Dva ključna razloga zbog kojih bi Hrvatska trebala pomoći izbjeglima
Sami su Hrvati migrantski narod, od 19. stoljeća do Jugoslavije i rata
Zasad se čini da se Hrvatska neće naći na glavnom udaru sve većeg broja izbjeglica iz arapskih zemalja zahvaćenih vjerskim i građanskim ratovima, kao i migranata iz onih afričkih država u kojima je život već dugo nemoguć, ali su se tek razmjerno nedavno otvorile mogućnosti za masovnije iseljavanje.
Budući da Hrvatska nije članica Schengena, migranti nisu zaintersirani za ulazak u našu zemlju jer iz nje ne mogu izravno u bogatije zapadne članice Unije.
Migrantski val eventualno prijeti Baranji, kao alternativnoj kratkoj ruti do Mađarske, nakon što Budimpešta dovrši svoj sanitarni zid prema Srbiji, koja se, i sama siromašna, našla usred plime još očajnijih, često i siromašnijih ljudi s drugih kontinenata.
Solidarizacija i financijski problemi
Osim što se zasad ne treba plašiti velikoga migrantskog vala, Hrvatska na prvi pogled nema nikakva razloga da se osobito solidarizira s bezbroj izbjeglica što dolaze s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike.
Hrvatska ni na koji način nije utjecala na strahovite sukobe koji su izbili i kao neizbježna posljedica pada nekih od najokrutnijih obiteljskih diktatura u sveukupnoj povijesti čovječanstva (usput govoreći, strašno je ignorantski, i intelektualno i moralno, što dio predstavnika radikalne hrvatske ljevice diktature poput Huseinove ili Asadove danas naziva stabilnim državama: samo u iransko-iračkom ratu na iračkoj strani ubijeno je barem stotinjak tisuća više ljudi nego u svom groznom iračkom krvoproliću poslije Huseinova pada: tome treba dodati i likvidaciju više desetaka tisuća iračkih Kurda).
Hrvatska, zatim, ima dovoljno svojih financijskih problema. Naposljetku, ovdje se uistinu radi o ljudima iz drugih kultura, koje mogu biti nesklapne našoj. Međutim, postoje dvije grupe razloga zbog kojih bi se Hrvatska trebala postaviti maksimalno otvoreno prema azijskim i afričkim migrantima.
Hrvatske migracije u prošlom stoljeću
Prvo, sami su Hrvati migrantski narod. Kada su Dalmaciju u devetnaestom stoljeću žestoko potukle bolesti vinove loze, dalmatinski su se Hrvati stali masovno iseljavati u prekomorske zemlje (pa su tako osnovali vinsku industriju u Novom Zelandu, donekle i u Čileu).
Poslije Drugog svjetskog rata oni Hrvati koji nisu htjeli ostati u komunističkoj Jugoslaviji, a koji su preživjeli Bleiburg, također su se selili u Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, Australiju i zapadnu Europu.
Treći je val hrvatske emigracije krenuo šezdesetih i sedamdesetih godina kada je Jugoslavija liberalizirala režim izdavanja putovnica. Sredinom sedamdesetih godina u Njemačkoj je radilo oko sedam stotina tisuća vlasnika jugoslavenskih pasoša, od kojih su većina bili Hrvati.
Etička temelja Europske unije
Naposljetku, naš je rat, kao i rat u Bosni i Hercegovini, proizveo više stotina tisuća prognanika i izbjeglica. Naša generacija, dakle, vrlo dobro zna kako je to kada se mora izbjeći pred nasiljem. Stoga bi naša generacija morala pokazati razumijevanje za ljude koji su danas pred nasiljem prisiljeni odlaziti u druge zemlje. Drugo, solidarnost s onima u nevolji jedan je od etičkih temelja i Europske unije i kršćanske civilizacije.
Hrvatska pripada i jednom i drugom području. Neke od kršćanskih i europskih zemalja posljednjih su se tjedana strahovito osramotile: engleski su tabloidi val izbjeglica usporedili s Hitlerovim napadom na Britaniju, a Slovačka je pristala primiti samo kršćanske migrante (afirmirajući valjda rasizam kao načelo svoje državne politike).
Hrvatska bi, bez obzira na sve realne teškoće, morala, zbog nas samih, pokazati privrženost onim dobrim idealima ujedinjene Europe i kršćanstva. Solidarnost s ugroženima na vrhu je tih ideala.
Redakcijski komentar uredništva Telegrama, objavljen 22. kolovoza kao uvodnik tiskanog izdanja.