Premijeru ovih dana to-do lista puca od prenapregnutosti. Uz uobičajeno sumanut raspored koji dolazi s najvažnijom političkom funkcijom u zemlji, pred Andrejem Plenkovićem je i cijela gomila dodatnih, zahtjevnih i pipkavih odluka: rekonstrukcija Vlade, pokušaj ponovnog zauzimanja Splita, redovna proljetna serija peripetija oko ustaškog pozdrava s kojeg se, izgleda, skinula i lažna pozlata “dvostrukih konotacija”…
Stoga možda valja imati razumijevanja za njegov mali eskapizam sa svijetom bivših udbaša i novom sezonom razmjene uvreda sa Zoranom Milanovićem – ta priča premijera barem ništa ne košta, osim malo vremena. Jer, Plenković, kao uostalom i njegova stranka, s Perkovićem, Mustačem i njihovim eventualnim pomilovanjem nemaju ama baš – ništa. Hoće li prihvatiti sugestiju za pomilovanjem od strane nekoliko generala iz Domovinskog rata je isključivo stvar Zorana Milanovića.
U tišini i na vrhovima prstiju
Međutim, postoji u Hrvatskoj itekako važna, velika i aktualna priča koja bi zahtijevala premijerov angažman, a koju Plenković i HDZ zaobilaze na vrhovima prstiju i u potpunoj tišini. Pa im je se, možda, valja dodatno prinijeti pozornosti. Dakle, Damir Dekanić.
Čak i najbolja moguća verzija priče, dakle ona koja djeluje poput limunade za naivce, za HDZ-ovog Vukovarsko-srijemskog župana, djeluje poput terminalne havarije za političku karijeru. U toj verziji, iza koje stoje župan i lokalna policija, Dekanić je u noći pred Uskrs negdje otišao u službenom autu vrijednom nekoliko desetaka tisuća eura. Tamo gdje je bio, pošteno se naroljao – 1,44 promila je ozbiljna količina alkohola u krvi.
Trebali bi zvoniti svi alarmi
Kako je već prije nekoliko godina imao jednu prometnu nesreću kad se pijan zabio u auto s časnim sestrama, volan je – tako kažu – ovaj put u rukama imao njegov prijatelj, Krešimir Bičanić. Iako potpuno trijezan, Bičanić je ničim izazvan na ravnom dijelu ceste skrenuo u suprotnu traku, sletio s kolnika, razbio parkiranu auto, ogradu i službenu Škodu Superb županije do razine da je vrlo upitno isplati li je se uopće popravljati.
Za Plenkovića bi, čak i u ovoj verziji priče, već trebali zvoniti svi alarmi. Stranka mu za župana ima osobu koja očito ima problema s alkoholom i koja je skupocjenu imovinu županije – unatoč tome što ima službene vozače – povjerila svom rođaku. Da idu na druženje koje završava sa županovih 1,44 promila u krvi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo ovo je dovoljno da se premijer u najmanju ruku ispriča stranci i javnosti zbog toga što je podržao takvog kandidata na izborima, a Dekanića pokuša uvjeriti da bi njegov ostanak na funkciji župana mogao predstavljati trajnu štetu za stranku. Plenković, međutim, šuti i nada se da cijela sila otkrića Drage Hedla o ovom slučaju neće u javnosti eksplodirati kao afera širih razmjera.
Ja tebi, ti meni
Kad se, pak, maknemo s teritorija uvjerljivosti koje inače zaposjedaju priče za laku noć predškolskoj djeci, stvar postaje opako ozbiljna. Po onome što se zna, postoji ozbiljna mogućnost da je župan, zapravo, bio ponavljač. Da je, u veselom raspoloženju – koje bi objasnilo naglo skretanje u suprotni smjer i ispadanje s ceste – opet razbio službeno vozilo i da je onda nazvao prijatelja da se policiji lažno predstavi kao onaj koji je vozio i, valjda, odjednom dobio sinkopu.
Bičanić je s Dekanićem blisko povezan odavno; dok je veseli župan bio načelnik općine Andrijaševci, radio je kao komunalni redar. Dok nije čovjek izbo nožem. Osuđen je na rad za opće dobro. Sudac koji je donio presudu, pak, brat je bivšeg gradonačelnika Županje. Jasno, člana HDZ-a, ali i bliskog prijatelja – sadašnjeg župana Dekanića. Koji je sučevog brata, nakon poraza na izborima, postavio na mjesto pročelnika u županiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kapilarno čvorište sukoba interesa
Ovako detaljan opis kapilarno isprepletenog čvorišta sukoba interesa i serijskog pogodovanja kakvim su zarobljene mnoge sredine u Hrvatskoj, pak, nije sve. Nije čak ni najgore. Ostala je, naime, policija.
Koja ne odgovara je li ispitala svjedoke koji tvrde da je vozač u uskršnjem karambolu bio Dekanić. Koja ne odgovara je li provela trivijalno jednostavan postupak provjere lokacije mobitela Dekanića i Bičanića koji bi pokazao jesu li bili zajedno u vrijeme nesreće. Ne odgovara ni jesu li provjerili potencijalne telefonske kontakte njih dvojice nakon nesreće – jer, ako su se dozivali telefonom, mala je vjerojatnost da su sjedili u istom autu.
Šutnja kao program
Ako je točna i polovica svega ovog što zvuči daleko uvjerljivije od službene verzije, one za predškolsku djecu, radi se o problemu koji daleko nadilazi političku staturu i sudbinu jednog župana sklonog veselijem provodu. Radi se o problemu radi kojeg bi valjalo ne samo pozvati na red, nego opako provjetriti cijelu županijsku stranačku organizaciju (koju, usput, vodi senzacionalni ministar obrane Mario Banožić) i time pokazati i ostalim lokalnim stranačkim organizacijama kakva bi stranka trebala biti i za kakve se vrijednosti zalagati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković, međutim, i dalje gromoglasno šuti. Što nimalo ne čudi – radi se ipak o čovjeku koji je javnost odavno lišio iluzije o tome da doista želi ozbiljno promijeniti HDZ.
Što radi premijer? Šuti i nada se da će umrijeti afera s čudnom nesrećom njegovog pijanog župana
Unatoč mračnoj priči o uskršnjem karambolu, Plenković i dalje šuti
Premijeru je valjda lakše ući u novu sezonu razmjene uvreda sa Zoranom Milanovićem - ta priča ga barem ništa ne košta, osim malo vremena. Jer, Plenković, kao uostalom i njegova stranka, s Perkovićem, Mustačem i njihovim eventualnim pomilovanjem nemaju ama baš - ništa. S Dekanićem je, pak, posve suprotno
Premijeru ovih dana to-do lista puca od prenapregnutosti. Uz uobičajeno sumanut raspored koji dolazi s najvažnijom političkom funkcijom u zemlji, pred Andrejem Plenkovićem je i cijela gomila dodatnih, zahtjevnih i pipkavih odluka: rekonstrukcija Vlade, pokušaj ponovnog zauzimanja Splita, redovna proljetna serija peripetija oko ustaškog pozdrava s kojeg se, izgleda, skinula i lažna pozlata “dvostrukih konotacija”…
Stoga možda valja imati razumijevanja za njegov mali eskapizam sa svijetom bivših udbaša i novom sezonom razmjene uvreda sa Zoranom Milanovićem – ta priča premijera barem ništa ne košta, osim malo vremena. Jer, Plenković, kao uostalom i njegova stranka, s Perkovićem, Mustačem i njihovim eventualnim pomilovanjem nemaju ama baš – ništa. Hoće li prihvatiti sugestiju za pomilovanjem od strane nekoliko generala iz Domovinskog rata je isključivo stvar Zorana Milanovića.
U tišini i na vrhovima prstiju
Međutim, postoji u Hrvatskoj itekako važna, velika i aktualna priča koja bi zahtijevala premijerov angažman, a koju Plenković i HDZ zaobilaze na vrhovima prstiju i u potpunoj tišini. Pa im je se, možda, valja dodatno prinijeti pozornosti. Dakle, Damir Dekanić.
Čak i najbolja moguća verzija priče, dakle ona koja djeluje poput limunade za naivce, za HDZ-ovog Vukovarsko-srijemskog župana, djeluje poput terminalne havarije za političku karijeru. U toj verziji, iza koje stoje župan i lokalna policija, Dekanić je u noći pred Uskrs negdje otišao u službenom autu vrijednom nekoliko desetaka tisuća eura. Tamo gdje je bio, pošteno se naroljao – 1,44 promila je ozbiljna količina alkohola u krvi.
Trebali bi zvoniti svi alarmi
Kako je već prije nekoliko godina imao jednu prometnu nesreću kad se pijan zabio u auto s časnim sestrama, volan je – tako kažu – ovaj put u rukama imao njegov prijatelj, Krešimir Bičanić. Iako potpuno trijezan, Bičanić je ničim izazvan na ravnom dijelu ceste skrenuo u suprotnu traku, sletio s kolnika, razbio parkiranu auto, ogradu i službenu Škodu Superb županije do razine da je vrlo upitno isplati li je se uopće popravljati.
Za Plenkovića bi, čak i u ovoj verziji priče, već trebali zvoniti svi alarmi. Stranka mu za župana ima osobu koja očito ima problema s alkoholom i koja je skupocjenu imovinu županije – unatoč tome što ima službene vozače – povjerila svom rođaku. Da idu na druženje koje završava sa županovih 1,44 promila u krvi.
Samo ovo je dovoljno da se premijer u najmanju ruku ispriča stranci i javnosti zbog toga što je podržao takvog kandidata na izborima, a Dekanića pokuša uvjeriti da bi njegov ostanak na funkciji župana mogao predstavljati trajnu štetu za stranku. Plenković, međutim, šuti i nada se da cijela sila otkrića Drage Hedla o ovom slučaju neće u javnosti eksplodirati kao afera širih razmjera.
Ja tebi, ti meni
Kad se, pak, maknemo s teritorija uvjerljivosti koje inače zaposjedaju priče za laku noć predškolskoj djeci, stvar postaje opako ozbiljna. Po onome što se zna, postoji ozbiljna mogućnost da je župan, zapravo, bio ponavljač. Da je, u veselom raspoloženju – koje bi objasnilo naglo skretanje u suprotni smjer i ispadanje s ceste – opet razbio službeno vozilo i da je onda nazvao prijatelja da se policiji lažno predstavi kao onaj koji je vozio i, valjda, odjednom dobio sinkopu.
Bičanić je s Dekanićem blisko povezan odavno; dok je veseli župan bio načelnik općine Andrijaševci, radio je kao komunalni redar. Dok nije čovjek izbo nožem. Osuđen je na rad za opće dobro. Sudac koji je donio presudu, pak, brat je bivšeg gradonačelnika Županje. Jasno, člana HDZ-a, ali i bliskog prijatelja – sadašnjeg župana Dekanića. Koji je sučevog brata, nakon poraza na izborima, postavio na mjesto pročelnika u županiji.
Kapilarno čvorište sukoba interesa
Ovako detaljan opis kapilarno isprepletenog čvorišta sukoba interesa i serijskog pogodovanja kakvim su zarobljene mnoge sredine u Hrvatskoj, pak, nije sve. Nije čak ni najgore. Ostala je, naime, policija.
Koja ne odgovara je li ispitala svjedoke koji tvrde da je vozač u uskršnjem karambolu bio Dekanić. Koja ne odgovara je li provela trivijalno jednostavan postupak provjere lokacije mobitela Dekanića i Bičanića koji bi pokazao jesu li bili zajedno u vrijeme nesreće. Ne odgovara ni jesu li provjerili potencijalne telefonske kontakte njih dvojice nakon nesreće – jer, ako su se dozivali telefonom, mala je vjerojatnost da su sjedili u istom autu.
Šutnja kao program
Ako je točna i polovica svega ovog što zvuči daleko uvjerljivije od službene verzije, one za predškolsku djecu, radi se o problemu koji daleko nadilazi političku staturu i sudbinu jednog župana sklonog veselijem provodu. Radi se o problemu radi kojeg bi valjalo ne samo pozvati na red, nego opako provjetriti cijelu županijsku stranačku organizaciju (koju, usput, vodi senzacionalni ministar obrane Mario Banožić) i time pokazati i ostalim lokalnim stranačkim organizacijama kakva bi stranka trebala biti i za kakve se vrijednosti zalagati.
Andrej Plenković, međutim, i dalje gromoglasno šuti. Što nimalo ne čudi – radi se ipak o čovjeku koji je javnost odavno lišio iluzije o tome da doista želi ozbiljno promijeniti HDZ.