Telegram komentar: I predsjednici i premijeru trebaju pametni savjetnici
Osnivanje skupine za upravljanje migrantskom krizom je besmislen korak
O tome da bi nepostojanje zajedničke politike EU prema izbjeglicama moglo uzrokovati tragične posljedice za zemlje koje nisu odgovorne za nastanak bliskoistočne krize već sam pisao u ovim kolumnama. S jednakom pouzdanošću s kojom su se mogle predvidjeti tragične međunarodne posljedice moglo se, nažalost, predvidjeti što će se događati na hrvatskoj unutarnjopolitičkoj sceni.
Ako je opravdano zapitati Vladu što je u vezi s izbjegličkom krizom počela poduzimati kad je postalo jasno da će nakon zatvaranja granice između Mađarske i Srbije izbjeglice krenuti prema Hrvatskoj, isto je tako opravdano očekivati da će sva tijela državne vlasti nastojati usklađeno djelovati na rješavanju te krize. No, potpuno u skladu sa svojim svojedobnim neustavnim zahtjevom da predsjednik Vlade podnese ostavku, predsjednica Republike Hrvatske je i u jeku izbjegličke krize poduzela korake koji ne mogu biti protumačeni drukčije nego kao pokušaj ometanja Vlade u obavljanju njena posla.
Krajnji je dojam da predsjednica radi na tome da se državna vlast destabilizira
Još u vrijeme izborne kampanje moglo se naslutiti da tadašnja kandidatkinja zapravo ne razumije ustavnopravni okvir djelovanja predsjednika Republike. Najave da će lupati šakom po stolu su, zapravo, na karikaturalan način pokazivale da Kolinda Grabar Kitarović ne zna da predsjednik Republike u parlamentarnom sustavu nema izvršne ovlasti i da Vlada odgovara parlamentu, a ne predsjedniku. Ustavna obveza predsjednice da „brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“ ne podrazumijeva da predsjednica imenuje povjerenika za izbjeglice čija je jedina zadaća javno kritiziranje Vlade s ideoloških pozicija stranke čija je ona bila kandidatkinja.
Osnivanje operativne skupine za upravljanje migrantskom krizom isto je tako besmislen korak jer takva skupina ne može imati nikakve operativne, odnosno izvršne ovlasti. Na taj način je predsjednica nekolicini HDZ-ovih političara stare garde omogućila da kao njezini predstavnici javno istupaju kritizirajući Vladu. Krajnji dojam je taj da predsjednica radi na tome da djelovanje tijela državne vlasti ne bude usklađeno, odnosno da se državna vlast destabilizira.
Izjave kao pokušaj izazivanja ratnog stanja
Prije negoli je održana sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjednica je kazala „kako je angažman vojske neizbježan, ne samo na granici, nego na cijelom području“. Ustav RH o vojsci govori kao o oružanim snagama. Prema članku 7. Ustava, oružane snage mogu se „ako to zahtijeva narav pogibelji, koristiti kao pomoć policiji i drugim državnim tijelima“. Riječ je, dakako, o mirnodopskom korištenju vojske koja je u tim okolnostima u potpunoj nadležnosti Vlade.
Predsjedničine nepromišljene izjave, u čemu ju je više nego zdušno slijedio njezin sekundant za izbjeglice dr. Hebrang, ne mogu se protumačiti drukčije nego kao pokušaj izazivanja ratnog stanja u kojem bi predsjednica napokon stekla mogućnost da nekome relevantnom u državi neposredno zapovijeda. Sve to pokazuje da predsjednica, svjesno ili nesvjesno, radi na destabilizaciji institucija državne vlasti što je potpuno suprotno njezinim ustavnim zadaćama.
Predsjednica bi Vladi trebala pomagati
Sasvim je razumljivo da je predsjednica – kao, vjerojatno, i većina građana Hrvatske – zabrinuta zbog razmjera izbjegličke krize i zbog mogućih tragičnih posljedica nepostojanja konzistentne europske politike o tom pitanju. Nervozu zbog eventualnog neodgovarajućeg postupanja nadležnih Vladinih tijela predsjednica je mogla izraziti javnom podrškom Vladi da poduzme sve što je u skladu s njezinim ovlastima i javno iskazanom spremnošću da se, temeljem prethodnog dogovora s Vladom, na međunarodnom planu pokuša izboriti za to da Hrvatska ne postane sabirni centar za izbjeglice. Premijer je jasno rekao da njegova Vlada neće prihvatiti da Hrvatska bude jedna od tih hotspots kako su ih zamislili europski birokrati.
Nepromišljene izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ne mogu se protumačiti drukčije nego kao pokušaj izazivanja ratnog stanja u kojem bi predsjednica napokon stekla mogućnost da nekom relevantnom u državi neposredno zapovijeda
Predsjednica čak ni to stajalište premijera Milanovića nije javno podržala. Jedanaestero europskih predsjednika je 21. i 22. rujna na sastanku u Erfurtu razgovaralo o izbjegličkoj krizi zauzimajući se za jedinstveno europsko rješenje. Pritom nijednom od njih nije palo na pamet da u jeku krize dovodi u pitanje postupke svoje vlade. Naša predsjednica je, možda, bila frustrirana činjenicom da nje nema na tom skupu pa je svoje neraspoloženje iskalila na Vladi kojoj bi trebala pomagati, a ne pokušavati otežavati njezin rad.
Grabar Kitarović još ima šanse za koristan angažman
Mogućnosti za koristan predsjedničin angažman su, naravno, i dalje otvorene. Tim prije što se te zloslutne hotspots spominju u zaključnoj izjavi predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska i zajedničkoj izjavi europskih šefova država i vlada nakon izvanrednog sastanka 23. rujna. Tusk tako spominje da su se svi suglasili „ponuditi pomoć na svaki mogući način, uključujući suradnju oko hotspotsa“. U izjavi šefova država i vlada ta je problematika nešto opširnije elaborirana. Oni su se složili da treba uvažiti zahtjeve zemalja na vanjskim granicama EU za pomoć institucija, agencija i država članica „da osiguraju identifikaciju, registraciju i uzimanje otisaka prstiju migranata (hotspots) i u isto vrijeme da osiguraju razmještaj i povratak, najkasnije do studenoga 2015. godine“. Kako vidimo, ne spominje se u kojim državama bi te hotspots trebale biti. Logično je pomisliti na Grčku i Italiju.
Ako je doista tako, onda bi se predsjednica, zajedno s hrvatskom diplomacijom, trebala angažirati na iznalaženju načina putem kojih će Hrvatska pomagati tim zemljama da obave taj težak i nezahvalan posao. Pritom bi s ponosom trebala isticati činjenicu da hrvatski brodovi već uspješno surađuju u spašavanju stradalih emigranata u Sredozemnom moru i u patroliranju na morskim granicama EU. Jednako bi tako morala istaknuti više nego uspješan dosadašnji prihvat izbjeglica koje dolaze preko Srbije, njihovu registraciju i organizirani tranzit do granica s Mađarskom i Slovenijom. U interesu nacionalne sigurnosti i stabilnog funkcioniranja državnih institucija bilo bi puno bolje da joj njezini savjetnici daju takve savjete umjesto da u njezino ime neargumentirano kritiziraju Vladu.
Čini se da su spremniji surađivati s onima koji grade zidove
Od predstavnika HDZ-a mogli smo posljednjih dana čuti opravdana upozorenja da se, u situaciji nepostojanja zajedničke europske politike prema izbjeglicama, Hrvatska treba pobrinuti da sama zaštiti svoje interese jer bi u suprotnom mogla ispasti žrtvom tih nesretnih okolnosti. To sasvim razumno stajalište povezano je, nažalost, s prijedlogom da se intenzivira suradnja s državama Višegradske skupine, dakle, s onim vladama koje kategorički odbijaju prihvatiti bilo kakve obveze u vezi sa zbrinjavanjem izbjeglica. U tom kontekstu nedavna izjava mađarskog ministra vanjskih poslova da će njegova vlada s Hrvatskom početi normalno surađivati kad se ovdje promijeni vlast, može biti shvaćena samo kao poruka da je s HDZ-om već dogovoreno da će Hrvatska pod njihovim vodstvom postati dio Rumsfeldove nove Europe čiji je smisao onemogućavanje artikulacije jedinstvene europske politike o bilo kojem važnom globalnom pitanju.
Predsjedničina javna kritika politike kancelarke Merkel prema izbjeglicama uklapa se u takvo tumačenje. HDZ i predsjednica su, čini se, spremniji na suradnju s onima koji na našoj granici grade žice i zidove negoli s aktualnom vlašću koja, uz sve nespretnosti, čini sve kako bi izbjegličku krizu riješila u skladu s nacionalnim interesima, europskim pravilima i univerzalno prihvaćenim načelima humanosti. Što se pak tiče spirale uzajamno neodmjerenih poteza između premijera Srbije i Hrvatske, hrvatskom je premijeru, očito, potrebna pomoć jednako promišljenih savjetnika kakvi su nužni i predsjednici.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 26. rujna 2015.