Iako bez spektakularnog prodora, Vojska Ruske Federacije polako otima dijelove slobodnog teritorija na istoku Ukrajine. Nema promjene ni u načinu upotrebe snaga: svaki pokušaj proboja obrambenih linija Vojske Ukrajine praćen je koncentriranom i dugotrajnom artiljerijskom pripremom. Ruska vojska nema namjeru ekonomizirati s utroškom topovskih granata.
Izgleda da je jedini limitirajući faktor ruski logistički kapacitet, odnosno mogućnost dopreme ubojnih sredstava na front. Ruski vojni zapovjednici ne odustaju od više taktičkih pravaca napada, s polukružne operativne osnovice, čije su krajnje ishodište oblasti Slavjansk i Kramatorsk.
Od svih napadnih pravaca, Vojska Ruske Federacije i dalje težište stavlja u oblast grada Izjuma. Telegram je već ranije pisao o namjeri ruskih trupa da prošire mostobran i front napada južno od Izjuma. Pješadija i mehanizirane jedinice iskoristile su petak za dalje grupiranje snaga preko novopostavljenih pontonskih mostova na rijeci Sjeverni Donjec.
Poznati pravac iz Drugog svjetskog rata
Za to vrijeme ruska artiljerija izvršila je do sada najmasovniju vatrenu pripremu proboja fronta. Tukli su ukrajinske položaje iz svih raspoloživih oruđa, na frontu širine pedeset i dubine deset do petnaest kilometara. U najskorije vrijeme može se očekivati novi ruski skokoviti prodor na širem frontu čiju središnju os čini pravac Izjum – Barvinkove.
Povijest pamti ovaj smjer nastupanja kao ključni operativni pravac za kontrolu Donbasa. Tijekom druge bitke za Harkov u svibnju 1942. godine, Crvena armija probila je linije 6. armije Wehrmachta kod Izjuma. Forsirana je rijeka Sjeverni Donjec i stvoren je mostobran u smjeru grada Barvinkove. No, protunapadom njemačkih oklopnih snaga mostobran je uništen i Crvena armija povukla se na lijevu obalu rijeke.
Isto se dogodilo i u srpnju 1943. godine. Nakon pobjede kod Kurska, snage Jugoistočnog fronta Crvene armije napredovale su u istom smjeru. Opet je protunapad njemačkih tenkova neutralizirao prodor Crvene armije od Izjuma prema jugozapadu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sprečavanje ukrajinske obrane i protunapada
Trenutno vojska Ukrajine ne raspolaže većom koncentracijom oklopnih snaga, a ni artiljerije, u predjelu mostobrana; eliminacija ruskog mostobrana kod Izjuma zbog toga je malo izgledna. Aktivnosti ruske vojske kod Harkova još su jedan dokaz značaja kojeg general armije Aleksandar Vladimirovič Dvornikov, zapovjednik agresorskih snaga u Ukrajini, pridaje operativnoj osnovici kod Izjuma.
Kako bi spriječio protunapade snaga ukrajinske vojske i moguće prekidanje komunikacijskog snopa snabdijevanja od Belgoroda ka Izjumu, ruska vojska teškom artiljerijom tuče ukrajinske položaj sjeverno od Harkova, dok južno od grada poduzima ograničena ofenzivna djelovanja.
Na dugim dijelovima fronta radi se o ograničenim prodorima bataljunskih skupina agresora i lokalnih martićevaca. Veći pokušaj prodora probijanja ukrajinske obrane na pravcu od Luganska prema Kramatorsku, kod mjesta Popasna, zaustavljen je manevrom snaga Ukrajine iz oblasti Severodonjecka. Zaustavljen je raniji prodor VRF na južnom dijelu fronta prema gradu Velika Novoselka. Ruske snage izbjegavaju gradske borbe i nastoje obići grad i opkoliti grad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ruske se snage nisu u potpunosto oporavile
Tko gubi, a tko dobiva? Iako su informacije vrlo ograničene, uočavaju se neki trendovi. Napredovanje snaga agresora ne znači da ruska vojska ne trpi gubitke. Iako je ukupna stopa gubitaka na ruskoj strani značajno manja nego u borbama oko Kijeva, nikako nije zanemariva. Jedinice Vojske Ruske Federacije, povučene sa sjevera, pretrpjele su značajne gubitke.
Vrijeme za prebacivanje na istočni dio fronta nije bilo dovoljno za njihov oporavak i popunu gubitaka. U tom smislu, sigurno nisu postigle punu borbenu spremnost prije ponovnog uvođenje u borbu. Također je indikativno da veći angažman ruskog zrakoplovstva dovodi i do većih gubitaka. Prema ruskim informacijama dnevno se izvrši preko stotinu borbenih letova borbenih aviona i jurišnih helikoptera. Ako se to usporedi s brojem oborenih zrakoplova, gubitci ruskog zrakoplovstva nalaze se na razini prihvatljivosti.
U Drugom svjetskom ratu, kad su avioni bili daleko jeftiniji, neprihvatljivom razinom gubitaka smatralo se dva posto od ukupnog broja borbenih letova. Gubici NATO-a, tijekom napada na Srbiju i Crnu Goru, bili su 0,006 posto od izvršenih borbeni letova. Gubici Rusije kreću se između jedan i dva posto od ukupnog broja letova tijekom operacija u Donbasu. Ipak, zrakoplovstvo igra sporednu ulogu u napadnim operacijama. Stoga ruski gubici borbenih aviona i helikoptera ne mogu imati značajni utjecaj na tijek izvođenja napadnih operacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oružje sa Zapada neće se još osjetiti
Vijesti o dostavi teškog naoružanja sa Zapada za obranu Ukrajine lijepo zvuče. Međutim, u tekućoj fazi operacija u Donbasu, zapadna pomoć u teškom naoružanja neće se značajnije osjetiti, na što očito računaju i ukrajinski stratezi. Kako ne mogu postići ravnotežu u teškom naoružanju, ukrajinske snage uglavnom izvode aktivnu i fleksibilnu obranu.
U cilju nanošenja što većih gubitaka neprijatelju, ukrajinska vojska brani sadašnje linije, ali ne po cijenu uništenja vlastiti postrojbi. Na drugoj pak strani izvodi manje, ali brojne, napadne operacije na slabije branjene dijelove agresorskih snaga, kao što su logističke rute ili izdvojene borbene jedinice. Ukrajinci još imaju mogućnost manevra pokretom cijelih postrojbi unutar zone operacija. To znači da imaju sposobnost izražavanja težišta u obrani, čime se sprječava raspad obrambenih linija i kolaps cijelog fronta.
Zapovjednik ruskih snaga general armije Aleksandar Dvornikov ostao je vjeran svojoj reputaciji bezobzirnog i brutalnog vojnika. Dakle, potpuno razaranje gradova, patnje i smrt civila za njega su normalna pojava koja prati ratne operacije. S vojnog stajališta, uspio je ostvariti sinkronizirano i plansko djelovanje svojih postrojbi. Kombinacijom snažnih topničkih udara i pokreta oklopa primjenjuje oprobanu taktiku Crvene armije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rusiji nedostaje brojno pješaštvo
Ipak, za punu efikasnost takvog načina ratovanja, nedostaje mu brojno pješaštvo, spremno podnositi velike gubitke jurišajući u nepreglednim ljudskim valovima. Za rješavanje drugih slabosti VRF jednostavno nije imao vremena i sredstava. Dakle, u Donbasu ratuje ista, blijeda i ne baš motivirana Vojska Ruske Federacije, samo s izmijenjenim načinom planiranja i izvođenja operacija.
Nesumnjivo da su obostrani gubici značajni. Rusi uspijevaju prebacivati gotove postrojbe iz svih dijelova zemlje. Ukrajinska strana nastoji održati borbeno sposobne postojeće jedinice i po cijenu gubitka teritorije. Ne vidi se značajnije ubacivanje novih snaga VSU prema u prostor „donbaske izbočine“. To znači da u Kijevu sadašnje operacije ne smatraju presudnim ni odlučujućim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Brutalni ruski zapovjednik uspio je posložiti snage na istoku, no sada ima golemi problem s pješadijom
Ruski vojni zapovjednici ne odustaju od više taktičkih pravaca napada, s polukružne operativne osnovice
Zapovjednik ruskih snaga general armije Aleksandar Dvornikov ostao je vjeran svojoj reputaciji bezobzirnog i brutalnog vojnika. Dakle, potpuno razaranje gradova, patnje i smrt civila za njega su normalna pojava koja prati ratne operacije. S vojnog stajališta, uspio je ostvariti sinkronizirano i plansko djelovanje svojih postrojbi. Ipak, za punu efikasnost takvog načina ratovanja, nedostaje mu brojno pješaštvo, spremno podnositi velike gubitke jurišajući u nepreglednom ljudskim valovima
Iako bez spektakularnog prodora, Vojska Ruske Federacije polako otima dijelove slobodnog teritorija na istoku Ukrajine. Nema promjene ni u načinu upotrebe snaga: svaki pokušaj proboja obrambenih linija Vojske Ukrajine praćen je koncentriranom i dugotrajnom artiljerijskom pripremom. Ruska vojska nema namjeru ekonomizirati s utroškom topovskih granata.
Izgleda da je jedini limitirajući faktor ruski logistički kapacitet, odnosno mogućnost dopreme ubojnih sredstava na front. Ruski vojni zapovjednici ne odustaju od više taktičkih pravaca napada, s polukružne operativne osnovice, čije su krajnje ishodište oblasti Slavjansk i Kramatorsk.
Od svih napadnih pravaca, Vojska Ruske Federacije i dalje težište stavlja u oblast grada Izjuma. Telegram je već ranije pisao o namjeri ruskih trupa da prošire mostobran i front napada južno od Izjuma. Pješadija i mehanizirane jedinice iskoristile su petak za dalje grupiranje snaga preko novopostavljenih pontonskih mostova na rijeci Sjeverni Donjec.
Poznati pravac iz Drugog svjetskog rata
Za to vrijeme ruska artiljerija izvršila je do sada najmasovniju vatrenu pripremu proboja fronta. Tukli su ukrajinske položaje iz svih raspoloživih oruđa, na frontu širine pedeset i dubine deset do petnaest kilometara. U najskorije vrijeme može se očekivati novi ruski skokoviti prodor na širem frontu čiju središnju os čini pravac Izjum – Barvinkove.
Povijest pamti ovaj smjer nastupanja kao ključni operativni pravac za kontrolu Donbasa. Tijekom druge bitke za Harkov u svibnju 1942. godine, Crvena armija probila je linije 6. armije Wehrmachta kod Izjuma. Forsirana je rijeka Sjeverni Donjec i stvoren je mostobran u smjeru grada Barvinkove. No, protunapadom njemačkih oklopnih snaga mostobran je uništen i Crvena armija povukla se na lijevu obalu rijeke.
Isto se dogodilo i u srpnju 1943. godine. Nakon pobjede kod Kurska, snage Jugoistočnog fronta Crvene armije napredovale su u istom smjeru. Opet je protunapad njemačkih tenkova neutralizirao prodor Crvene armije od Izjuma prema jugozapadu.
Sprečavanje ukrajinske obrane i protunapada
Trenutno vojska Ukrajine ne raspolaže većom koncentracijom oklopnih snaga, a ni artiljerije, u predjelu mostobrana; eliminacija ruskog mostobrana kod Izjuma zbog toga je malo izgledna. Aktivnosti ruske vojske kod Harkova još su jedan dokaz značaja kojeg general armije Aleksandar Vladimirovič Dvornikov, zapovjednik agresorskih snaga u Ukrajini, pridaje operativnoj osnovici kod Izjuma.
Kako bi spriječio protunapade snaga ukrajinske vojske i moguće prekidanje komunikacijskog snopa snabdijevanja od Belgoroda ka Izjumu, ruska vojska teškom artiljerijom tuče ukrajinske položaj sjeverno od Harkova, dok južno od grada poduzima ograničena ofenzivna djelovanja.
Na dugim dijelovima fronta radi se o ograničenim prodorima bataljunskih skupina agresora i lokalnih martićevaca. Veći pokušaj prodora probijanja ukrajinske obrane na pravcu od Luganska prema Kramatorsku, kod mjesta Popasna, zaustavljen je manevrom snaga Ukrajine iz oblasti Severodonjecka. Zaustavljen je raniji prodor VRF na južnom dijelu fronta prema gradu Velika Novoselka. Ruske snage izbjegavaju gradske borbe i nastoje obići grad i opkoliti grad.
Ruske se snage nisu u potpunosto oporavile
Tko gubi, a tko dobiva? Iako su informacije vrlo ograničene, uočavaju se neki trendovi. Napredovanje snaga agresora ne znači da ruska vojska ne trpi gubitke. Iako je ukupna stopa gubitaka na ruskoj strani značajno manja nego u borbama oko Kijeva, nikako nije zanemariva. Jedinice Vojske Ruske Federacije, povučene sa sjevera, pretrpjele su značajne gubitke.
Vrijeme za prebacivanje na istočni dio fronta nije bilo dovoljno za njihov oporavak i popunu gubitaka. U tom smislu, sigurno nisu postigle punu borbenu spremnost prije ponovnog uvođenje u borbu. Također je indikativno da veći angažman ruskog zrakoplovstva dovodi i do većih gubitaka. Prema ruskim informacijama dnevno se izvrši preko stotinu borbenih letova borbenih aviona i jurišnih helikoptera. Ako se to usporedi s brojem oborenih zrakoplova, gubitci ruskog zrakoplovstva nalaze se na razini prihvatljivosti.
U Drugom svjetskom ratu, kad su avioni bili daleko jeftiniji, neprihvatljivom razinom gubitaka smatralo se dva posto od ukupnog broja borbenih letova. Gubici NATO-a, tijekom napada na Srbiju i Crnu Goru, bili su 0,006 posto od izvršenih borbeni letova. Gubici Rusije kreću se između jedan i dva posto od ukupnog broja letova tijekom operacija u Donbasu. Ipak, zrakoplovstvo igra sporednu ulogu u napadnim operacijama. Stoga ruski gubici borbenih aviona i helikoptera ne mogu imati značajni utjecaj na tijek izvođenja napadnih operacija.
Oružje sa Zapada neće se još osjetiti
Vijesti o dostavi teškog naoružanja sa Zapada za obranu Ukrajine lijepo zvuče. Međutim, u tekućoj fazi operacija u Donbasu, zapadna pomoć u teškom naoružanja neće se značajnije osjetiti, na što očito računaju i ukrajinski stratezi. Kako ne mogu postići ravnotežu u teškom naoružanju, ukrajinske snage uglavnom izvode aktivnu i fleksibilnu obranu.
U cilju nanošenja što većih gubitaka neprijatelju, ukrajinska vojska brani sadašnje linije, ali ne po cijenu uništenja vlastiti postrojbi. Na drugoj pak strani izvodi manje, ali brojne, napadne operacije na slabije branjene dijelove agresorskih snaga, kao što su logističke rute ili izdvojene borbene jedinice. Ukrajinci još imaju mogućnost manevra pokretom cijelih postrojbi unutar zone operacija. To znači da imaju sposobnost izražavanja težišta u obrani, čime se sprječava raspad obrambenih linija i kolaps cijelog fronta.
Zapovjednik ruskih snaga general armije Aleksandar Dvornikov ostao je vjeran svojoj reputaciji bezobzirnog i brutalnog vojnika. Dakle, potpuno razaranje gradova, patnje i smrt civila za njega su normalna pojava koja prati ratne operacije. S vojnog stajališta, uspio je ostvariti sinkronizirano i plansko djelovanje svojih postrojbi. Kombinacijom snažnih topničkih udara i pokreta oklopa primjenjuje oprobanu taktiku Crvene armije.
Rusiji nedostaje brojno pješaštvo
Ipak, za punu efikasnost takvog načina ratovanja, nedostaje mu brojno pješaštvo, spremno podnositi velike gubitke jurišajući u nepreglednim ljudskim valovima. Za rješavanje drugih slabosti VRF jednostavno nije imao vremena i sredstava. Dakle, u Donbasu ratuje ista, blijeda i ne baš motivirana Vojska Ruske Federacije, samo s izmijenjenim načinom planiranja i izvođenja operacija.
Nesumnjivo da su obostrani gubici značajni. Rusi uspijevaju prebacivati gotove postrojbe iz svih dijelova zemlje. Ukrajinska strana nastoji održati borbeno sposobne postojeće jedinice i po cijenu gubitka teritorije. Ne vidi se značajnije ubacivanje novih snaga VSU prema u prostor „donbaske izbočine“. To znači da u Kijevu sadašnje operacije ne smatraju presudnim ni odlučujućim.