Talijanska udruga koja štiti prava potrošača pozvala je građane da od 22. lipnja tjedan dana ne kupuju tjesteninu, najpopularniju i najprodavaniju namirnicu u državi. Talijani tokom godine sliste po 23 kilograma špageta, njoka, lazanja, tortelina, kanelona i ostalih milijun vrsta tjestenine bez koje je njihova kuhinja apsolutno nezamisliva.
No ti su proizvodi u Italiji poskupjeli dvostruko više nego druga hrana. Zato se sprema nacionalni bojkot tjestenine nazvan ‘štrajkom makarona’. U Hrvatskoj nema poziva da se iz protesta prestane kupovati bilo koje vrste hrane iako su cijene potpuno nenormalne u odnosu na godinu ili dvije prije.
Svi kupujemo hranu jer jesti moramo, ali voljela bih vidjeti da nam neka neovisna, a stručna i pedantna udruga ili organizacija izračuna na nekoliko modela koliko nas je stvarno rebnula inflacija u sektoru prehrane. Jer dajem ruku u vatru da podaci o poskupljenjima s kojima se izlazi u javnost ni približno ne odražavaju stvarno stanje. To vidim svaki dan u dućanima.
Podaci o poskupljenju ne pokazuju ni pola istine
Evo jaja ne samo da su barem duplo skuplja nego što su bila, nego se sve više nailazi na to jedno čudo od jaja koja kao da više nisu kokošja nego golublja. Ako pečeš kolač u koji idu četiri, moraš ih staviti šest ili sedam da bi se sačuvali odnosi u receptu. A to onda znači da su jaja faktično poskupjela najmanje 150 posto. To je matematika za omanju djecu.
Onda, jutros sam tražila da mi samelju juneću vratinu. Ta pozicija uvijek je bila dosta jeftinija od buta, sada u najobičnijoj trgovini košta samo mrvicu manje nego but, a to je odjednom preko deset eura za kilogram. Kao i kod Talijana, bitno je skuplja i tjestenina svih vrsta. Voće. Povrće. Jogurt. Slatko. Sve. Naravno da ne možeš istresti iz rukava koliko je hrana ukupno skočila, ali sigurno je to puno više nego se službeno prezentira narodnim masama.
Laički mi se čini da ti podaci o navodnim poskupljenjima za pet, sedam ili osam posto u nekom roku ne pokazuju ni pola istine. Jer, u mojoj obitelji, gdje se jede zdravo i raznovrsno, to jest normalno, što znači da se ne živi na guščjoj jetri, škampima i kavijaru, ode na hranu pa možda i 70 do 80 posto više nego ranije. To je jezivo poskupljenje, potpuno nepokriveno rastom plaća, mirovina i socijalnih transfera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Filipović izvodi bijesne gliste s aplikacijama
Ali u Hrvatskoj, koja je značajno siromašnija od Italije, nema pobune ni za što, a pogotovo oko nečega tipa običnih makarona. Ljudi šute, pognu glavu i trpe sve što ih zadesi. Ako više ne mogu platiti vrstu i količinu namirnica koje su kupovali ranije, zadovolje se s onim što im je još kako tako dostupno. Kad se ne mogu grijati, sjede u dekama. Kad im se prodaju fore o uzrocima inflacije i pada standarda, gutaju knedle jer je, kao, u pitanju neprobojna viša sila.
Kad ministar Davor Filipović izvodi akrobacije i bijesne gliste s aplikacijama za praćenje cijena od kojih nitko nema koristi, začepe uši da to barem ne slušaju. Kod nas nema potrošačke društvene akcije koja bi bila dobro i efektno organizirana, koja bi se jasno obraćala velikom broju ljudi, koja bi točno znala što želi i koja bi pokazala upornost. Stvari se ovdje organizirano ne dovode u pitanje nikako pa ni ovako kako to sada, ne po prvi put, čine Talijani sa svojim bojkotom.
A tamo su i proizvođačima, i vladi koja je odbila intervenirati oko cijena, skresali u brk da se neće dati vući za nos jer znaju da je durum pšenica, osnovna sirovina za tjesteninu, pojeftinila za oko 30 posto. Zato naši bojkoti mogu biti samo pojedinačni, što je mala sila i mačji kašalj u smislu bilo kakvih učinaka. I zato cijene hrane drugdje padaju, a u Hrvatskoj i dalje rastu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Talijani spremaju nacionalni bojkot zbog skupe tjestenine. Kod nas ljudi šute, pognu glavu i trpe sve što ih zadesi
Cijena hrane je sigurno skočila puno više nego se službeno prezentira narodnim masama
Ali u Hrvatskoj, koja je značajno siromašnija od Italije, nema pobune ni za što, a pogotovo oko nečega tipa običnih makarona
Talijanska udruga koja štiti prava potrošača pozvala je građane da od 22. lipnja tjedan dana ne kupuju tjesteninu, najpopularniju i najprodavaniju namirnicu u državi. Talijani tokom godine sliste po 23 kilograma špageta, njoka, lazanja, tortelina, kanelona i ostalih milijun vrsta tjestenine bez koje je njihova kuhinja apsolutno nezamisliva.
No ti su proizvodi u Italiji poskupjeli dvostruko više nego druga hrana. Zato se sprema nacionalni bojkot tjestenine nazvan ‘štrajkom makarona’. U Hrvatskoj nema poziva da se iz protesta prestane kupovati bilo koje vrste hrane iako su cijene potpuno nenormalne u odnosu na godinu ili dvije prije.
Svi kupujemo hranu jer jesti moramo, ali voljela bih vidjeti da nam neka neovisna, a stručna i pedantna udruga ili organizacija izračuna na nekoliko modela koliko nas je stvarno rebnula inflacija u sektoru prehrane. Jer dajem ruku u vatru da podaci o poskupljenjima s kojima se izlazi u javnost ni približno ne odražavaju stvarno stanje. To vidim svaki dan u dućanima.
Podaci o poskupljenju ne pokazuju ni pola istine
Evo jaja ne samo da su barem duplo skuplja nego što su bila, nego se sve više nailazi na to jedno čudo od jaja koja kao da više nisu kokošja nego golublja. Ako pečeš kolač u koji idu četiri, moraš ih staviti šest ili sedam da bi se sačuvali odnosi u receptu. A to onda znači da su jaja faktično poskupjela najmanje 150 posto. To je matematika za omanju djecu.
Onda, jutros sam tražila da mi samelju juneću vratinu. Ta pozicija uvijek je bila dosta jeftinija od buta, sada u najobičnijoj trgovini košta samo mrvicu manje nego but, a to je odjednom preko deset eura za kilogram. Kao i kod Talijana, bitno je skuplja i tjestenina svih vrsta. Voće. Povrće. Jogurt. Slatko. Sve. Naravno da ne možeš istresti iz rukava koliko je hrana ukupno skočila, ali sigurno je to puno više nego se službeno prezentira narodnim masama.
Laički mi se čini da ti podaci o navodnim poskupljenjima za pet, sedam ili osam posto u nekom roku ne pokazuju ni pola istine. Jer, u mojoj obitelji, gdje se jede zdravo i raznovrsno, to jest normalno, što znači da se ne živi na guščjoj jetri, škampima i kavijaru, ode na hranu pa možda i 70 do 80 posto više nego ranije. To je jezivo poskupljenje, potpuno nepokriveno rastom plaća, mirovina i socijalnih transfera.
Filipović izvodi bijesne gliste s aplikacijama
Ali u Hrvatskoj, koja je značajno siromašnija od Italije, nema pobune ni za što, a pogotovo oko nečega tipa običnih makarona. Ljudi šute, pognu glavu i trpe sve što ih zadesi. Ako više ne mogu platiti vrstu i količinu namirnica koje su kupovali ranije, zadovolje se s onim što im je još kako tako dostupno. Kad se ne mogu grijati, sjede u dekama. Kad im se prodaju fore o uzrocima inflacije i pada standarda, gutaju knedle jer je, kao, u pitanju neprobojna viša sila.
Kad ministar Davor Filipović izvodi akrobacije i bijesne gliste s aplikacijama za praćenje cijena od kojih nitko nema koristi, začepe uši da to barem ne slušaju. Kod nas nema potrošačke društvene akcije koja bi bila dobro i efektno organizirana, koja bi se jasno obraćala velikom broju ljudi, koja bi točno znala što želi i koja bi pokazala upornost. Stvari se ovdje organizirano ne dovode u pitanje nikako pa ni ovako kako to sada, ne po prvi put, čine Talijani sa svojim bojkotom.
A tamo su i proizvođačima, i vladi koja je odbila intervenirati oko cijena, skresali u brk da se neće dati vući za nos jer znaju da je durum pšenica, osnovna sirovina za tjesteninu, pojeftinila za oko 30 posto. Zato naši bojkoti mogu biti samo pojedinačni, što je mala sila i mačji kašalj u smislu bilo kakvih učinaka. I zato cijene hrane drugdje padaju, a u Hrvatskoj i dalje rastu.