Može li desnica iskoristiti strah od izbjeglica da pobijedi na izborima

Čuo sam barem dvadesetak izjava, koje su redom , na prvi pogled, bile iznimno politički korektne: Zagrepčani su naglašavali kako nemaju ništa protiv muslimana, kako ne žele uvrijediti nikoga zbog drukčije boje kože i drukčijeg porijekla, kako je svima nama dužnost da pomognemo ljudima u nevolji da bi završili svoje telefoniranje u eteru prijedlozima o zatvaranju granica, ili komentarima o tome kako će nas izbjeglička kriza teško ugroziti, promijeniti naš identitet, poništiti kršćanski značaj Hrvatske i Europe, i tome slično, i tome slično…

Iritirajuća tišina

Skoro svi ljudi s kojima sam razgovarao te vrlo tople srijede, kada je Dinamo pobijedio Arsenal, osjećali su se zbunjeno i nesigurno, što me podsjetilo na prve dana rata u Hrvatskoj, kada još nije bilo mnogo stradalih, pa se osjećaj napetosti i fizičke ugroženosti manifestirao, primjerice, kroz reakcije na probijanja zvučnog zida, čime su se redovito bavili jugoslavenski MIG-ovi: najčešće se radilo o nekoliko psovki, iza kojih je slijedila dulja iritirajuća tišina na tramvajskim stanicama i terasama kafića, poslije tih potmulih, premda sasvim bezopasnih eksplozija. Nervoza i strah od sirijskih izbjeglica zavladali su Zagrebom već u srijedu prije podne. Kada još nitko nije pretpostavljao da će za samo 24 sata više od deset tisuća migranta ući u Hrvatsku.

Premda su se središnji mediji prvi dan izbjegličke krize ponijeli iznimno zrelo i korektno, pozivajući građane da pomognu Sirijcima (već u četvrtak popodne počelo je, nažalost, s pretjeranim dramatiziranjem i histerijom), osjećaj straha i nelagode stalno je rastao. Od ključne je važnosti za ishod predstojećih parlementarnih izbora, hoće li taj strah , nervoza i nelagoda utjecati na glasovanje onih građana, koji ne pripadaju čvrstim stranačkim biračkim tijelima.Čini nam se da se takvo što vrlo lako može dogoditi.

I tako bi bliskoistočna sirijska kriza mogla prerasti u jedan od čimbenika, koji će odlučiti o novoj vlasti u Hrvatskoj. U HDZ-u su, nažalost, već u srijedu odlučili pokušati poantirati na izbjegličkoj krizi što će se, dugoročno gledajući, jednom smatrati sramotnim, ali se sada može pokazati itekako efikasnim potezom. Hrvatska demokratska zajednica mogla bi se okoristiti izbjegličkom krizom kroz dva obrasca političkog djelovanja. Prvi je razvijanje straha od migranata. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko još je u srijedu izjavio kako bi izbjeglice mogle ugroziti radna mjesta hrvatskim nezaposlenim građanima. Ovdje je riječ o tipičnom modelu plašenja većinskog domaćeg stanovništva najezdom stranaca (ili pripadnika etničkih manjina), koji, tvrdi radikalna desnica, posvuda u Europi ugrožavaju materijalnu, pa tako i samu fizičku sigurnost većinske populacije. Karamarkova je izjava utoliko dostojna jedne Marine Le Pen, pa i njena oca. O pokojnom Jorgu Haideru da i ne govorimo.

Pogledajmo, međutim, što je isti dan o izbjeglicama izjavila Angela Merkel, političarka koju u HDZ-u već godinama i godinama smatraju jednim od svojih uzora (pa je tako svojedobno sudjelovala i u jednom HDZ-ovu propagandnom spotu). ”Ako se počnemo ispričavati za pokazivanje prijateljskog lica u ovakvim krizama, to više neće biti moja zemlja. Točno je da Njemačka, Austrija i Švedska ovaj problem ne mogu riješiti same, ali prijetnje neće upaliti… Nije prvi put da se u Europi oko nečega ne slažemo, ali moramo ponovo stvoriti europski duh.”

Izvanredno stanje

Umjesto stvaranja atmosfere solidarnosti, o kojoj govori njemačka kancelarka, u jednom od svojih dosad najvažnijih državničkih istupa, HDZ je u proteklih nekoliko dana učinio sve da kreira ozračje nepovjerenja prema izbjeglicama. HDZ-ovi mediji tvrde kako će imigranti preplaviti Hrvatsku, kako se radi o dugoročnom planu za uništavanje našeg identiteta, i kako izbjeglice treba pod svaku cijenu zaustaviti, pri čemu se redovito ukazuje na Viktora Orbana, kao odgovornog i uspješnog zaštitnika nacionalnih interesa. Naravno, ovdje treba biti potpuno pošten, i konstatirati, još jednom, kako u Hrvatskoj atmosferu straha od izbjeglica ne potiču samo HDZ i druge desne stranke, nego i istaknuti ljevičari, poput Damira Kajina ili Mirele Holy, što samo govori kako je ova vrsta straha i nepovjerenja prilično univerzalna i katkad neovisna od primarnih političkih uvjerenja.

Drugi model, koji bi mogao pomoći jačanju HDZ-ova rejtinga, jest teza da je Hrvatska u izvanrednom stanju, i da Vlada to izvanredno stanje nije kadra kontrolirati niti njime može upravljati.HDZ će, dakle, nastaviti inzistirati na tvrdnji da ova Vlada nije sposobna voditi zemlju u kriznim situacijama.Zagovornicima te tvrdnje već se u četvrtak ujutro pridružila predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, koja je nekoliko puta ponovila kako “nije zadovoljna“, kako u Hrvatsku nitko ne smije ulaziti preko kukuruzišta, nego isključivo preko graničnih prijelaza, te kako su naši nacionalni interesi sada ugroženi.

Tijekom cijelog četvrtka i u petak javnost su zasipali apeli o katastrofalnoj situaciji na terenu, o izostanku bilo kakve organizacije i plana u prihvatu izbjeglica, o kaosu u Tovarniku i Belom Manstiru, i tome slično. Ne treba posebno naglašavati kako među predstavnicima lokalne vlasti prevladavaju članovi HDZ-a, čiji se stavovi, kada je riječ o odnosu prema izbjeglicama, i o procjeni stanja na terenu, u ovom trenutku potpuno podudaraju sa stavovima HDSSB-a, druge jake slavonsko-baranjske stranke. No, kada pokušamo barem malo hladnije pogledati što se, zapravo, dosad dogodilo, dojmovi su prilično drukčiji. Prvo, niti jedan jedini migrant zasad, srećom, nije bio životno ugrožen, što znači da je Hrvatska ipak, relativno spremno, prihvatila puno veći broj ljudi no što se očekivalo(relevantno je pitanje, međutim, zašto su početne procjene bile pogrešne). Drugo, premda predsjednica Republike, kao i svaki državni dužnosnik, mora braniti legalitet (pa je stoga logično da inzistira na korištenju graničnih prijelaza), kako , zapravo, zaustaviti veliku masu ljudi koja ilegalno prelazi granicu?

Zar vodenim topovima, bodljikvaom žicom i drugim Orbanovim metodama, koje Hrvatska, srećom, zasad nije koristila.

Treće, zašto se tvrdi da trinaest ili dvadeset tisuća ljudi izaziva izvanredno stanje u zemlji, koja je prije više od dvadeset godina bila kadra zbrinuti neusporedivo veći broj izbjeglica u neusporedivo gorim, ratnim okolnostima.

I četvrto, najvažnije, po čemu to izbjeglice ugrožavaju hrvatske nacionalne interese i sigurnost naših građana?

Većina njih ionako ne želi ostati u Hrvatskoj, pa se ne može govoriti ni o kakvim dugoročnim ekonomskim opterećenjima, a kamoli o promjeni demografske strukture naše zemlje. Smatra se, znači, kako nas ugrožava sam njihov prolazak , i kraći boravak u Hrvatskoj. Međutim, kroz puno siromašniju Srbiju prošlo je, primjerice, više od sto tisuća migranata. A što je tek s Italijom, koja se već godinama suočava s brodovima izbjeglica iz sjeverne Afrike. Jesu li i njeni nacionalni interesi ugroženi? Što čemo tek s Grčkom, koja se ionako nalazi u dramatičnoj unutarnjoj krizi, i s vrlo siromašnom Makedonijom, koja ponekad jedva funkcionira kao država? Obje su te zemlje izložene znatno većem priljevu izbjeglica, nego što je zasad Hrvatska. O svim će se ovim pitanjima, nažalost, ozbiljno moći razgovarati tek kada hrvatska izbjeglička kriza prođe, i kada dojmovi ugroze izblijede pred stvarnim činjenicama. No, sasvim je jasno kako bi izbjeglička kriza mogla utjecati na političko raspoloženje hrvatskih birača.

Strah zbog izbjeglica

U vrijeme dok društvom dominiraju osjećaji nelagode, neizvjesnosti i straha, birači se prirodno okreću prema čvršćim političkim opcijama, koje ostavljaju dojam veće sigurnosti. U konkretnom slučaju , svi oni hrvatski građani, koji nisu unaprijed politički/stranački opredijeljeni , a koji osjećaju neugodnost, nesigurnost i strah zbog dolaska izbjeglice, mogli bi se okrenuti protiv sadašnje Vlade, jer se ona prema izbjeglicama ponijela prijateljski i otvoreno.

Ovdje uistinu nije riječ ni o kakvom ideološkom pitanju, nego o dubokim ljudskim osjećajima i strahovima. Dojam ugroženosti izaziva nadideološku političku reakciju. Nadalje , ako u sljedećim danima u javnosti prevlada uvjerenje da Vlada nije kadra kontrolirati izbjegličku krizu, radit će se o doista teškom udarcu za izborni potencijal SDP-ove koalicije. Naposljetku, Hrvatska demokratska zajednica biografijama svog vodstva može pokušati kontrirati “nesposobnoj i neodlučnoj” SDP-ovoj Vladi. HDZ može početi tvrditi kako bi, eto, jedan Tomislav Karamarko, bivši ministar unutarnjih poslova i šef tajnih službi , sasvim sigurno znao upravljati sadašnjom situacijom, pri čemu bi mu uspješno asisitirao bivši policajac Milijan Brkić.

Dogovor o raspodjeli

Mješavina ugroženosti, potrebe građana za zaštitom i osjećajem sigurnosti, dojmova o nesposobnosti Vlade da zaštititi navodno ugrožene nacionalne interese, te biografija čelnika HDZ-a; sve bi to moglo dovesti glavnu hrvatsku desnu stranku u odlučujuću prednost uoči parlamentarnih izbora (što će se, možda, vidjeti u jednom od narednih istraživanja javnog mnijenja, bez obzira na zastarjele metodologije tih istraživanja, koje, kako se sve češće pokazuje, dovode do određenih nepreciznosti). Sadašnja izbjeglička kriza prije svega jest posljedica nesposobnosti Europske unije da postigne dogovor o raspodjeli migranata. Budimo realni, Europa zasad nije suočena niti s kakvim katastrofalno velikim izbjegličkim valom, niti je točno da migranti ne žele ostati na svom širem teritoriju, nego se svi kane probiti u zapadnu Europu.

Primjerice, od četiri milijuna sirijskih izbjeglica, više od milijun i pol nalazi se u Turskoj, milijun i pol u Libanonu, i više od šest stotina tisuća u Jordanu. Dakle, golema većina sirijskih migranata ostala je na muslimanskom, i bliskoistočnom području. U stvarnosti , pola milijarde Europljana trenutno se mora pobrinuti za oko 150 do 200 tisuća Sirijaca. U funkcionalnoj Europskoj uniji takvo što ne bi trebalo predstavljati osobiti problem, a kamoli izazivati humanitarne krize, ukidanje Schengenskog režima, i masovne ksenofobne reakcije u velikom dijelu Europe.

No, kao i u slučaju pregovora s Grčkom, Europska se unija još jednom pokazala disfunkcionalnom.

Da je dogovor o kvotama za prihvat izbjeglica postignut, kao što je Njemačka inzistirala, Hrvatska bi danas znala što da radi sa “svojim” migrantima, Slovenija ne bi ukidala željezničke linije, a Schengen, kao jedna od temeljnih značajki ujedinjene Europe, ne bi došao u fazu kliničkog umiranja. Nesposobnost Europske unije da se suoči s problemima poput sirijskog egzodusa, ne samo, nego, što je usitinu strateški, povijesno važno, dovodi u pitanje i sam smisao postojanja ovakve ujedinjene Europe.

---

 

Analiza je objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 19. kolovoza 2015.