Španjolska: zemlja koja je već 260 dana bez Vlade. Kako se to dogodilo?
Iako zvuči nevjerojatno, u još gorem su stanju od nas
Španjolska je neprestano imala Vladu još od 1492. godine, a u dva navrata čak ih je imala dvije, kada ih je okupirao Napoleon 1808. i za vrijeme građanskog rata od 1936. do 1939. Nikada u tom periodu nije bila bez Vlade – nikada do 20. prosinca prošle godine, kada na izborima nijedna stranka nije uspjela skupiti većinu dovoljnu za sastavljanje Vlade, a svi pokušaji sklapanja koalicije su propali.
Izbori su u međuvremenu ponovljeni 26. lipnja i završili su s gotovo jednakim rezultatima, a nakon više od 250 dana bez glavnog izvršnog tijela države Mariano Rajoy, koji još uvijek obavlja funkciju tehničkog premijera, u srijedu je pokušao dobiti potporu parlamenta da sastavi Vladu. I to je propalo. Malo mu je nedostajalo, imao je 180 glasova protiv i 170 za. Dva dana kasnije, u petak, ponovno je pokušao nagovoriti zastupnike da mu daju povjerenje da vodi državu. Još jednom je propalo. Rezultati su bili isti kao u srijedu, kada je održana televizijska debate koja je demonstrirala koliko je španjolska politička kasta postala fragmentirana. Sada, najvjerojatnije, slijede novi, treći izbori, i to na sam Božić. Situacija koja, iako nešto dramatičnija, jako podsjeća na našu.
Provizorna Vlada s ograničenjima
Zbog čega je Španjolskoj postalo tako nemoguće stvoriti normalnu Vladu? Godine teške recesije i korupcijskih skandala diskreditirali su obje stranke koje godinama dominiraju političkim krajolikom, Rajoyjevu konzervativnu Popularnu stranku te Socijalističku stranku Pedra Sancheza, i dali zamah novih igračima – ekstremno lijevom Podemosu i centraškom Ciudadanosu. Izbori u prosincu i lipnju nisu dali jasan mandat ni ljevici ni desnici, a fragmentacija glasova ostavila je sve četiri stranke vrlo nesigurne oko toga tko im je zapravo biračka baza, stoga i krajnje nesklone koaliranju. Španjolska nema iskustva sa stranačkim koaliranjem, a situaciju dodatno kompliciraju antagonizmi između ljevice i desnice koji su zaostali još od Građanskog rata iz 30-ih, dok je ljevica podijeljena između sebe oko pitanja katalonskih inicijativa za neovisnost, piše New York Times.
Naravno, dok traje ovaj politički limb, državu vodi provizorna, tehnička Vlada s Rajoyjem na čelu, koja, kao i hrvatska, ima brojna ograničenja. Na primjer, ne smije postavljati nove ministre. Od originalnog kabineta sa 13 članova, ostalo ih je 10. Ministar razvoja sada vodi Kongres, ministar zdravstva je sada kandidat za lokalni baskijski parlament, a ministar gospodarstva ima previše posla oko objašnjavanja svojih bankovnih računa u Panami. Tehnička vlada ne smije odobriti proračun za sljedeću godinu, što znači da će gotovo sigurno biti promašen rok za predaju budžeta Europskoj uniji u listopadu, zajedno s novim planom za rezanje deficita koji treba biti predstavljen međunarodnoj zajednici. Ni Parlament nije donio novi zakon već devet mjeseci – zastupnici su zauzeti neprestanom kampanjom i mešusobnim pregovorima.
Nitko ne želi biti odgovaran za važne odluke
Provizorna Vlada se bavi malim, svakodnevnim pitanjima, a ni to ne radi osobito dobro. U situaciji u kojoj nije sasvim razjašnjen ničiji pravni status, nitko ne želi biti odgovaran za važne odluke, pa su tako neka vrlo bitna pitanja stavljena na neodređeno čekanje ili ih se jednostavno ignorira. Veleposlanstva u Washingtonu, Moskvi i Rimu su među 44 koja su u rukama diplomata koji su već trebali biti zamijenjeni, ali tehnička Vlada nema te ovlasti.
Mariano Rajoy upozorava da bi Španjolska mogla postati meta podsmijeha Europe, simbol disfunkcionalne demokracije kao što je to bila Belgija početkom ovog desetljeća, kada više od 500 dana nije imala Vladu. Ova politička katastrofa prelijeva se i na dosad prilično uspješan oporavak od recesije i prijeti uništiti pozitivan dojam koji su u određenim krugovima izazvale Rajoyjeve mjere štednje koje je uveo kako bi doveo u red državne financije nakon što je izabran 2011. godine. Produljenje ove pat pozicije zasigurno će doprinijeti i dojmu da politička fragmentacija koči europsku sposobnost da se nosi s ekenomskim tegobama, terorizmom, izbjegličkom krizom i britanskim izlaskom iz Europske unije.
Pojedinci i tvrtke, nesigurni oko smjernica kojih će se držati buduća Vlada, režu osobnu potrošnju, odnosno odgađaju ili naprosto otkazuju planirane investicije. José Antonio Álvarez, CEO Santandera, najveće španjolske banke, poručio je prije par dana da “nedostatak Vlade dosad nije ostavio posebnog traga, ali to bi se moglo promijeniti ako se ova situacija nastavi”. Za sada, gospodarstvo stoji na solidnim temeljima: kreditni rejting države je jak, burzovno tržište podnosi Brexit bolje nego druge zemlje Europe. No, u svijetu u kojemu se financijama upravlja iz velikih internacionalnih centara, lokalne Vlade čine se sve beznačajnijima.
Pokret koji je postao nukleus za dvije nove stranke
Većina Španjolaca sita je svojih političara. Ankete pokazuju da ih se percipira kao korumpirane, sebične i krajnje nesposobne riješiti probleme kojima bi se trebali baviti. Ove ocjene nisu novost, prvi put su se materijalizirale još 2011., s okupacijom glavnog madridskog trga Puerta del Sol od strane pokreta Indignados.
Upravo taj pokret bio je nukleus iz kojeg su izrasle dvije nove političke stranke, Podemos, koja se predstavlja kao renovator ljevice, i Ciudadanos, njihov suparnik na političkom centru. Silni mjeseci trženja i tračanja su, međutim, ogolili njihovu auru simpatičnih novoprodošlica i postali su samo još dvije stranke, upletene u zakulisne političke igre jednako kao i sve ostale, što je još jedna situacija koja jako podsjeća na našu.
Ako uistinu dođe do trećeg kruga izbora, analitičari predviđaju povijesno visoke razine biračke apstinencije i radikalno ignoriranje cijele generacije političara pod sumnjom. A španjolski političari, čini se, nisu spremni to prihvatiti.
Istrošen i pokvaren sustav
Najgore od svega jest što se sistem čini potpuno istrošenim i pokvarenim. Parlamentarna demokracija funkcionirala je učinkovito 35 godina, u dvostranačkom sistemu u kojemu su se socijalisti i Popularna stranka izmjenjivali na vlasti. Sada kada su u igri četiri stranke koje dijele glasove između sebe, čini se da nemaju pojma kako to učiniti. Što može biti i dobro, jer ako osim ako ne odluče potpuno izdati svoju biračku bazu, ne mogu doći na vlast.
Nedostatak Vlade se, ocjenjuju analitičari, ponekad čini kao strahovita prijetnja, a ponekad kao postpuno bezopasna situiacija. Na kraju će se pokazati korisnim ako svi shvate da, ukoliko žele sačuvati ovaj sistem, moraju ga modificirati. U suprotnom, zemlja će stvarno postati predmet viceva u Europi. No, ako ništa drugo, Španjolska se od drugih europskih zemalja razlikuje po tome što opće nezadovoljstvo nije izrodilo ekstremno desne, ksenofobne i rasističko-populističke pokrete kakvi rastu u drugim državama. Naprotiv, pojavile su se dvije stranke koje pokušavaju revitalizirati demokratski sustav, doduše neuspješno.
Pošto je vođa socijalista Pedro Sanchez, čija je stranka na izborima bila druga, iza Rajoyjeve Popularne, i koji je obećao da će nastaviti blokirati kandidaturu sadašnjeg tehničkog premijera, Španjolskoj su sada ostala tri moguća scenarija, ocjenio je Wall Street Journal.
Tri moguća scenarija
Prvi je da Rajoy pokuša ponovno dobiti potporu u Parlamentu i da u tome napokon i uspije. Predstavničko tijelo izabrano u lipnju ima rok do listopada da izabere premijera. Rajoy će tražiti odobrenje od kralja Felipea VI. da se podvrgne novoj rundi glasanja. Baskijska Nacionalistička stranka bi sa svojih pet mjesta u parlamentu mogla pogurati Rajoyja, ako joj bude trebala potpora njegove stranke da zadrže kontrolu nad Baskijom nakon regionalnih izbora koji su zakazani za 25. rujan. S tih pet glasova imao bi 175 od ukupno 350, dakle ravno polovicu.
Sanchez bi tada možda mogao zaključiti da je daljnja blokada beskorisna i štetna za zemlju i potiho dozvoliti nekom od svojih 85 zastupnika da se suzdrži od glasanja ili se ne pojavi, čime bi Rajoy imao mandat u rukama. Čak i pojedini regionalni socijalisti zazivaju upravo takav scenarij. Moguća komplikacija je Ciudadanos, stranka koja je Rajoyju dala svoja 32 glasa, i koja bi mogla okrenuti leđa tom partnerstvu ako Popularna stranka umjesto Rajoyja ne ponudi kandidata kojeg bi opozicija lakše progutala.
Scenarij broj dva podrazumijeva kandidaturu Pedra Sancheza za mandatara. Podemos nagovara šefa socijalista da zatraži povjerenje parlamenta kao čelnik koalicije ljevičara i regionalnih nacionalista, koja bi se obvezala ukinuti Rajoyjeve ključne poteze – reformu tržišta rada, povećanje poreza i rezanje socijale. Sanchez je dao naslutiti da će učiniti upravo to. Dvije stranke zajedno drže 156 glasova, a za pobjedu bi trebali da 14 od 25 zastupnika regionalnih stranaka iz Baskije, Katalonije i s Kanarskih otoka glasa za, a da dodatnih šest bude suzdržano.
Božićni izbori
Međutim, ovaj scenarij manje je vjerojatan od prvog, zbog dubinskog nepovjerenja između socijalista i Podemosa, koji se k tome bore za iste glasače. Sanchez bi našao oponente i u vlastitoj stranci ako bi katalonski glasovi došli s obvezom njegove potpore referendumu za neovisnost te regije.
I na kraju, treća mogućnost su božićni izbori. Ako nijedan kandidat ne odnese prevagu, 31. listopada parlament bi bio raspušten, a prema rokovniku iz španjolskog zakonika novi izbori morali bi biti održani 25. prosinca. Vjerojatnost slabog odaziva na Božić mogla bi ići na ruku Rajoyju, čija Popularna stranka povijesno ima najlojalnije birače, no ono što je problematično jest što bi naposljetku vjerojatno opet bio izabran fragmentiran parlament, bez stranke koja je blizu potrebnoj većini.
Socijalisti i druge oporbene stranke tvrde da će probati promijeniti zakon i pomaknuti izbore za tjedan dana, na 18. prosinac. U međuvremenu, rujanski rezultati regionalnih izbora u Baskiji i Galiciji imat će utjecaj na prognoze za sve stranke za prosinačke izbore te će pritom pokazati hoće li oponenti Mariana Rajoyja biti voljni blokirati ga u listopadu i poslati izmorene Španjolce na birališta treći put u samo 12 mjeseci.