Analiza: Milanović je idealist bez znanja o upravljanju, a Karamarko oportunist, no efikasan menadžer

Predsjednik HDZ-a, svojim ponovnim odbijanjem da se konfrontira s predsjednikom SDP-a, ponudio je Milanoviću golemu prednost u prvim danima paralmentarne kampanje. Tu je prednost predsjednik Vlade, zahvaljujući svom pomalo prgavom temepramentu(ili pogrešnoj strategiji), uspio prokockati za samo nekoliko minuta televizijskog dnevnika.

Bidermajerska Hrvatska

Milanović je, kako znamo, na HTV-u kazao da je “Tomislav Karamarko stariji čovjek, kukavica, bankarski agent, koji, k tome, tek sada uči engleski”. Evo zašto se svi ovi izrazi uopće ne bi smjeli koristiti u predizbornim kampanjama.

Prvi, i općenito, Milanović je izvrijeđao Karamarka, čime sigurno nije privukao birače centra, koji u pretežito bidermajerskoj Hrvatskoj očekuju kakvu takvu građansku pristojnost u javnom komuniciranju.

Drugo, Milanović je HDZ-u dao prigodu da elegantno (premda riječ elegancija načelno baš i ne ide uz tu stranku) konstatira kako se oni, HDZ, eto, neće spuštati na tu razinu osobnih uvreda(iako se, u stvarnosti, redovito služe i mnogo gorim uvredama). Kvalifikacijom o Milanoviću kao o raskalašenom Djedu Mrazu, Tomislav Karamarko odmah je, doduše, poništio takvu HDZ-ovu izjavu.

Treće, spominjati Karamarkove godine potpuno je besmisleno: s 56 godina apsolutno nitko nije star za politiku, pa ga stoga ne treba kvalificirati “starijim čovjekom”.

Četvrto, Milanović je govorio o Karamarku u izrazito pežorativnom kontekstu, pa je samim tim, nazivajući svog izvrijeđanog protivnika starijim čovjekom, neizravno uvrijedio i brojne uistinu starije birače, da bi, peto, isto tako povrijedio i one koji ne znaju engleski (usput govoreći, Ivica Račan počeo je učiti engleski tek kada je u 57. godini postao premijer).

I šesto, bankarski agent nespretna je i ružna sintagma, dostojna loših internetskih tabloida, a ne javnih istupa predsjednika Vlade.

Zoran Milanović naprosto je trebao reći: “Tomislav Karamarko očigledno se boji javne debate sa mnom, što dovoljno govori o njegovu karakteru i o njegovoj nevjerojatnoj neodgovornosti prema biračima.

Nepristojan jezik

Zanimljivo je da taj političar, koji me se, čini se, plaši u slučaju švicarskog franka ne zastupa interese birača, nego interese bankara”. I tako bi Milanović efektno poantirao na Karamarkovoj strategiji izbjegavanja duela, i na doista iracionalnim njegovim izjavama , kada se radi o Vladinom pokušaju da riješi problem dužnika u francima. Umjesto toga, Milanović je ispao podjednako nespretan kao i Karamarko; ta se nespretnost, prilično nedopustiva u izbornom razdoblju, nastavila i par dana kasnije, kada je premijer, govoreći o bankama, upotrijebio augmentativ “plaćetine”.

Okej, jasno je da je popularno napadati banke, ali to se ne smije činiti lošim i nepristojnim jezikom, kakav, ponovimo, naprosto nije dostojan predsjednika Vlade bilo koje ozbiljne demokratske države(zemlje poput Srbije, Mađarske ili Bosne i Hercegovine, ne spadaju, razumljivo, u tu grupu). Ako je Milanović sve te pogrešne riječi izgovorio zbog svoje prijeke naravi, šteta se može iskontrolirati upornim vježbama do formalnog početka kampanje.

Ako je, međutim, riječ o strategiji svojevrsne hrvatske trumpologije, Zoran Milanović i SDP čine katastrofalnu pogrešku: naša politička publika uglavnom ne trpi tu vrstu neuljudnog ponašanja, osobito ne od nositelja najviših političkih dužnosti. Također, glasači centra i liberalne ljevice, kojima se obraća SDP, načelno su obrazovaniji od nacionalističkih glasača, pa se s njima ne smije komunicirati lošim, neautentičnim i izrazito nepristojnim uličarskim jezikom.

Pogotovo to ne smije činiti čovjek koji već godinama pripada političkom esablišmentu, i koji, kao takav, više nema pravo na punkerski stav prema politici i javnosti (prije osam godina, kada je postao predsjednik SDP-a, Zoran Milanović mogao si je dopustiti takav pristup, jer je bio nov na sceni, te se od njega očekivalo da se razlikuje i da razbija politički establišment bilo kakvim metodama).

Milanovićeva loša reakcija na prigodu, koju mu je omogućio sam Karamarko, dobar je povod za usporedbu dvojice vodećih hrvatskih političara uoči izbora, koji su mnogo važniji nego što se na prvi pogled čine(važni su zato što Hrvatska , eventualnom pobjedom SDP-ove koalicije, ima šanse ostati u ne odveć velikoj grupi onih europskih zemalja, koje mogu braniti zajedničke svjetonazorske vrijednosti Europske unije: jedna se bogata Danska, sramotnom protuimigrantskom politikom, ovih dana ispisala iz te grupe).

Autentične prznice

Čini se da velik broj hrvatskih građana smatra kako su Zoran Milanović i Tomislav Karamarko zapravo vrlo slični.

O tome, primjerice, svjedoče njihova dva prva mjesta na ljestvicama najnepopualrnijih političara u zemlji. Valja, ipak, primijetiti kako Karamarko u tome neuglednom natjecanju već godinama drži prvenstvo, dok Milanović u posljednje vrijeme solidno stoji i na listi najpopularnijih političara. O tome, također, svjedoči razmjerno rašireno uvjerenje kako su SDP i HDZ slične stranke, kojih se, tvrde politički autsajderi , valja što prije riješiti, da bi nam svima bilo bolje.

U stvarnosti, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović toliko se drastično razlikuju, da ih uopće ne bi trebalo spominjati u istoj rečenici, kada njih dvojica ne bi bili predsjednici vodećih hrvatskih stranaka, i kada se kao takvi, ne bi natjecali za najvažniju političku dužnost u zemlji.

Milanović i Karamarko slični su jedino po pojedinim karakternim detaljima, kojima se katkad ne može oduzeti atribut površnosti. Obojica su, na prvi pogled, autentične prznice. Milanović je spreman javno se posvađati sa svakim tko se u određenom trenutku s njime ne slaže; spreman je trajno prekinuti suradnju čak i s novinarima koji su ga podržavali veći dio karijere, kada misli da su se ponijeli nekorektno, koliko god mu takvi potezi kasnije mogu štetiti.

Karamarko je tu još i gori. On je kadar privatno prijetiti, ako se osjeća ugroženim ili ako misli da je njegov posao ugrožen. Primjerice, prije osam ili devet godina Tomislav Karamarko nazvao je jednog novinskog urednika da prosvjeduje zbog toga što su, doslovno, novinari koji su radili za tog urednika, izvještavajući s nekakvog prosvjednog skupa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, slučajno otkrili nazočnost dvojice tajnih agenata koji su pratili taj događaj. Karamarko je to “otkriće” doživio kao ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti pa je desetak minuta maltretirao urednika svojim nezadovoljstvom, prosvjedima i primjedbama, da bi mu čovjek napokon spustio slušalicu, i sve to ispričao svim svojim kolegama.

Osim što su prznice, Milanović i Karamarko dijele i određenu, nezanemarivu osobnu hrabrost. Milanović je, kako cijela Hrvatska vrlo dobro zna, čovjek koji se ne povlači ni iz jednog konflikta.

Hrabra reakcija

Karamarko je, pak, dok je obavljao dužnost šefa objavještajne službe, vrlo hrabro i profesionalno reagirao na prijetnje jednog od šefova hrvatske mafije, koji je iz zatvora poslao nekoliko poruka, u kojima traži uklanjanje pojedinih ljudi sa zagrebačke javne scene koji su mu bili smetali. Tomislav Karamarko te je ljude odlučno i efikasno zaštitio, bez obzira na osobni rizik.

Naposljetku, jedan od razloga zbog kojih javnost često slično doživljava Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka jest i antipatija građana prema vodećim političkim strankama. Hrvati su, opće je poznato, prezasićeni formalnom politikom, a formalnu, etabliranu politiku najsnažnije simboliziraju dvije najveće političke stranke (koje, također, zapravo nisu slične, čak ni po modelu funkcioniranja, a kamoli po političkom sadržaju, kao što se često pokušava prikazati). Tri su glavne političko-svjetonazorske razlike između Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka.

Zoran Milanović politički je idealist, sa stanovitom sklonošću prema političkom oportunizmu (recimo, odluka o božićnicama za umirovljenike, donesena uoči izbora, nije ništa drugo nego oportunizam nižeg ranga; gori je i opasniji oportunizam predstavljala činjenica da je Milanović 2007.godine zamalo pa izbjegavao priznati Sanaderovu pobjedu na parlamentarnim izborima). Pa ipak, unatoč takvim, “neprincipijelnim” potezima, Zoran Milanović uistinu jest politički idealist.

On želi da Hrvatskom vlada snažna i učinkovita pravna država, on želi zadržati bitne elelemtne socijalne države, i želi što razvijeniju liberalnu demokraciju, koja podrazumijeva onaj skup svjetonzorskih vrijednosti modernog Zapada, koji je karakterističan i za umjerene konzervativne, i za lijevo liberalne stranke (radi se, među ostalim, o ideologiji ljudskih prava, o bezuvjetno sekularnoj državi, i o maksimalno slobodnom političkom i javnom djelovanju).

Zoran Milanović je, primjerice, jedini političar najvišeg državnog statusa, koji se baš nikada nije pokušavao miješati u uređivanje medija (čak je i Ivica Račan znao povremeno intervenirati ili prosvjedovati, kad je smatrao da pojedini medij ugrožava njegove interese).

Realne političke snage

Zoran Milanović moderni je liberal, s izraženom socijalnom crtom. Važno je istaknuti da on uistinu vjeruje kako bi se društvo trebalo mijenjati i u skladu s njegovim uvjerenjima: to je, uostalom, jedan od glavnih razloga Milanovićeva političkog angažmana.

U Europi, u kojoj su još prije petnaestak godina, političare s uvjerenjima počeli zamjenjivati političari koji smatraju da je njihov posao samo upravljanje, a ne vrijednosno preoblikovanje društva, pozicija poput Milanovićeve relativno je rijetka, osobito na lijevoj strani političkog spektra.

Tomislav Karamarko jest, pak, stopostotni politički oportunist. On ne posjeduje nikakva osobito čvrsta ideološka uvjerenja (tek neka historicističko-politička, vezana uz Crkvu, i uz bleiburšku tragediju), pa je stoga mogao – a da ne bude u sukobu sa samim sobom – raditi i za Manolića, i za Mesića i za Sanadera, da bi, napokon, postao veliki antikomunistički lider najnovije verzije Hrvatske demokratske zajednice.

Tomislav Karamarko priklanja se određenim političkim strujama ne na temelju sadržaja njihove politike, nego na temelju procjene o njihovoj realnoj snazi. Primjerice, uoči predsjedničkih izbora 2005. godine Tomislav Karamarko želio je znati kako bi Ivo Sanader reagirao ako bi Karamarko ponovo vodio izbornu kampanju Stjepana Mesića. Karamarko je na kraju odbio taj posao, među ostalim i zato što je u ono vrijeme iznimno poštovao politiku Ive Sanadera.

Drugi, zorniji primjer Karamarkovih bitnih političkih poteza, koji su uvjetovani isključivo procjenama o odnosima trenutnih političkih snaga, i o opcijama koje mu ti odnosi otvaraju, jest njegov ulazak u HDZ, uoči parlamentarnih izbora 2011. godine. Svatko racionalan znao je da će Hrvatska demokratska zajednica te izbore uvjerljjvo izgubiti, što je, naravno, moralo dovesti do ostavke Jadranke Kosor, ondašnje predsjednice stranke.

Loše stanje u birokraciji

Tomislav Karamarko na vrijeme je uočio veliki prazni prostor u stranačkom vrhu pa je odlučio pokušati postati predsjednik HDZ-a, što mu je prilično lako uspjelo.

Karamarko je, zapravo, ušao u HDZ isključivo zato da bi poslije očekivanog izbornog poraza Jadranke Kosor postao novi predsjednik stranke. Druga bitna razlika između lidera SDP-a i lidera HDZ-a, koja se nadovezuje na prvu, jest njihov odnos prema političkom upravljanju. Milanović, kada je postao premijer, nije znao osobito mnogo o upravljanju državom, niti je samo upravljanje administrativnim i političkim procesima držao presudnim pitanjem u vođenju zemlje.

Takav, blago rečeno nehajan odnos prema upravljačkim procesima, doveo je Milanovića do niza potpuno pogrešnih kadrovskih odluka. Slučajevi Mirele Holy, Željka Jovanovića i Andree Zlatar, ljudi koji po svom elementarnom habitusu naprosto nisu kadri obavljati ministarske dužnosti, karakterističan su primjer takvih odluka.

Loše stanje u brojnim ministarstvima i državnim agencijama jednim je dijelom posljedica Milanovićeve nezainteresiranosti za upravljačke procese, kao i njegova nerazumijevanja važnosti tih procesa.

S druge, pak, strane, upravljanje sustavima u samom je središtu Karamarkovih političkih interesa. Otkako je preuzeo Hrvatsku demokratsku zajednicu, Karamarko je tu stranku pretvorio u vrlo uspješnu glasačku mašineriju, čiji članovi redovito izlaze na izbore, čije lokalne organizacije bespogovorno slušaju stranačko vodstvo, i čije paraorganizacije (poput Stožera za obranu hrvatskog Vukovara ili prosvjednika iz Savske, ili pojedinih medija pod izravnim HDZ-ovim nadzorom, ili nekih drugih navodno civilnih udruga), najčešće precizno djeluju u skladu s operativnim stranačkim zahtjevima, i taktičkim i strateškim ciljevima.

Tomislav Karamarko neosporno jest uspješan predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, baš kao što je bio i uspješan šef Mesićeva izbornog stožera, prije više od petnaest godina(valja podsjetiti da je Mesić u prvim anketama dobivao manje od deset posto glasova, da bi samo mjesec i pol kasnije uvjerljivo pobijedio Dražena Budišu). On je uspješan i zato jer se krajnje konzenkventno drži strategija koje ga vode prema postizanju određenih političkih ciljeva.

Primjerice, Karamarkova medijska strategija uoči parlamentarnih izbora sasvim je jasna: on ne želi sučeljavanje s Milanovićem, kao što se ne želi pojavljivati u medijima koji bar donekle nisu skloni HDZ-u(pa smatra da bi se tu mogao naći u neugodnoj situaciji), naprosto zato što ne želi ni na koji način zbunjivati ili ugrožavati čvrstoću i discipliniranost HDZ-ova izbornog tijela.

Karamarko i njegovi suradnici procjenjuju da mogu pobijediti na izborima, ako mobiliziraju onu uobičajenu trećinu hrvatskih desnih birača; u HDZ-u,istodobno, procjenjuju kako SDP-ova koalicija nema kapacitet da mobilizira sve lijevo-liberalne birače. A očekivani poraz u javnoj debati s Milanovićem (budući da je Karamarko uistinu vrlo slab retorik), mogao bi loše utjecati na kompaktost HDZ-ovih birača, te bi mogao ohrabriti neodlučne lijevo-liberalne glasače, i glasače centra da ipak podrže Milanovićevu koaliciju.

Odnos prema nacionalnom

Treća bitna političko-svjetonazorska razlika između Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka tiče se njihova odnosa prema nacionalnom.

Zoran Milanović moderni je hrvatski nacionalist: on je tipičan primjer ljudi u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama, na čije je nacionalne osjećaje snažno utjecalo rušenje Jugoslavije i Domovinski rat, koji nacionalni identitet i samu ratnu pobjedu smatraju iznimno značajnima, ali koji nipošto ne dijele vrijednosti starinskog hrvatskog nacionalizma.

Zoran Milanović je ona vrsta nacionalista čiji se nacionalni osjećaji ne pretvaraju u mržnju prema bilo kojoj drugoj naciji. On, naprotiv, smatra kako je njegova dužnost da pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj osigura maksimalna moguća prava, pa je, eto, tako, čovjek koji je tvrdio da Gotovina naprosto ne može biti kriv (još dok je general Gotovina ležao u zatvoru), postao branitelj ćirilice u Vukovaru. Starinskim je hrvatskim nacionalistima takvo što nemoguće razumijeti.

Tomislav Karamarko jest, pak, sasvim umjereni hrvatski nacionalist, koji, međutim, smatra da je nacionalizam ključni argument u procesu preuzimanja vlasti. Stoga je Karamarko, nažalost, kadar razbuktavati nacionalne osjećaje, manipulirati nacionalnim i vjerskim osjećajima, izmišljati protunacionalne elemente i sve moguće oblike ugrožavanja “hrvatskog nacionalnog bića”, kako bi osigurao potporu baš svih slojeva hrvatske desnice, I tako, napokon, pobijedio na parlementarnim izborima.

Karamarkov manipulativni nacionalizam iznimno je opasan ne samo zbog trajno osjetljivih međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj, nego i zato što se uklapa u trend jačanja anakrone, esktremističke europske desnice, čemu , uostalom, svakodnevno svjedočimo u Mađarskoj.

Važan zadatak

Tomislav Karamarko, čovjek koji sluša klape i zabavnu glazbu, čovjek koji ne čita osobito puno knjiga (ili, barem nikada ne govori o njima), i čovjek bez posebnih političkih uvjerenja(koji je, međutim, kadar uspješno upravljati tuđim političkim uvjerenjima), u ovom trenutku ima više šanse da postane novi predsjednik Vlade, naprosto zato što raspolaže čvrstim i visoko motiviranim biračkim tijelom.

Zoran Milanović, političar koji neobično puno čita (i katkad previše govori o tome), čovjek vrlo čvrstih i modernih, liberalnih uvjerenja (koje u javnosti katkad ne zna osobito spretno artikulirati), trenutno je u podređenom položaju poziciji, naprosto zato što svi oni građani, koji ne žele povratak HDZ-ove vlasti, nisu, čini se, dovoljno motivirani da bi glasovali za SDP.

Milanovićev je glavni posao da u iduća dva mjeseca uvjeri sve te Hrvate, koji sumnjaju da se HDZ-ova esencija promijenila, i koji ne žele zemlju gdje je žestoki nacionalizam središnja politička i svjetonazorska vrijednost: Milanovićev je glavni zadatak da sve te ljude uvjeri kako ipak, brojnim razočarenjima usprkos, vrijedi izaći na birališta i glasovati za novu njegovu koaliciju.

Veliko je pitanje je li sam Milanović dovoljno motiviran za taj užasno važan zadatak, ili on smatra da je svoju političku ulogu u Hrvatskoj već ispunio.

---

Tekst je objavljen u tiskanom Telegramu 12. rujna 2015.