o kojima smo dosad čuli.

Sustav ne radi što treba

A i ta priča nadležnih da će lako biti izručen Hrvatskoj također zvuči kao kuhačom u lonac. Sustav mora spriječiti bijeg optuženika, a naš – za razliku od drugih država – to niti ne pokušava. To je ta osnovna stvar.

Druga je da ovaj sigurno nije lud da stoji tamo odakle se izručuje. Globus je golem i dostatan za njegove potrebe, a pravosuđe koje ga traži – tako jadno i nedostatno.