Nepoznati uspon Igora Rudana: Genijalni hrvatski znanstvenik o kojem priča cijela zemlja
U razgovoru za Telegram Igor Rudan govorio je o obitelji i usponu u karijeri
Kad je obznanjeno da je prof. dr. sc. Igor Rudan, 44-godišnji hrvatski etablirani znanstvenik prestižne europske karijere, izabran za jednog od najmlađih britanskih akademika i prvim Hrvatom koji je postao redovnim članom Kraljevskog društva, hrvatska se javnost pitala o kome je riječ.
Igora Rudana ova je vijest zatekla u Edinburghu, gdje je već godinama angažiran kao voditelj Katedre za međunarodno pravo i molekularnu medicinu Sveučilišta, direktor Centra za globalno zdravlje na tamošnjem Sveučilištu, direktor Suradnog centra Svjetske zdravstvene organizacije i urednik časopisa Journal of Global Health. Priča o uspjehu ovoga znanstvenika započinje u Zagrebu, gdje je rođen i školovao se do svršetka studija medicine, dok obiteljski korijeni sežu na otok Hvar, gdje i danas posjeduje staru kamenu obiteljsku kuću. Autor je 400 znanstvenih radova i sedam knjiga, smatra se jednim od najcitiranijih znanstvenika srednje generacije u svijetu, kao i jednim od najvećih svjetskih znanstvenih umova. U ekskluzivnom razgovoru za Telegram otkriva tajnu vlastita uspjeha.
TELEGRAM: Kako tumačite da se u hrvatskoj javnosti relativno malo zna o vama, iako imate prilično impresivnu karijeru?
RUDAN: Možda stoga što čovjek posvećuje karijeru spašavanju djece u siromašnim dijelovima svijeta od smrti, prije svega zato da bi spasio tu djecu, a ne zato da bi mogao pričati o tome.
TELEGRAM: Osjećate li se uzbuđeno nakon što ste postali prvi Hrvat član Kraljevskog društva britanske akademije znanosti, nakon Ruđera Boškovića?
RUDAN: Kada sam doznao da je Albert Einstein rekao kako ne treba postati čovjek od uspjeha, nego čovjek od vrijednosti, dugo nisam razumio što je time htio reći. Bio sam tada još mlad, a mladi ljudi žele osjetiti uspjeh više od svega. S vremenom mi je postalo jasnije da je uspjeh nešto trenutno, privremeno i pomalo sebično, a obično uključuje i tuđi neuspjeh. Međutim, posvećenost stalnom stvaranju vrijednosti u svijetu, na bilo koji način, kroz stvaranje znanja, unaprjeđivanje zajednice, pomaganje drugima, način je da se postigne znatno veći i trajniji uspjeh. Na taj način doživljavam i ovo priznanje koje sam dobio, kao rezultat prepoznate vrijednosti koju sam stvorio kroz dvadeset godina predanosti pomaganju drugima, a ne kao trenutni uspjeh.
TELEGRAM: Kako je točno tekla procedura izbora?
RUDAN: Kraljevsko društvo bira svoje članove na način da jedan od već postojećih članova podnese prijedlog o kandidatu kojega poznaje i za kojega misli da zavrjeđuje članstvo. Taj prijedlog trebaju podržati još dva člana, koja s predloženim kandidatom nisu imali nikakvih prethodnih kontakata, kako bi se osigurala nepristranost u prosudbi. Zatim svi tako pripremljeni prijedlozi za nove kandidate prolaze kroz pet krugova rigorozne evaluacije, a na kraju se novi članovi biraju samo među prijedlozima koji su prošli svih pet krugova, tajnim glasovanjem svih članova društva. Jasno je da u ovakvom sustavu nema niti najmanjeg prostora za izbor nekoga tko nije zaslužio ući. Za istog kandidata postupak izbora može se pokrenuti najviše tri puta, a relativna je rijetkost da kandidat bude primljen u prvom pokušaju. No, ja sam izabran već iz prvog pokušaja, što je posebna čast.
TELEGRAM: Kad ste upisivali studij medicine u Zagrebu, jeste li mogli pomisliti da će vam karijera ići u ovom smjeru?
RUDAN: Medicinu sam studirao zbog intelektualne znatiželje, kako bih bolje razumio što je to život, što je svijest, što su zdravlje i bolest, što su nečije ideje i misli, što slobodna volja, a što programirana genetska uputa, i kako mi ljudi utječemo jedni na druge i na okoliš. No, nikada nisam imao namjeru liječiti jednog po jednog čovjeka, iako iznimno cijenim ljude koji to mogu. Uvijek sam uvijek razmišljao o čovječanstvu kao cjelini, a nikada o pojedincima i njihovim problemima. Znao sam da ću se baviti samo nečim što će moći biti od koristi svima nama, a ne nekima od nas, ili jednoj osobi.
Što sam se više udubljivao u genetsku podlogu bolesti, postajalo mi je sve jasnije da to neće dovesti do savršenih dijagnostičkih testova, niti učinkovitih novih lijekova.
TELEGRAM: Što konkretno činite kao direktor Centra za globalno zdravlje Sveučilišta u Edinburghu?
RUDAN: Svakoga dana nastojim čitati i učiti nove stvari, razmišljam o znanstvenim problemima, komuniciram s kolegama diljem svijeta, dogovaramo zajedničke projekte i istražujem nove tehnologije. Na Sveučilištu u Edinburghu rukovodim trima znanstvenim ustanovama i predajem studentima. Upošljavam obećavajuće mlade znanstvenike, mentoriram ih i integriram u timove. Pišem znanstvene radove i knjige, prijave projekata i izdajem znanstveni časopis. Savjetujem brojne međunarodne organizacije. Zastupam istraživačke centre na inozemnim skupovima, te razvijam područje znanosti, natječući se s ostalim grupama. Suradnike nekad motiviram, katkad kažnjavam, često smirujem, ponekad nagrađujem, a gotovo neprekidno zabavljam, kao i oni mene. Jako puno putujem, jedem što stignem i povremeno spavam. Rekao bih da se relaksiram radeći, kao i da slobodno vrijeme također provodim radeći, no uživam u svakom danu.
TELEGRAM: Jeste li zadovoljni kako se razvija vaš projekt 10.001 Dalmatinac? Na koji način uspijevate financijski zatvoriti konstrukcije projekata?
RUDAN: Mislim da je to od početka bio elegantno dizajniran projekt, tj. resurs za različita multidisciplinarna istraživanja u biomedicini, te da će svake godine postajati jasnije koliko je taj projekt i dalje konkurentan, čak 15 godina nakon što smo ga pokrenuli. Naša biobanka raste, postaje sve vrjednija za daljnje analize, otprilike poput grude snijega koju smo zakotrljali niz planinu. Umjesto da s vremenom gubi na značenju, kao što to s mnogim projektima obično biva, naš projekt 10.001 Dalmatinac postaje sve zanimljiviji i omogućuje sve više analiza.
TELEGRAM: Zašto ste se počeli baviti fenomenom smrtnosti djece u 21. stoljeću?
RUDAN: Prijelomni trenutak moje karijere, koji me kasnije i doveo do većine inozemnih priznanja, dogodio se 2004. godine. Već desetak godina sam se bavio genetikom, no imao sam i znanja o javnom zdravstvu, što je rijetka kombinacija. Što sam se više udubljivao u genetsku podlogu bolesti, postajalo mi je sve jasnije da to neće dovesti do savršenih dijagnostičkih testova, niti učinkovitih novih lijekova. Kako je moguće da smo bili toliko uzbuđeni neizvjesnim istraživanjima genoma, opčinjeni primjenama novih tehnologija, a u pozadini, 12 milijuna djece u svijetu umiralo je svake godine, a ne znamo zbog čega. Bio sam član skupine epidemiologa koja je odlučila pozabaviti se time od čega djeca u siromašnim zemljama umiru. Naime, mnoge od tih zemalja nemaju resurse za cijepljenje djece.
Pokazali smo da AIDS, malarija i tuberkuloza nisu toliko značajni uzroci smrti, nego da najveća opasnost djeci prijeti od upala pluća i proljeva, kojima se nitko nije bavio. Još gore, protiv obje bolesti imamo djelotvorna cjepiva i antibiotike, koji se nisu primjenjivali. Pokrenute su masovne kampanje cijepljenja, povećane su zalihe jeftinih antibiotika te je smanjena smrtnost djece na oko 6 milijuna do 2015. godine, što je dvostruko manje nego početkom stoljeća. Između 2005. i 2010. bio sam neprekidno na putu, tih sam godina više nalikovao trgovačkom putniku, obilazeći zemlje u razvoju i međunarodne organizacije. Zaklada Billa i Melinde Gates financirala je veliki dio mojih istraživanja i putovanja, s ukupno više od pet milijuna dolara, jer su vjerovali u to što radim. Na tome sam im neizmjerno zahvalan.
Nakon što sam proučio ostavštinu takvog velikana i genija kakav je bio Ruđer Bošković, rekao bih da bi ona u današnjih razmjerima bila ekvivalentna opusu od desetak značajnih knjiga, tisuću znanstvenih radova te stotinu tisuća citata.
TELEGRAM: Jeste li imali priliku upoznati neke od pridruženih članova edinburškog kraljevskog društva, poput sir Attenborougha ili nekog od nobelovaca? Kako ste doživjeli princezu Anne kad vam je dodjeljivala Chancellor’s Award?
RUDAN: Upoznao sam tijekom godina na kongresima i putujući svijetom veći broj vrlo poznatih ljudi, no ne mislim da bi bilo primjereno hvaliti se time. S nikim se od njih ne družim redovito, nego samo iznimno. Najveća je vrijednost ulaska u Royal Society upravo u mogućnosti druženja s nekima od najvećih umova današnjice. Što se tiče princeze Anne, iako su mišljenja o kraljevskoj obitelji u Velikoj Britaniji podijeljena, moram reći da na njih gledam kao na neizostavan dio britanske kulture i tradicije. Nalazeći se u njihovu društvu, osjećam se jednako kao da gledam Eiffelov toranj u Parizu ili piramide u Kairu. Ljudi često ne razumiju da su svi oni nazočni na nekoliko skupova kao posebni gosti. Za svaki od tih skupova trebaju se pripremiti kako bi mogli voditi konverzacije, a njihov se mjesečni raspored može transparentno pratiti na internetu, s obzirom na to da ih financira država. Uz to, na njima se vidi da su odgajani na drukčiji način: imaju uspravnije držanje, usporen hod, odmjerenije pokrete i način na koji govore je užitak za slušanje. Kada bi se svi ponašali uglađeno poput njih, mislim da se ljudi više ne bi uspijevali sukobljavati međusobno. U tome ne vidim ništa loše.
TELEGRAM: Već govore da ste na putu slave kao nasljednik Ruđera Boškovića?
RUDAN: To je pretjerano. Nakon što sam proučio ostavštinu takvog velikana i genija kakav je bio Ruđer Bošković, rekao bih da bi ona u današnjih razmjerima bila ekvivalentna opusu od desetak značajnih knjiga, tisuću znanstvenih radova te stotinu tisuća citata. Nedavno sam izabran za britanskog akademika, a napisao sam samo jednu značajniju knjigu, četiri stotine radova, i prikupio oko trideset tisuća citata. Stoga, trebao bih još barem trideset godina neprestano raditi ovim istim tempom kako bih se mogao početi uspoređivati s Boškovićem, a sumnjam da to fizički mogu.
TELEGRAM: Je li dovoljan proračun koji Vlada izdvaja za znanost u domovini? Kakav je odnos prema znanstvenicima u Hrvatskoj ?
RUDAN: Mislim da najveći problem Hrvatske nije u količini novca koji je na raspolaganju, nego u krajnjoj neučinkovitosti potrošnje tih sredstava. Hrvatska bi morala definirati stotinu dugoročnih znanstvenih programa u kojima može postati ili ostati svjetski konkurentna te definirati što svjetska konkurentnost točno znači za svako područje znanosti. Treba jasno reći kojih stotinu znanstvenih programa u Hrvatskoj je svjetski konkurentno te im dati svu moguću potporu, a sve ostalo odbaciti. Iznimka su, naravno, projekti u humanističkim znanostima od posebnog nacionalnog interesa, npr. istraživanja naše povijesti, jezika ili arheologije.
Nadam se da ću se jednog dana vratiti u Hrvatsku, jer je prelijepa zemlja. Volio bih se vratiti korijenima i Dalmaciji, kada jednom osjetim da je vrijeme da svoj posao stavim u drugi plan i prepustim ga mlađim kolegama koje sam mentorirao.
TELEGRAM: Imate li političkih ambicija?
RUDAN: Moji interesi vezani su uz sudbinu i poboljšanje životnih uvjeta čovječanstva. Znate, nikad ne pravim planove na dulji rok, jer me svakim buđenjem novi dan bombardira nepredviđenim informacijama, kojima se odmah prilagođavam. Izuzetno mi je bitna sloboda i fleksibilnost glede vremena koje imam na raspolaganju, pa se rijetko na bilo što obvezujem. Svako ljeto provodim s obitelji u Hrvatskoj, najdraži su mi mjesto Kučine iznad Solina, iz kojeg mi potječe supruga, i selo Bogomolje u istočnom dijelu Hvara, odakle potječe moja obitelj po očevoj strani. U Zagreb dolazim tijekom zimskih blagdana, kako bih obišao roditelje i sestru, i to je sve za što objektivno imam vremena. Nadam se da ću se jednog dana vratiti u Hrvatsku, jer je prelijepa zemlja. Volio bih se vratiti korijenima i Dalmaciji, kada jednom osjetim da je vrijeme da svoj posao stavim u drugi plan i prepustim ga mlađim kolegama koje sam mentorirao u Edinburghu.
TELEGRAM: Što bi bilo s vašom karijerom da se niste otisnuli u Veliku Britaniju?
RUDAN: Ljeti bih se bavio turizmom, a zimi pisao romane. Možda bi to bilo čak i bolje i za mene i za druge. A možda još nije ni kasno.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 19. ožujka 2016.