A to je strah od gubitka glasova, jer vlasti nema ako ne uspiješ zagrabiti i u bazen birača koji nisu primarno tvoji. I upravo to se sada događa s odnosom aktualne zagrebačke vlasti prema pitanju povratka imena Titovog trga.
Oni jesu tada glasali protiv promjene, ali sada je inicijativa zagrebačkog SDP-a odbijena, odnosno nije proslijeđena skupštini na glasanje, s naznakom da će Tito ipak jednom možda i dobiti neki trg ili ulicu u glavnom gradu, ali sasvim sigurno ne onaj trg koji je nosio njegovo ime.
Možemo! danas kao SDP devedesetih
Drugim riječima, Možemo je došao u istu poziciju u kojoj je SDP bio čitave devedesete i dobar dio 2000-ih, u kojoj kalkulira oko simboličkih ratova da ih to ne bi oštetilo na izborima. Što jest legitimno, ali nije principijelno i vodi k istome, a to je pristanak na nacionalističku stvarnost.
Bilo bi naravno puno poštenije da se to tako kaže, umjesto da slušamo priče o tome kako ima važnijih stvari. Ne zato što ih nema, štoviše, nego zato što za ovu odluku treba sazvati jedno glasanje, s neupitnom većinom u skupštini i ono ni na koji način ne utječe ni na komunalnu, niti na bilo koju drugu politiku.
Ovako smo dobili situaciju u kojoj se Savez antifašista otvoreno i logično sukobio s gradskim vlastima koje su de facto odbile vratiti Tita pred HNK, a oni bi najradije da ova tema ne postoji. Međutim postoji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nacionalistička desnica prodala priču
Najveća prevara koju je nacionalistička desnica uspjela prodati društvu je ta da su imena ulica i simbolička pitanja nebitna, ali se istovremeno uvijek nekako ispostavi da su njima prva kada dođu na vlast i da su nebitna samo u situaciji u kojoj postojeća imena njima odgovaraju.
Što se, pak, samog Tita tiče, na pamet mi pada govor Slavka Goldsteina na osnivanju Antifašističke lige, koji je tada, uz dosta negodovanja prisutnih, zaključio kako nije pametno braniti antifašizam s Titovim likom i djelom, jer smo tu najranjiviji.
Goldstein je, naravno bio u pravu, budući da je Tito imao apsolutnu vlast i odgovoran je za sve ono loše, koliko i za ono dobro iz socijalističkog razdoblja. I u nekom zrelom društvu koje nije bilo temeljito obilježeno historijskim revizionizmom i simboličkim obračunom s antifašističkom baštinom, o toj temi bi se moglo ozbiljno raspravljati i pronaći Titu mjesto u povijesti kakvo zaslužuje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez Tita današnje Hrvatske ne bi ni bilo
No, ovako je jasno da on smeta ponajprije zbog te partizanske borbe protiv NDH, što je problematično na svakoj razini. Pod njegovim vodstvom antifašistička borba je pokrenuta, organizirana i vođena, oslobođena je zemlja i stvorena je federativna Jugoslavija te u njoj Hrvatska i njena državnost te granice.
Drugim riječima, bez Tita današnje Hrvatske ne bi ni bilo, sviđalo se to nekome ili ne. Uostalom, on je i najzaslužniji za donošenje Ustava iz 1974. kojim su republike stekle realnu samostalnost i pravo na odcijepljenje. Istina je da je odgovoran i za ubojstva bez suđenja na kraju rata i za to da zemlja nije bila demokratska i za Goli otok i verbalni delikt.
Ali, kad bi primijenili iste aršine i na Franju Tuđmana i njegovo nasljeđe, od rata u Bosni i Hercegovini, preko Lore, Pakračke poljane, svih paljevina nakon Oluje, do uhođenja novinara, shvatili bi da bi onda i njegovo ime na gradskim ulicama bilo vrlo sporno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bilo bi zanimljivo vidjeti rezultate referenduma
Što se, pak, zagrebačkih gradskih vlasti tiče, ako već sami nemaju hrabrosti donijeti jedinu logičnu odluku kojom bi poništili Hasanbegovićev revizionizam, imaju jednostavni mehanizam konzultativnog referenduma, čiji ishod bi bio iznimno zanimljiv za raspravu o hrvatskom društvu danas i njegovom odnosu prema prošlosti.
Ako ništa, makar zbog toga bi ga vrijedilo raspisati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sukob na ljevici zbog Titovog trga: Možemo! oko simboličkih ratova kalkulira kao i SDP devedesetih
Savez antifašista otvoreno se sukobio s gradskim vlastima koje su de facto odbile vratiti Tita pred HNK
Najveća prevara koju je nacionalistička desnica uspjela prodati društvu je ta da su imena ulica i simbolička pitanja nebitna, ali se istovremeno uvijek nekako ispostavi da su njima prva kada dođu na vlast i da su nebitna samo u situaciji u kojoj postojeća imena njima odgovaraju
Onog dana kad je Milan Bandić popustio pred ucjenom Zlatka Hasanbegovića i pristao promijeniti ime Trgu Maršala Tita, bilo je jasno kako će biti praktično nemoguće vratiti ga. I to upravo iz onog istog razloga zbog kojeg je SDP godinama odbijao raditi stvari kojima bi se zamjerio desnici.
A to je strah od gubitka glasova, jer vlasti nema ako ne uspiješ zagrabiti i u bazen birača koji nisu primarno tvoji. I upravo to se sada događa s odnosom aktualne zagrebačke vlasti prema pitanju povratka imena Titovog trga.
Oni jesu tada glasali protiv promjene, ali sada je inicijativa zagrebačkog SDP-a odbijena, odnosno nije proslijeđena skupštini na glasanje, s naznakom da će Tito ipak jednom možda i dobiti neki trg ili ulicu u glavnom gradu, ali sasvim sigurno ne onaj trg koji je nosio njegovo ime.
Možemo! danas kao SDP devedesetih
Drugim riječima, Možemo je došao u istu poziciju u kojoj je SDP bio čitave devedesete i dobar dio 2000-ih, u kojoj kalkulira oko simboličkih ratova da ih to ne bi oštetilo na izborima. Što jest legitimno, ali nije principijelno i vodi k istome, a to je pristanak na nacionalističku stvarnost.
Bilo bi naravno puno poštenije da se to tako kaže, umjesto da slušamo priče o tome kako ima važnijih stvari. Ne zato što ih nema, štoviše, nego zato što za ovu odluku treba sazvati jedno glasanje, s neupitnom većinom u skupštini i ono ni na koji način ne utječe ni na komunalnu, niti na bilo koju drugu politiku.
Ovako smo dobili situaciju u kojoj se Savez antifašista otvoreno i logično sukobio s gradskim vlastima koje su de facto odbile vratiti Tita pred HNK, a oni bi najradije da ova tema ne postoji. Međutim postoji.
Nacionalistička desnica prodala priču
Najveća prevara koju je nacionalistička desnica uspjela prodati društvu je ta da su imena ulica i simbolička pitanja nebitna, ali se istovremeno uvijek nekako ispostavi da su njima prva kada dođu na vlast i da su nebitna samo u situaciji u kojoj postojeća imena njima odgovaraju.
Što se, pak, samog Tita tiče, na pamet mi pada govor Slavka Goldsteina na osnivanju Antifašističke lige, koji je tada, uz dosta negodovanja prisutnih, zaključio kako nije pametno braniti antifašizam s Titovim likom i djelom, jer smo tu najranjiviji.
Goldstein je, naravno bio u pravu, budući da je Tito imao apsolutnu vlast i odgovoran je za sve ono loše, koliko i za ono dobro iz socijalističkog razdoblja. I u nekom zrelom društvu koje nije bilo temeljito obilježeno historijskim revizionizmom i simboličkim obračunom s antifašističkom baštinom, o toj temi bi se moglo ozbiljno raspravljati i pronaći Titu mjesto u povijesti kakvo zaslužuje.
Bez Tita današnje Hrvatske ne bi ni bilo
No, ovako je jasno da on smeta ponajprije zbog te partizanske borbe protiv NDH, što je problematično na svakoj razini. Pod njegovim vodstvom antifašistička borba je pokrenuta, organizirana i vođena, oslobođena je zemlja i stvorena je federativna Jugoslavija te u njoj Hrvatska i njena državnost te granice.
Drugim riječima, bez Tita današnje Hrvatske ne bi ni bilo, sviđalo se to nekome ili ne. Uostalom, on je i najzaslužniji za donošenje Ustava iz 1974. kojim su republike stekle realnu samostalnost i pravo na odcijepljenje. Istina je da je odgovoran i za ubojstva bez suđenja na kraju rata i za to da zemlja nije bila demokratska i za Goli otok i verbalni delikt.
Ali, kad bi primijenili iste aršine i na Franju Tuđmana i njegovo nasljeđe, od rata u Bosni i Hercegovini, preko Lore, Pakračke poljane, svih paljevina nakon Oluje, do uhođenja novinara, shvatili bi da bi onda i njegovo ime na gradskim ulicama bilo vrlo sporno.
Bilo bi zanimljivo vidjeti rezultate referenduma
Što se, pak, zagrebačkih gradskih vlasti tiče, ako već sami nemaju hrabrosti donijeti jedinu logičnu odluku kojom bi poništili Hasanbegovićev revizionizam, imaju jednostavni mehanizam konzultativnog referenduma, čiji ishod bi bio iznimno zanimljiv za raspravu o hrvatskom društvu danas i njegovom odnosu prema prošlosti.
Ako ništa, makar zbog toga bi ga vrijedilo raspisati.