Radi se, po svemu sudeći, o jednom sasvim malom, gotovo bezazlenom zapošljavanju preko veze. Telegram je prije više od pola godine otkrio kakvim je manevrom Niko Dujmović, prijatelj glasnogovornika Vlade Marka Milića, došao do mjesta pripravnika u Hrvatskim šumama, iako nije imao za to ni formalne uvjete iz natječaja.
Na radno mjesto u zagrebačkoj ispostavi Hrvatskih šuma se prijavilo 12 kandidata i svi su imali traženi uvjet, završeni studij Urbanog šumarstva. Primao se, međutim, samo jedan kandidat.
Preko veze
Samo jedan se tražio i na drugom kraju zemlje, u Buzetu. Za radno mjesto u Istri prijavio se samo Milićev prijatelj. Iako nije imao uvjete tražene natječajem, dobio je posao. Što je teoretski moguće, ako je tako propisano internim aktima firme. U praksi, međutim, takvog internog akta u Hrvatskim šumama nema.
Kao što je, odmah na prvi dan pripravničkog ugovora koji je prijatelj glasnogovornika Vlade potpisao sa Hrvatskim šumama, prestala potreba za radnim mjestom u Buzetu. A naglo se pojavila za još jednim u Zagrebu. Koje nije dobio nitko od 11 ljudi koji su se prijavili na natječaj s traženim studijem, već Niko Dujmović, koji taj uvjet nije imao.
Štura poruka
Za priču o vezi Milića i zapošljavanja u Hrvatskim šumama javnost je doznala nakon što je Nacional objavio dio prepiske između Milića i tadašnjeg šefa Hrvatskih šuma Krunoslava Jakupčića, nastale pred sam kraj pripravničkog ugovora Milićevog prijatelja. Glasnogovornik Vlade i blizak suradnik Andreja Plenkovića je Jakupčiću samo posalo “Niko Dujmović”, a ovaj je odmah odgovorio da će dobiti prvo ugovor na određeno, a onda na neodređeno vrijeme.
Naravno da se nakon otkrića o ovom jednom sasvim malom zapošljavanju, po svemu sudeći preko veze, nikom nije ništa dogodilo. Da je ritam ozbiljnijih afera – oko kojih se također nikome ne događa ništa – odavno svojom tutnjavom prekrio priču o čudesnom manevru oko pripravničkog staža u Hrvatskim šumama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rendgenska snimka
A onda je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa zatražilo cijelu prepisku Milića i Jakupčića i stvar se s razine jednog sasvim malog zapošljavanja odjednom pokazala rendgenskom snimkom jednog potpuno zarobljenog društva. Naime, iako zakon obavezuje sva nadležna tijela u RH da Povjerenstvu dostave sve tražene podatke, Županijski sud je zahtjev Povjerenstva – odbio. Uz potpuno spektakularno objašnjenje.
Kako se, naime, kaže u odgovoru koji je potpisao predsjednik nadležnog sudskog vijeća Vjeran Blažeković, prepiska je pohranjena na optičkim medijima. Pa “ne postoji u obliku pisanih (tekstualnih) poruka”. Pa ih sud, eto, nije u stanju dostaviti.
Čudesa digitalizacije
S obzirom na stanje digitalizacije javne uprave možda bi ovdje trebalo ostaviti mrvicu mogućnosti da ljudi na Zagrebačkom županijskom sudu nisu upoznati s naprednim tehnološkim dostignućem koje omogućava da se zapis na optičkom mediju čudesno pretvori u brojke i slova na papiru (u upućenijim krugovima ovaj proces se naziva “printanjem”). Ili da se, jednako magično, zapis s optičkog medija kopira na drugi optički medij, koji se onda spremi u kovertu i pošalje Povjerenstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili, čuda nikad dosta, da se tražena komunikacija s optičkog medija kopira u poseban dokument u memoriji računala i onda e-mail porukom (što je kao fenomenalno napredan sustav prepoznao i sam ministar obrane Mario Banožić), bez koverti i poštara, proslijedi Povjerenstvu.
Zajebanciju na stranu, radi se o rijetko bezobraznom pokušaju zataškavanja. Ne samo priče oko jednog sasvim malog i po svemu sudeći, preko veze, zapošljavanja u Hrvatskim šumama, nego i cijele komunikacije Milića i Jakupčića – a u kojoj je, toliko zasad znamo, bilo i raspitivanja o poslovima određenih tvrtki i zapošljavanjima premijerovih poznanika.
Povijest zataškavanja
No, koliko god taj pokušaj zataškavanja bio s pogrešnog ruba bezobrazluka, on sigurno ne bi trebao iznenaditi domaću javnost. Radi se o jednom od ključnih obilježja vremena vladavine Andreja Plenkovića – da se nezavisnim tijelima negiraju njihova zakonska prava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Aleksandra Jozić-Ileković, sadašnja predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa nije prva koju tijela vlasti vuku za nos u pokušaju da dobije traženu dokumentaciju. Nije čak ni najgore prošla. Dosad.
Bivšoj pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović je prije pet godina odjednom zapriječen pristup policijskoj dokumentaciji o postupanju prema migrantima. Naime, Ured pravobraniteljice je ustanovio da su podaci koje im naknadno šalje MUP drugačiji od onih koje su vidjeli direktnim uvidom u sustav. Što je riješeno brzo i efikasno – pučkoj pravobraniteljici je nije zabranjen ulazak u MUP-ov sustav, zaboga, to bi bilo protuzakonito, već joj jednostavno više nisu davali šifru kojom se u njega ulazi.
Grubost na grubost
Još gore je prošla bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Nataša Novaković. Usudila se, naime, tražiti putne naloge s puta HDZ-ovaca Vladinim avionim na kongres Europske pučke stranke u Helsinki, Andrej Plenković je bio rezolutan: “Neću više ništa dostaviti. Nacrtali smo sve”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković je bio opakiji. Unatoč potpuno jasnoj zakonskoj obavezi o dostavi tražene dokumentacije, Jandroković se snebivao: “Što bih ja sad trebao za svaku anonimnu prijavu koju netko podnese Povjerenstvu trebao dostavljati putne naloge?”. Pa zaprijetio, ne samo Povjerenstvu: “Ako su se oni postavili radikalno, onda se i mi možemo postaviti radikalno. Morat ćete svi u javnom prostoru naučiti da će jedna grubost izazvati drugu”.
Četiri godine kasnije, dokumentacija za Helsinki nikad nije dostavljena. Sudskim odlukama su značajno smanjene ovlasti Povjerenstva, a stvar je zapečećena novim zakonom, kojim se tom tijelu dodatno vezuju ruke, između ostalog, zasipajući ih tisućama imovinskih kartica.
Curenje i reciklaža
Iskustvo, dakle, pokazuje da Milić i Vlada ne moraju previše strahovati od mogućnosti da na Županijskom sudu u Zagrebu odjednom otkriju čarobne riječi “CTRL+P”. Mnogo vjerojatnije je da će Jozić-Ileković, umjesto tražene prepiske, dobiti – probleme.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jandroković, recimo, trenutno još uvijek nije u fazi “grubost na grubost”. Ali se čini da je na samom rubu. Ovako je u utorak komentirao skandal u kojem Županijski sud u Zagrebu odbija ispuniti svoju zakonsku obavezu prema nezavisnom antikorupcijskom tijelu. “To je vrlo škakljiva priča o kojoj nemam dovoljno informacija, a i to je stara prepiska o kojoj smo čuli još prije godinu dana, a zašto se sada reciklira i otkuda te informacije, to zaista ne znam”.
Ma da. Čemu reciklirati priče o jednom zapošljavanju preko, po svemu sudeći, dobre veze? I tko uopće pušta te informacije? Neće se, valjda, vlast opet morati postavljati – radikalno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakva zemlja. Sud opstruira istragu skandala Plenkovićevog glasnogovornika, odbili su Povjerenstvo uz suludo obrazloženje
Prijatelj Marka Milića je dobio posao iako nije zadovoljavao uvjete natječaja. Što još žele sakriti sud i Jandroković?
Možda ljudi na Zagrebačkom županijskom sudu nisu upoznati s naprednim tehnološkim dostignućem koje omogućava da se zapis na optičkom mediju čudesno pretvori u brojke i slova na papiru (u upućenijim krugovima ovaj proces se naziva “printanjem”)
Radi se, po svemu sudeći, o jednom sasvim malom, gotovo bezazlenom zapošljavanju preko veze. Telegram je prije više od pola godine otkrio kakvim je manevrom Niko Dujmović, prijatelj glasnogovornika Vlade Marka Milića, došao do mjesta pripravnika u Hrvatskim šumama, iako nije imao za to ni formalne uvjete iz natječaja.
Na radno mjesto u zagrebačkoj ispostavi Hrvatskih šuma se prijavilo 12 kandidata i svi su imali traženi uvjet, završeni studij Urbanog šumarstva. Primao se, međutim, samo jedan kandidat.
Preko veze
Samo jedan se tražio i na drugom kraju zemlje, u Buzetu. Za radno mjesto u Istri prijavio se samo Milićev prijatelj. Iako nije imao uvjete tražene natječajem, dobio je posao. Što je teoretski moguće, ako je tako propisano internim aktima firme. U praksi, međutim, takvog internog akta u Hrvatskim šumama nema.
Kao što je, odmah na prvi dan pripravničkog ugovora koji je prijatelj glasnogovornika Vlade potpisao sa Hrvatskim šumama, prestala potreba za radnim mjestom u Buzetu. A naglo se pojavila za još jednim u Zagrebu. Koje nije dobio nitko od 11 ljudi koji su se prijavili na natječaj s traženim studijem, već Niko Dujmović, koji taj uvjet nije imao.
Štura poruka
Za priču o vezi Milića i zapošljavanja u Hrvatskim šumama javnost je doznala nakon što je Nacional objavio dio prepiske između Milića i tadašnjeg šefa Hrvatskih šuma Krunoslava Jakupčića, nastale pred sam kraj pripravničkog ugovora Milićevog prijatelja. Glasnogovornik Vlade i blizak suradnik Andreja Plenkovića je Jakupčiću samo posalo “Niko Dujmović”, a ovaj je odmah odgovorio da će dobiti prvo ugovor na određeno, a onda na neodređeno vrijeme.
Naravno da se nakon otkrića o ovom jednom sasvim malom zapošljavanju, po svemu sudeći preko veze, nikom nije ništa dogodilo. Da je ritam ozbiljnijih afera – oko kojih se također nikome ne događa ništa – odavno svojom tutnjavom prekrio priču o čudesnom manevru oko pripravničkog staža u Hrvatskim šumama.
Rendgenska snimka
A onda je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa zatražilo cijelu prepisku Milića i Jakupčića i stvar se s razine jednog sasvim malog zapošljavanja odjednom pokazala rendgenskom snimkom jednog potpuno zarobljenog društva. Naime, iako zakon obavezuje sva nadležna tijela u RH da Povjerenstvu dostave sve tražene podatke, Županijski sud je zahtjev Povjerenstva – odbio. Uz potpuno spektakularno objašnjenje.
Kako se, naime, kaže u odgovoru koji je potpisao predsjednik nadležnog sudskog vijeća Vjeran Blažeković, prepiska je pohranjena na optičkim medijima. Pa “ne postoji u obliku pisanih (tekstualnih) poruka”. Pa ih sud, eto, nije u stanju dostaviti.
Čudesa digitalizacije
S obzirom na stanje digitalizacije javne uprave možda bi ovdje trebalo ostaviti mrvicu mogućnosti da ljudi na Zagrebačkom županijskom sudu nisu upoznati s naprednim tehnološkim dostignućem koje omogućava da se zapis na optičkom mediju čudesno pretvori u brojke i slova na papiru (u upućenijim krugovima ovaj proces se naziva “printanjem”). Ili da se, jednako magično, zapis s optičkog medija kopira na drugi optički medij, koji se onda spremi u kovertu i pošalje Povjerenstvu.
Ili, čuda nikad dosta, da se tražena komunikacija s optičkog medija kopira u poseban dokument u memoriji računala i onda e-mail porukom (što je kao fenomenalno napredan sustav prepoznao i sam ministar obrane Mario Banožić), bez koverti i poštara, proslijedi Povjerenstvu.
Zajebanciju na stranu, radi se o rijetko bezobraznom pokušaju zataškavanja. Ne samo priče oko jednog sasvim malog i po svemu sudeći, preko veze, zapošljavanja u Hrvatskim šumama, nego i cijele komunikacije Milića i Jakupčića – a u kojoj je, toliko zasad znamo, bilo i raspitivanja o poslovima određenih tvrtki i zapošljavanjima premijerovih poznanika.
Povijest zataškavanja
No, koliko god taj pokušaj zataškavanja bio s pogrešnog ruba bezobrazluka, on sigurno ne bi trebao iznenaditi domaću javnost. Radi se o jednom od ključnih obilježja vremena vladavine Andreja Plenkovića – da se nezavisnim tijelima negiraju njihova zakonska prava.
Aleksandra Jozić-Ileković, sadašnja predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa nije prva koju tijela vlasti vuku za nos u pokušaju da dobije traženu dokumentaciju. Nije čak ni najgore prošla. Dosad.
Bivšoj pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović je prije pet godina odjednom zapriječen pristup policijskoj dokumentaciji o postupanju prema migrantima. Naime, Ured pravobraniteljice je ustanovio da su podaci koje im naknadno šalje MUP drugačiji od onih koje su vidjeli direktnim uvidom u sustav. Što je riješeno brzo i efikasno – pučkoj pravobraniteljici je nije zabranjen ulazak u MUP-ov sustav, zaboga, to bi bilo protuzakonito, već joj jednostavno više nisu davali šifru kojom se u njega ulazi.
Grubost na grubost
Još gore je prošla bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Nataša Novaković. Usudila se, naime, tražiti putne naloge s puta HDZ-ovaca Vladinim avionim na kongres Europske pučke stranke u Helsinki, Andrej Plenković je bio rezolutan: “Neću više ništa dostaviti. Nacrtali smo sve”.
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković je bio opakiji. Unatoč potpuno jasnoj zakonskoj obavezi o dostavi tražene dokumentacije, Jandroković se snebivao: “Što bih ja sad trebao za svaku anonimnu prijavu koju netko podnese Povjerenstvu trebao dostavljati putne naloge?”. Pa zaprijetio, ne samo Povjerenstvu: “Ako su se oni postavili radikalno, onda se i mi možemo postaviti radikalno. Morat ćete svi u javnom prostoru naučiti da će jedna grubost izazvati drugu”.
Četiri godine kasnije, dokumentacija za Helsinki nikad nije dostavljena. Sudskim odlukama su značajno smanjene ovlasti Povjerenstva, a stvar je zapečećena novim zakonom, kojim se tom tijelu dodatno vezuju ruke, između ostalog, zasipajući ih tisućama imovinskih kartica.
Curenje i reciklaža
Iskustvo, dakle, pokazuje da Milić i Vlada ne moraju previše strahovati od mogućnosti da na Županijskom sudu u Zagrebu odjednom otkriju čarobne riječi “CTRL+P”. Mnogo vjerojatnije je da će Jozić-Ileković, umjesto tražene prepiske, dobiti – probleme.
Jandroković, recimo, trenutno još uvijek nije u fazi “grubost na grubost”. Ali se čini da je na samom rubu. Ovako je u utorak komentirao skandal u kojem Županijski sud u Zagrebu odbija ispuniti svoju zakonsku obavezu prema nezavisnom antikorupcijskom tijelu. “To je vrlo škakljiva priča o kojoj nemam dovoljno informacija, a i to je stara prepiska o kojoj smo čuli još prije godinu dana, a zašto se sada reciklira i otkuda te informacije, to zaista ne znam”.
Ma da. Čemu reciklirati priče o jednom zapošljavanju preko, po svemu sudeći, dobre veze? I tko uopće pušta te informacije? Neće se, valjda, vlast opet morati postavljati – radikalno.