Sud potvrdio da su uvjeti u Remetincu užas: ‘Nehumano je pretrpano, čučavac je usred ćelije...’

Nakon po njega nepovoljnih odluka Županijskog suda u Karlovcu te Općinskog građanskog suda u Zagrebu, bivši zatvorenik podiže ustavnu tužbu, koja mu je djelomično usvojena, a njegov predmet Ustavni sud vratio je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

Čučavac i dotrajao madrac

Nakon provedenog ponovljenog postupka sud je, pozivajući se na predmet “Muršić protiv Hrvatske” koji je završio na Europskom sudu za ljudska prava, utvrdio da nekadašnji zatvorenik nije imao sve potrebne uvjete u zatvoru te da mu Republika Hrvatska mora isplatiti 3848,96 eura sa zateznim kamatama i nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3656,66 eura.

U svom iskazu bivši zatvorenik navodi kako je u zatvoru boravio na 2. i 1. odjelu u sobama broj 4, 9, 11, 13 i 17. Ističe kako su sobe broj 9, 11 i 13 bile veličine dvadesetak metara kvadratnih te da je u njima boravilo po sedam osoba, zbog čega je raspoloživ prostor po osobi bio ispod minimuma standarda predviđenog zakonskim propisima.

Opisujući situaciju u jednoj od ćelija, kazao je kako je madrac na kojem je spavao bio dotrajao i iz njega su virile žice, da se u istoj prostoriji u kojoj su zatvorenici nalazi i sanitarni čvor, odnosno čučavac bez adekvatne ventilacije koji nije u potpunosti odijeljen, zbog čega su se prostorijom širili neugodni mirisi.

Obolio zbog loše prehrane

Tvrdi i da je održavanje higijene u zatvoru bilo otežano jer je tuširanje dozvoljeno tek jednom tjedno u trajanju “5-10 minuta u zapuštenoj i prljavoj kupaonici”, pa su se zatvorenici zbog toga improvizirano tuširali u sobama tako da su se nad čučavcima polijevali vodom iz plastičnih posuda.

Navodi i da zbog skučenosti ćelije gotovo uopće nisu imali nikakvu privatnost te da se u istom prostoru posluživala hrana čije konzumiranje, s obzirom na sve navedeno, “vrijeđalo ljudsko dostojanstvo”. Njena kvaliteta, tvrdi bivši zatvorenik u tužbi, “ne odgovara zdravstvenim i prehrambenim standardima”, navodeći da je zbog loše prehrane izgubio dva zuba i kosu.

Konflikti zbog ‘srkanja juhe’

U svom iskazu naveo je i da je među pritvorenicima svakodnevno bilo verbalnih i fizičkih konflikata, te da su su neki zatvorenici bili neprijateljski nastrojeni prema njemu iz raznih razloga, poput onog jer je, kako je kazao, “srkao juhu i slično”.

Uz sve to, žalio se i na osvjetljenje u ćeliji te grijanje koje je zimi nije bilo, kako tvrdi, preslabo zbog čega je morao oblačiti jaknu. Prijavio je i prekratak boravak na otvorenom te duljinu kontakata s osobama van zatvora, ali i deratizaciju koja se prema njegovim tvrdnjama obavljala dok su zatvorenici bili u sobama.

Zbog svega toga u tužbi je naveo kako smatra da mu je povrijeđeno pravo na “čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva tijekom sveukupno 300 dana provedenih u zatvoru”.

‘Sve je bilo po propisima’

Republika Hrvatska osporavala je tužbu bivšeg zatvorenika, detaljno navodeći specifikaciju ćelija, odnosno njihovu kvadraturu i sadržaje, također ističući da su u zatvorskim ćelijama sanitarni čvorovi odvojeni od ostatka sobe zidom visine 180 centimetara.

U obrani navodi da se deratizacija obavljala po zakonskim propisima, da je zatvorenicima omogućeno obavljanje higijene i da su im osigurana tri obroka, te da su u sastavljanju jelovnika sudjelovali “eminentni stručnjaci Prehrambenog fakulteta u Zagrebu”, dodajući da je zatvorenicima ujedno dostupna sva liječnička pomoć.

Republika Hrvatska u tužbi se osvrnula i na tvrdnje o velikom broju zatvorenika u ćelijama te navela da “prenapučenost zatvorskog sustava spada u objektivne poteškoće” za koje država nije odgovorna. Tvrde i da je smještaj bivšeg zatvorenika odgovarao “svim uvjetima koje propisuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora osim prenapučenosti koja se privremeno rješava tako da se zatvorenici izmještaju u druge sobe”.

Prenapučenost u zatvoru

Stoga, smatra država, “sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora sobe u kojima je tužitelj boravio, ne predstavlja niti oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tuženika prema tužitelju kao zatvoreniku, kojim bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo ličnosti i pravo na ugled”.

Sud, nakon uvida u sve dokaze, nije prihvatio tvrdnje bivšeg zatvorenika da mu nije omogućeno održavanje higijene i da je bilo konflikata s drugim zatvorenicima jer to nikada nije prijavljeno, te je saslušao svjedoke iz čijih iskaza proizlazi da zatvor zaista jest bio prenapučen u periodu kada je bivši zatvorenik služio kaznu u njemu.

U tom dijelu nije se složio s obranom Republike Hrvatske, pritom se pozivajući na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Muršić protiv Hrvatske”.

Država nije dokazala uvjete

U njemu se navodi da “ukoliko raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 metra kvadratna površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke o povredi članka 3. Konvencije”.

Taj članak Republika Hrvatska može oboriti samo u slučaju “kumulativnog ispunjenja tri uvjeta”, odnosno da je smanjenje minimalnog prostora ispod tri metra kvadratna bilo kratkog trajanja i povremeno, da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan zatvoreničke sobe i da ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta boravka u zatvoru.

Sud na temelju tog pravnog shvaćanja ističe da Republika Hrvatska nije dokazala da je ispunila ijedan od tri navedena uvjeta, navodi da je bivši zatvorenik na raspolaganju imao između 2,79 i 3,25 metra kvadratna ovisno o tome je li u ćeliji s njim bilo petero ili šestero zatvorenika, te da je pritom “došlo do nečovječnog i ponižavajućeg postupanju” prema njemu prilikom izdržavanja zatvorske kazne.

Općinski građanski sud u Zagrebu zbog toga je donio nepravomoćnu presudu u korist bivšeg zatvorenika, na koju se tužena Republika Hrvatska može žaliti.