Model stambenog zbrinjavanja donedavnog ministra obrane i potpredsjednika Plenkovićeve vlade Damira Krstičevića, koga je jučer, u novinarski besprijekornom radu, na Indexu potanko opisao kolega Vladimir Matijanić, mogao bi inspirirati neku ambicioznu istraživačku grupu, neki neovisni društveni institut kad bismo ga imali, nekog jakog publicističkog autora, da se posvete daljnjem proučavanju te interesantne tematike na prostoru cijele naše države.
Recimo, uzmeš Krstičevića kao start. Njegova dva naknadno spojena stana u najelitnijem centru Zagreba, ukupno preko 160 kvadrata, koje je MORH 1998. i 1999. platio preko dva milijuna kuna, a general ih je otkupio za bagatelnih 136 tisućica. Što će reći za malo više od 100 eura po kvadratu na poziciji gdje danas ni ne okreći telefon ako nemaš četiri tisuće eura. A onda bi naprosto trebalo krenuti dalje, pomalo, horizontalno i vertikalno.
Dijeljenje plijena
Od države, doduše, za takav svehrvatski projekt pod radnim naslovom ”Dijeljenje ratnog plijena” – para neće vidjeti. Ali tko zna, možda bi se nešto europskih sredstava moglo dobiti za dubinsko rasvjetljavanje te tamne materije koja se službeno uvijek držala pod željeznim ključem dok je o njenim rasutim sekvencama ljutito raspredala ”stoka sitnog zuba” po poratnim kuloarima.
Dok se, naravno, cijela ta stvar nije pomalo zaboravila. Nije se zdravo za srce dovijeka živcirati nad istim događajima koji su ionako završena priča, okreni list, kreni dalje. No mnogi, pa evo i ja, i danas će se sjetiti pojedinih imena koja su se, s argumentom zasluga u Domovinskom ratu, uselila u ogromne stanove Ministarstva obrane.
Za neka si mogao zaključiti iz kakvog malog pasusa u medijima, nekog ogorčenog komentara na društvenim mrežama ili iz privatnih kontakata. Uglavnom, javna je tajna da je, što pravim, a što navodnim ratnim zaslužnicima, razdano puno stanova u vlasništvu MORH-a po cijeloj Hrvatskoj, ali i to da su do njih došli i takvi ”nezbrinuti” vojni veterani koji su stanove ili kuće već imali.
Moralna vertikala
Neki bi ih odjednom otkupili po ”domoljubnim” cijenama za koje se također pričalo da su debelo povlaštene, skoro džabe, ali se njihovu naravno krajnje opravdanu povlaštenost nije smjelo dovoditi u pitanje budući da takva blasfemija može pasti na pamet samo udbašu i četniku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neki su od MORH-a tražili otplatu na kredit, a neki odobrene kredite nikad nisu ni vratili. Jednome od tih sretnih dobitnika vojnih stanova, a čije mi je ime slučajno poznato, stan luksuzne kvadrature u starom dijelu Zagreba dodijeljen je davnih dana iako je bio samac. Poslije ga je fino prodao. Ali omerta nad kompletnom tom temom bila je i ostala totalna. Ne pitaj. Ne zabadaj nos.
I tako i naš general Krstičević, moralna vertikala rodom iz Umčana, koji svaku javnu rečenicu kiti štukaturama o ”pobjedničkoj hrvatskoj vojsci” i ”našoj oslobodilačkoj sili”, ”svojim borcima” i tome slično, već preko 20 godina uživa u svom peterosobnom stanu s pogledom ravno na zagrebačku katedralu, koji su mu kupili porezni obveznici, a koji je on upisao na svoje ime za kikiriki. To se stvarno može nazvati hrvatskom bajkom.
Samo ti brundaj dolje u birtiji
I nije čudo da su pošteni ljudi zgroženi i što se pitaju zar su se u Domovinskom ratu borili i zlopatili zato da nova vojna kasta povlaštenih zauzme imovinu one bivše i samo promijeni kvake i zavjese na stanovima oficira JNA. No takve je zakone pisao Šušak i sve je to stvarno više-manje zakonito.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa ti, sine, brundaj do mile volje dolje u birtiji. Zakonito je bilo i Tuđmanovo ”sređivanje” vlasništva nad vilom u Nazorovoj. Zakon je bio na snazi jedan jedini dan. Kao zapovjednik 4. gardijske, Krstičević žmirio je na pojedince iz svoje postrojbe koji devedesetih su po Splitu u uniformama upadali u stanove mirnim ljudima koji nisu imali blage veze s pobunom i bacali ih s djecom na cestu.
Sitna klatež puštana je da iznosi iz napuštenih srpskih kuća lavaboe, peći i televizore, pa ako ih koji revnosni policajac uhvati, neka se sami bakću s njime kako znaju. Malo se koji iz skupine tih kasnijih stambenih vojnih profitera osvrtao na pokret zauzimanja praznih imanja i vikendica na moru i na one natpise ”Hrvat, zauzeto”. Probaj, pa vidi ako ti uspije.
Pa takve domovine nema nigdje
Ako su mediji baš navalili, sve su to osuđivali kao ”nepodopštine”. A onda su sami sebi i svojima osigurali ”potpuno legalan” put do prostranih stanova, poduzetničkih dilova i unosnih poslova s državom. Zato se danas na spomen domovine i drže ruke na srcu i zato se na političkim skupovima vladajuće stranke iz ratnih dana sve ori od izjava ljubavi prema Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koja će ti domovina dati pogled na katedralu i 160 kvadrata za ispod 20.000 eura? Koje srce na to neće veselo zaigrati? Takve domovine stvarno nema na bijelome svijetu. Očito da su samo budale ginule za čiste ideale.
Pa zar onda stvarno ne bi bilo važno da se cijela ta situacija sa stanovima, kućama i ostalim nagradama za Domovinski rat istraži, izračuna i točno proknjiži. Da barem znamo, samo znanosti radi, koliko nam je ukupno naplaćeno oslobađanje Hrvatske. I da vidimo jesmo li možda još štogod dužni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što nam o Hrvatskoj razotkriva priča o Krstičeviću i njegovim stanovima u centru Zagreba?
Stanovi koje je MORH platio preko dva milijuna kuna, ministar je otkupio za bagatelnih 136 tisuća
Naš general, moralna vertikala rodom iz Umčana, koji svaku javnu rečenicu kiti štukaturama o ''pobjedničkoj hrvatskoj vojsci'', već preko 20 godina uživa u peterosobnom stanu s pogledom ravno na zagrebačku katedralu. Koji su mu kupili porezni obveznici, a koji je on upisao na svoje ime za kikiriki. Takvih je oho-ho. Zato se danas na spomen domovine i drže ruke na srcu i zato se na političkim skupovima vladajuće stranke iz ratnih dana sve ori od izjava ljubavi prema Hrvatskoj. Pa koja će ti domovina dati pogled na katedralu i 160 kvadrata za ispod 20.000 eura? Takve stvarno nema na bijelome svijetu.
Model stambenog zbrinjavanja donedavnog ministra obrane i potpredsjednika Plenkovićeve vlade Damira Krstičevića, koga je jučer, u novinarski besprijekornom radu, na Indexu potanko opisao kolega Vladimir Matijanić, mogao bi inspirirati neku ambicioznu istraživačku grupu, neki neovisni društveni institut kad bismo ga imali, nekog jakog publicističkog autora, da se posvete daljnjem proučavanju te interesantne tematike na prostoru cijele naše države.
Recimo, uzmeš Krstičevića kao start. Njegova dva naknadno spojena stana u najelitnijem centru Zagreba, ukupno preko 160 kvadrata, koje je MORH 1998. i 1999. platio preko dva milijuna kuna, a general ih je otkupio za bagatelnih 136 tisućica. Što će reći za malo više od 100 eura po kvadratu na poziciji gdje danas ni ne okreći telefon ako nemaš četiri tisuće eura. A onda bi naprosto trebalo krenuti dalje, pomalo, horizontalno i vertikalno.
Dijeljenje plijena
Od države, doduše, za takav svehrvatski projekt pod radnim naslovom ”Dijeljenje ratnog plijena” – para neće vidjeti. Ali tko zna, možda bi se nešto europskih sredstava moglo dobiti za dubinsko rasvjetljavanje te tamne materije koja se službeno uvijek držala pod željeznim ključem dok je o njenim rasutim sekvencama ljutito raspredala ”stoka sitnog zuba” po poratnim kuloarima.
Dok se, naravno, cijela ta stvar nije pomalo zaboravila. Nije se zdravo za srce dovijeka živcirati nad istim događajima koji su ionako završena priča, okreni list, kreni dalje. No mnogi, pa evo i ja, i danas će se sjetiti pojedinih imena koja su se, s argumentom zasluga u Domovinskom ratu, uselila u ogromne stanove Ministarstva obrane.
Za neka si mogao zaključiti iz kakvog malog pasusa u medijima, nekog ogorčenog komentara na društvenim mrežama ili iz privatnih kontakata. Uglavnom, javna je tajna da je, što pravim, a što navodnim ratnim zaslužnicima, razdano puno stanova u vlasništvu MORH-a po cijeloj Hrvatskoj, ali i to da su do njih došli i takvi ”nezbrinuti” vojni veterani koji su stanove ili kuće već imali.
Moralna vertikala
Neki bi ih odjednom otkupili po ”domoljubnim” cijenama za koje se također pričalo da su debelo povlaštene, skoro džabe, ali se njihovu naravno krajnje opravdanu povlaštenost nije smjelo dovoditi u pitanje budući da takva blasfemija može pasti na pamet samo udbašu i četniku.
Neki su od MORH-a tražili otplatu na kredit, a neki odobrene kredite nikad nisu ni vratili. Jednome od tih sretnih dobitnika vojnih stanova, a čije mi je ime slučajno poznato, stan luksuzne kvadrature u starom dijelu Zagreba dodijeljen je davnih dana iako je bio samac. Poslije ga je fino prodao. Ali omerta nad kompletnom tom temom bila je i ostala totalna. Ne pitaj. Ne zabadaj nos.
I tako i naš general Krstičević, moralna vertikala rodom iz Umčana, koji svaku javnu rečenicu kiti štukaturama o ”pobjedničkoj hrvatskoj vojsci” i ”našoj oslobodilačkoj sili”, ”svojim borcima” i tome slično, već preko 20 godina uživa u svom peterosobnom stanu s pogledom ravno na zagrebačku katedralu, koji su mu kupili porezni obveznici, a koji je on upisao na svoje ime za kikiriki. To se stvarno može nazvati hrvatskom bajkom.
Samo ti brundaj dolje u birtiji
I nije čudo da su pošteni ljudi zgroženi i što se pitaju zar su se u Domovinskom ratu borili i zlopatili zato da nova vojna kasta povlaštenih zauzme imovinu one bivše i samo promijeni kvake i zavjese na stanovima oficira JNA. No takve je zakone pisao Šušak i sve je to stvarno više-manje zakonito.
Pa ti, sine, brundaj do mile volje dolje u birtiji. Zakonito je bilo i Tuđmanovo ”sređivanje” vlasništva nad vilom u Nazorovoj. Zakon je bio na snazi jedan jedini dan. Kao zapovjednik 4. gardijske, Krstičević žmirio je na pojedince iz svoje postrojbe koji devedesetih su po Splitu u uniformama upadali u stanove mirnim ljudima koji nisu imali blage veze s pobunom i bacali ih s djecom na cestu.
Sitna klatež puštana je da iznosi iz napuštenih srpskih kuća lavaboe, peći i televizore, pa ako ih koji revnosni policajac uhvati, neka se sami bakću s njime kako znaju. Malo se koji iz skupine tih kasnijih stambenih vojnih profitera osvrtao na pokret zauzimanja praznih imanja i vikendica na moru i na one natpise ”Hrvat, zauzeto”. Probaj, pa vidi ako ti uspije.
Pa takve domovine nema nigdje
Ako su mediji baš navalili, sve su to osuđivali kao ”nepodopštine”. A onda su sami sebi i svojima osigurali ”potpuno legalan” put do prostranih stanova, poduzetničkih dilova i unosnih poslova s državom. Zato se danas na spomen domovine i drže ruke na srcu i zato se na političkim skupovima vladajuće stranke iz ratnih dana sve ori od izjava ljubavi prema Hrvatskoj.
Koja će ti domovina dati pogled na katedralu i 160 kvadrata za ispod 20.000 eura? Koje srce na to neće veselo zaigrati? Takve domovine stvarno nema na bijelome svijetu. Očito da su samo budale ginule za čiste ideale.
Pa zar onda stvarno ne bi bilo važno da se cijela ta situacija sa stanovima, kućama i ostalim nagradama za Domovinski rat istraži, izračuna i točno proknjiži. Da barem znamo, samo znanosti radi, koliko nam je ukupno naplaćeno oslobađanje Hrvatske. I da vidimo jesmo li možda još štogod dužni.