Kolumnist Goran Vojnović o Tini Maze i slovenskim domoljubima (za koje tvrdi da su kopija hrvatskih)

U Sloveniji se za domobrane ne navija javno

Pritom naravno ne mislim na Slavoja Žižeka koji usprkos silnoj svojoj pameti nije sposoban shvatiti, kako sam kaže, zašto bi se netko penjao na vrh brda pa spuštao u dolinu, kad može čitavo to vrijeme sjediti u dolini i čitati knjigu, nego je riječ o ljudima koji to penjanje pa spuštanje savršeno razumiju i vole i redovito prate, a opet usred Kočevja, Škofje Loke ili Celja navijaju za Austrijanku Annu Fenninger. Ili Amerikanku Lindsey Vonn.

Neće to nitko od njih javno priznati jer, jebiga, ni za domobrane se u Sloveniji ne navija baš skroz javno, a kamoli za austrijske skijašice. Ali pogledajte komentare ispod vijesti o skijanju i vidjet ćete kolikima se Tina Maze nekuda popela pa se nije spustila.

Kako je Messi dvaput slučajno ugurao loptu u gol

Dobro, reći ćete mi da ne smijem čitati komentare i forume i imate pravo. Za visoke estetske standarde internetskih komentatora Leo Messi je neki dan protiv Bayerna odigrao utakmicu za zaborav i dvaput greškom ugurao loptu u gol. Ali ne bih se ja tim komentarima uznemiravao da nisam u prošlih nekoliko godina bezbroj ljudi svojim ušima čuo, ovako off the record, na pivi ili soku od višnje, kako im Tina Maze ide baš pravo na živce, jer svaka njoj čast, ali ona samo iskorištava to što nema drugih dobrih skijašica, što joj je trener ujedno i momak i što njoj kad skija brdo bolje visi nego drugima. I tako te priče.

I opet nisu to bili neki čefuri, što kao Slavoj Žižek ne kontaju skijanje ni pet posto, nego oni pravi Slovenci, hribofili, to jest brdoljupci. Hrvati bi, znam, mogli pomisliti, da Slovenci nisu dovoljno ponosan narod, da neki od njih nisu dovoljno veliki domoljubi i da budem iskren, ja bih lično volio da je tome baš tako.

Volio bih da su više muškarci nego Slovenci

Volio bih ja da su Slovenci, zanemarimo na trenutak Slovenke, duhovno razvijenija bića od prosječnog domoljuba i da umjesto za zastavicu uz ime skijašice navijaju za onu koja ima, kako da kažem, najljepši osmijeh te da za lijepu mladu Annu Fenninger navijaju iz čisto bioloških, onih muških razloga. Volio bih da su, drugim riječima, više muškarci nego što su Slovenci, ali oni to nažalost nisu.

Štoviše, slovenski su vam domoljubi čista kopija hrvatskih. Vole dalmatinsku glazbu, ustaše i ćevape, a ne vole pedere, Bosance i miris ćevapa na svom gradskom trgu. Slovence, vidite, smeta isključivo Tinin karakter. Tina naime nije dovoljno skromna ni ponizna da bi je voljeli baš svi Slovenci kao što baš svi vole Anžeta Kopitara, Petera Prevca i Dražena Zečića. Skromnost je lepa čednost, ta vam ga uzrečica dođe kao slogan Slovenije.

Opsjednuti sramežljivošću

To dakako ne znači da su Slovenci skromni, ne, oni samo vole kad su skromni drugi, naročito sportaši, vole da kad na skijama polete 250 metara, stanu pred kamere i kažu da su samo imali sreće s vremenom i zahvale se treneru, mami, tati, navijačima i sponzorima jer bi, jasno je to, bez njih oni letjeli samo od televizora do frižidera za vrijeme reklama, i onako ponizno, sramežljivo se osmjehnu, kao, nemam ja pojma odakle baš ja ovdje. To Slovenci obožavaju.

A Tina Maze nije bila ni približno takva. Ona se rodila uvjerena da je najbolja i nije se baš nimalo stidjela to dokazivati. Ona je jasno i glasno za sebe zahtijevala više i bolje, ulazila je zbog toga i u javne prepirke sa skijaškim savezom, tvrdoglavo ustrajala sve dok nije bilo po njenom, otpuštala je trenere, masere i servisere, kritizirala sve i svakog i tjerala svoje jer je najbolja, a najbolji zaslužuju samo najbolje.

Pa je na kraju uspjela izboriti pravo da ne nastupa za slovensku reprezentaciju, nego za svoj Team to aMaze, sama za sebe i pod vlastitim uvjetima, dok bi ljudi za šankovima mudrovali da bi na taj način svatko mogao biti svjetski prvak. Jer u Sloveniji je simpatičnost uvijek kotirala bolje od genijalnosti, a Tina Maze se u toj svojoj borbi trudila ispadati simpatično, nije palila osmijeh čim bi netko pored nje upalio kameru, kad se osjećala smrknuto, ona je i bila smrknuta.

Treba imati muda da budeš Tina Maze

Tina Maze bila je u stvari krajnje iskrena u svojoj sebičnoj želji za pobjedama, što bi možda još i moglo proći u nekoj većoj, samouvjerenijoj zemlji i u kulturi koja umjesto skromnosti slavi pobjednike i pobjednički duh, ali ne i u Sloveniji.

Po njoj je zato sve ove godine kružilo milijun priča o tome, kakva je ta naša Tina, klevetale su je gradske posvuduše, koje znaju svih pa tako i Tinu Maze, kako je ne bi znali, i svaki je Slovenac čuo bar jednu priču iz skoro pa prve ruke o kapricioznoj zvijezdi čije se glave zidovi opravdano plaše.

Šta ćeš, prevelik je zalogaj njen nesamozatajni karakter bio za Sloveniju i ljude koji od svjetskih i olimpijskih pobjednika očekuju samo zahvalnost jer im je omogućeno biti svjetski i olimpijski pobjednik. I kao što je Miljenko Jergović nekoć napisao da treba imati muda da u Hrvatskoj budeš Severina, tako je sve ove godine trebalo imati ta ista muda da u Sloveniji budeš Tina Maze, trebalo je imati nepojmljivu drskost da u takvom okruženju odbaciš skromnost i kažeš: “Ja sam najbolja i jedino ja i najbolja sam zbog svog talenta i truda i samo zato sam na vrhu i ponosim se time!”.

Najteže izborena pobjeda

I sva je sreća pa je Tina ta muda i tu drskost imala i kao prva u povijesti svoje skromne zemlje izborila sebi pravo na neskromnost. Sa svim svojim zlatnim medaljama i kristalnim globusima, sa svim svojim pobjedama i hiljadama osvojenih bodova ona je na kraju pobijedila i do nečujnosti stišala malograđanske ljubitelje poniznosti, koji su joj jednostavno morali dopustiti da se ona svima pred očima udara po svojim pobjedničkim prsima.

I na toj pobjedi, možda i najteže izborenoj od svih u njenoj veličanstvenoj karijeri, ja sam joj beskonačno zahvalan.

---

Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).