Sve je izvjesnije da će istrage ubuduće, umjesto DORH-a, voditi policija. 'To bi nas vratilo u mračno doba Udbe i Rankovića'
Analizirali smo zbog čega prema domaćem kaznenom-procesnom pravu policija ne bi trebala voditi istrage
Prema neslužbenim informacijama koje su prije nekog vremena puštene u javnost, novi Zakon o kaznenom postupku trebao bi se izmijeniti tako da policija preuzme dio istrage od Državnog odvjetništva. To u dijelu stručne javnosti nije naišlo na odobravanje. Naime, zbog potkapacitiranosti Državnog odvjetništva razmišlja se da se za dio postupaka u istrazi zaduži policija. Međutim, hrvatska policija gotovo jednako kao i Državno odvjetništvo nema dostatnih kapaciteta ni znanja za provođenje tih postupaka te je, prema mišljenju mnogih, duboko ispolitizirana kao uostalom i DORH. Zbog toga se na ideju da se policajcima prepusti službeno ispitivanje, u domaćim pravosudnim krugovima počelo gledati kao na povratak u mračno socijalističko doba u kojem je nakon 2. svjetskog rata jedna od centralnih figura bio Aleksandar Ranković, čelni čovjek tajne policije Jugoslavije, Udbe.
Upravo tzv. udbaške metode ispitivanja, kojima je nerijetko cilj bio samo obračun s političkim neistomišljenicima, dovele su do toga da je 1967. istraga iz ruku tadašnje milicije prešla na sud. Vraćamo li se sada opet godinama unatrag?
Tko je bio Aleksandar Ranković?
Za one mlađe čitatelje ovdje nije zgorega podsjetiti tko je bio Aleksandar Ranković. O njemu je BBC pisao kao o glavnom policajcu, kumu predsjednika bivše države Josipa Broza Tita, Jugoslavenu kojem se pripisivao srpski nacionalizam. Bio je zapravo drugi čovjek države sve do 1966. i Brijunskog plenuma kada je smijenjen. Optuživalo ga se da je prisluškivao Tita i da ‘skreće s puta’ Partije. Najvažniji rezultat pada Rankovića bilo je upravo ‘kresanje krila’ Udbi, koja je s vremenom postala paralelna vlast.
Navodno je sam Tito otkrio uređaje za prisluškivanje u svojoj rezidenciji u Užičkoj 15 u Beogradu, i to u svom radnom kabinetu i u sobi svoje supruge. Tko je točno pronašao te uređaje, nikada nije otkriveno. Tito je odmah izvijestio politički i vojni vrh da ga prisluškuju i da je za to kriva Služba državne sigurnosti (UDBA) i njezin prvi čovjek Aleksandar Ranković. Ustanovljena je komisija koja će ispitati slučaj.
Brijunski plenum protiv Udbe
Tako je nastala ‘afera Ranković’ ili ‘afera prisluškivanja’. Predsjednik komisije Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije Krste Crvenkovski je izvijestio da je zaista bilo prisluškivanja maršalova kabineta. Tito je zakazao sjednicu Izvršnog komiteta koja je održana 16. lipnja 1966. godine. Na kraju sjednice zakazao je Brijunski plenum gdje se rasplitala ‘afera Ranković’. Plenum je imao zadatak raspravljati o prisluškivanju dužnosnika, zloupotrebama i deformacijama Udbe.
I doista, godinu dana kasnije mijenja se kazneno-procesno zakonodavstvo u bivšoj Jugoslaviji. Istraga više nije u nadležnosti milicije već prelazi na sud, a kasnijim izmjenama, u godinama nakon osamostaljenja Hrvatske, postat će isključiva zadaća državnog odvjetništva.
Evo što se točno promijenilo
Novim Zakonikom o krivičnom postupku iz 1967. uvedene su, kako su u svom znanstvenom radu analizirali Zoran Burić, s Katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Željko Karas s Visoke policijske škole u Zagrebu, znatne promjene u položaju policije, tadašnjih organa unutrašnjih poslova, u kaznenom postupku. Došlo je, naveli su, do stroge podjele između policijskog i sudskog postupanja u tom procesu.
Ističu da su se promjene odnosile na dvije važne stvari: policija je dobila ovlast djelovati prije početka formalnog kaznenog postupka, i to njezino djelovanje Zakonikom o krivičnom postupku nije imalo propisanu formu. Prema tome, zaključuju Burić i Karas, te su radnje bile neformalne.
Zakonski razlozi za postupak
“Kazneni postupak protiv određene osobe započinjao je tek odlukom suda, nakon što je prethodno policija temeljito proučila ima li zakonske osnove za to. Takvim načinom postupanja osiguravalo se ‘osumnjičenom građaninu da će se protiv njega voditi krivični postupak samo onda ako za to zaista postoje zakonski razlozi'”, citirali su Burić i Karas komentar novog zakona što ga je 1968. objavio ondašnji dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu Vladimir Bayer.
Da se dio istražnih ovlasti doista planira vratiti policiji potvrdio je nedavno za N1 profesor kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu Aleksandar Maršavelski, a o njima je pisala i komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma koja je upućena u zbivanja u pravosuđu.
Policiji se ipak vraća dio istrage?
“Prema mojim saznanjima u Ministarstvu pravosuđa su u tijeku dvije radne skupine koje će mijenjati Zakon o kaznenom postupku. U glavnoj skupini će biti i sudac Ivan Turudić. Druga radna skupina se odnosi na nasilje nad ženama. Prva će radna skupina u cilju imati širenje ovlasti policije, kako bi mogli imati izjave svjedoka, žrtava i okrivljenika u najranijoj fazi. Izbjegavamo ponavljanje iskaza i bitna nam je vjerodostojnost”, izjavio je Maršavelski na N1. On smatra da je cilj reforme ubrzanje cijelog kaznenog postupka.
No, Telegramovi sugovornici strepe od povratka na ‘Rankovićeve metode’.
Predstojnik katedre za kazneno postupovno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci Petar Veić potvrdio je za Telegram da je policijska istraga napuštena zbog silnih zloupotreba tog sustava. I on ukazuje na tzv. udbaške metode iz perioda bivše Jugoslavije.
Neke policije provode istragu
“Ipak, u nekim drugim zemljama policija doista odrađuje veliki dio istrage. Tako primjerice Englezi imaju povijesni put s povjerenjem prema policiji, za razliku od naših krajeva gdje je animozitet prema policiji golem. Tako u Engleskoj policija provodi istrage do određene razine kaznenih djela, a za teže slučajeve preuzima ih državni odvjetnik”, objašnjava profesor Veić.
Prema njegovim riječima, kada se ovlasti naše policije usporede s ovlastima policija drugih zemalja, one nisu preekstenzivne, a državni odvjetnici, smatra, morali bi neko vrijeme čak provesti u policiji kako bi vidjeli što je istraga. Na fakultetu, uvjeren je Veić, to se ne može naučiti.
Brojni utjecaji na DORH i policiju
“Naš Zakon o kaznenom postupku nije loš, ali bi se moralo znati tko što radi. Ne smiju postojati šaptači sa strane. Jedan stari državni odvjetnik s kojim sam nedavno analizirao aktualnu situaciju priznao mi je da je tijekom svog radnog vijeka nekome nešto krivnje dodavao, a nekome oduzimao. To je prava devijacija sustava, kakvu vidimo kod nas. I dok zakon u osnovi nije loš, problem su neformalni klijentelistički utjecaji”, upozorava Veić.
Potvrđuje nam da je koncept policijske istrage napušten nakon Brijunskog plenuma jer se cijeli kazneni proces želio demokratizirati. “To je formalno i napravljeno, ali je policija i dalje ostala u DORH-u”, zaključuje Veić.