Komentar: Kako smo ekonomski uspjeli izgubiti godinu koja nije počela

Portugalski poučak

Tako je odmah najavio ukidanje oštrih ograničenja u plaćama zaposlenika državnih i javnih službi, rast mirovina sukladno porastu životnih troškova te povećanje minimalne plaće. Javni dug Portugala iznosi 130 posto BDP-a, kamata na desetogodišnje državne obveznice je 2,46 posto, proračunski deficit iznosi 7,2 posto, a stopa nezaposlenosti 12 posto.

Godišnji rast BDP-a iznosio je 1,6 posto. Sličnostima Portugala i Hrvatske nikad kraja, naime i Portugal je sagradio mrežu autocesta bez velike ekonomske logike i opravdanja, te kao i Hrvatska ima četiri puta manje stanovnika po izgrađenom kilometru autocesta od Velike Britanije.

Svjetonazor je važan

Ali za razliku od Hrvatske Portugal nema Most, ima samo političke stranke s jasno definiranim ideološkim i svjetonazorskim razlikama sukladno biračkom tijelu čije interese i zastupaju. Nitko u Portugalu ne tjera liberale i socijaliste u ljubavni zagrljaj s lokalnim Ilčićima, nitko ne propovijeda zajedništvo bez oporbe i reforme zbog reformi.

Portugal je država parlamentarne demokracije u kojoj je većini javnosti jasno da netko treba platiti račun za promašena privatno-javna partnerstva iz nedaleke prošlosti.

Politika štednje

Zemlja je 2011. bila na koljenima, te je spašena zajedničkim paketom EU-a i MMF-a vrijednim 78 milijardi eura. Vlada desnog centra je u prošle četiri godine povećanjem poreza i rezanjem troškova stabilizirala javni dug, ali su najveći teret podnijeli siromašniji slojevi građana, umirovljenici te zaposleni u državnim i javnim službama. Nova manjinska vlada desnog centra imala je namjeru i nakon izbora u listopadu nastaviti s istom politikom, ali je zbog nedostatne podrške u parlamentu postavila neslavni rekord u svom trajanju.

Hrvatska je pred formiranjem vlade i sukladno ne samo portugalskom poučku bilo bi za očekivati političke sukobe oko načina smanjivanja proračunskog deficita kao daleko najvećeg problema i ozbiljnog ograničavajućeg faktora u daljnjem razvoju društva u cjelini. Javnost o mogućim prijeporima Mosta i velikih koalicija vezanim uz smanjenje proračunskog deficita ne zna ništa. Ne zbog velike tajnovitosti nego zbog banalnog razloga što takvih sukoba ni nema.

Bez ideje o proračunu

Naime, Most nema nikakvu ideju o proračunu za 2016. godinu, još uvijek vladajuća koalicija prezentirala je proračunske projekcije za dvije sljedeće godine, a Domoljubna koalicija valjda čeka da uđe u Banske dvore gdje će početi s operacijom zbrajanja i oduzimanja. Most je postavio cijeli niz ultimativnih uvjeta od kojih su neki na nivou mlađeg uzrasta u dječjem vrtiću.

Kako drukčije protumačiti poruku “Mi se više ne želimo igrati s Tomom i Zokijem” bez navođenja i jednog suvislog razloga zbog čega njih dvojica nemaju pravo bar na prezentaciju svojih programa moguće koalicijske ili manjinske vlade. U ozbiljnoj i odrasloj parlamentarnoj demokraciji njihovi prijedlozi proračuna nikako ne bi mogli biti slični. Morali bi oslikavati sve suprotnosti koje proizlaze iz različitih interesa pojedinih dijelova društva.

Ne postoji nikakvo “zajedništvo” u poreznoj politici ili u smanjivanju pojedinih prava i primanja određenih kategorija korisnika proračunskih sredstava. Zbog čega bi obje vodeće političke stranke ili koalicije trebale biti suglasne oko poreza na nekretnine, poreza na kapitalnu dobit ili ujednačavanja mirovina? Ako su oko toga protivni interesi građana onda je logično da su različiti i stavovi stranaka koje iste reprezentiraju.

Deficit

Teret smanjivanja proračunskog deficita može biti vrlo različito raspodijeljen. Mogu ga nositi zaposleni građani s ispodprosječnim primanjima, zaposleni u državnom i javnom sektoru i umirovljenici iz radnog odnosa, a mogu ga isto tako nositi umirovljeni veterani, vlasnici nekretnina i kapitala te korisnici položajne ili tržišne rente.

Tko će platiti račun za povijesne promašaje i megalomanske pothvate ipak je prvenstveno ideološko, a ne reformsko pitanje. Božo Petrov je bez obzira na svoje političko neiskustvo i te kako svjestan da će odgovor srušiti njegovu ideju o Mostu i zajedništvu. I zbog toga gledamo ovu lošu izvedbu navodnih pregovora koji će se po najnovijem prijedlogu voditi između dvije strane s otvorenim vratima za treću. Eventualni uspjeh takvih pregovora bio bi vrijedan izučavanja na vodećim akademskim ustanovama širom svijeta.

Talijanske vlade

Prosječno trajanje talijanske vlade u prošlih sedamdeset godina je jedva dulje od godine dana. Italija je bez obzira na krizu u posljednjem desetljeću i dalje među deset najvećih svjetskih gospodarstva. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća neki zapadni i domaći politički analitičari zagovarali su brzu izmjenu vladajućih ekipa u novonastalim europskim demokracijama.

Česti izborni ciklusi olakšali bi borbu protiv korupcije i nepotizma te pomogli stvaranju povjerenja javnosti u institucije predstavničke demokracije. Ubrzano trošenje političkih ekipa omogućilo bi i razmjenu dijela kadrova između privatnog i javnog sektora uz sve dobre i loše posljedice takvog modela. Možda je pred Hrvatskom vrijeme nestabilnih i kratkotrajnih vlada, a stabilnog i održivog razvoja.

Samoranjavanje Mosta

Ako trenutačna družba Bože Petrova kojim čudom i ostane na okupu do formiranja vladajuće većine njen razlaz je više nego izvjestan prije lokalnih izbora 2017. godine. Tada će lokalne suprotnosti i porivi za očuvanjem sinekura biti jači od svih odluka nacionalnih vijeća i klubova zastupnika. Članovi družbe kao lokalni odličnici imaju drukčije podijeljene karte i promjena saborskih strana nije unaprijed isključena.

Pokreti moćne ruke koja njiše hrvatsku zipku svekolikog jedinstva i zajedništva zakasnili su za čitavo stoljeće. Nikakva mimikrija reformskih zahvata ne može prikriti strah od raspada projekta koji je nadrastao sva znanja i mogućnosti autora. Most je kao slon u staklani, sam ne može ništa korisno napraviti, ali svojim nesmotrenim i nespretnim potezima radi krš i lom kojim najviše rana nanosi sam sebi.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. prosinca 2015.