Tko će Todoriću financirati skupi postupak u Washingtonu? Doznajemo nove, zanimljive detalje

Stručnjaci su ovih dana u medijima isticali stavove Europske komisije po kojima bi Todorić, čak i ako dobije spor u Washingtonu, mogao ostati bez odštete jer presude nisu izvršive.

U novoj fazi o meritumu

Svi prigovori Hrvatske, Nizozemske i Europske komisije su konačno i bez žalbe odbačeni. Arbitri ICSID-a su odlučili da je arbitražno sudište u Washingtonu nadležno za taj spor.

To je početni postupak kojim se provjerava jesu li ispunjeni proceduralni uvjeti potrebni za provođenje postupka. Najveća pravna bitka za Todorića tek slijedi, a to je utvrđivanje merituma. Svodit će se na pitanje je li država Todoriću otela Agrokor.

Tko Todoriću financira skupi postupak

Tim Ivice Todorića nije još odlučio koji će fond odabrati da bude financijer treće strane u skupom investicijskom sporu pred ICSID-om u Washingtonu koji slijedi.

Potvrđuju da im je stiglo im je deset ponuda. Todorić će s odvjetničkim uredom koji ga zastupa vrlo brzo odabrati tko će biti third-party funding, a takozvani quantum eksperti će procijeniti koju svotu može tražiti kao odštetu.

Financiranje treće strane je instrument moguć na arbitražnom sudištu. U nastupu na Novoj TV na pitanje tko plaća velike troškove opsežne pravne bitke, Todorić je rekao: “Postoje profesionalne firme koje se upravo time bave. Znači funderi, a to su kao banke, zapravo fondovi koji takve stvari financiraju i mi od njih financiramo cijeli slučaj.” Dodao je da oni idu u rizik vjerujući da će dobiti slučaj.

Kamate za Agrokor od 2017.

Third-party funds su investicijski fondovi koji se, na neki način, kockaju ulažući u sudski postupak ne bi li na kraju od određene odštete dobili dogovoreni postotak. Ako jedna od stranki u postupku ima problema s pokrivanjem troškova arbitraže, postoji mogućnost financiranja trećih strana koji osiguravaju novac za provođenje investicijskih arbitraža u zamjenu za udjel u financijskom ishodu slučaja.

“Pronalaženje third-party fundinga je kompleksan i dugotrajan proces i predviđen je obično samo za ono što se čine kao jaki slučajevi”, opisuje jedan od internacionalnih odvjetničkih ureda.

Prema nekim procjenama kojima se špekulira posljednjih dana, uspije li u postupku, Todorić bi mogao dobiti oko 7 milijardi eura. Kamate koje obično obračunavaju takozvani quantum stručnjaci počinju od trenutka kada je počinjena šeta, a kako je afera Agrokor ušla u svoju sedmu godinu, kamate će se računati od proljeća 2017. godine.

Vrtoglavi troškovi arbitraže

Todorić mora tek svoje ‘sponzore’ odabrati. Prema analizi jednog američkog odvjetničkog ureda specijaliziranog za postupke pred ICSID-om, prosječni troškovi za podnositelja zahtjeva su oko 4,5 milijuna dolara. Stranke moraju pokriti i troškove arbitražnog suda, naknade stručnjaka i vještaka te odvjetničke usluge.

Financijeri treće strane bit će poznati strankama budući da, zbog eventualnog sukoba interesa, moraju biti prijavljeni arbitražnom sudu.

Lukrativna pravna niša

Lukrativan je to sektor, nekim sporovima troškovi mogu doseći i par desetaka milijuna eura. Startne naknade arbitara su vrtoglave, prema nekim navodima riječ je od 3.000 dolara dnevno. Provjerili smo cjenik ICSID-a po kojem svaki podnesak košta stranku 25.000 dolara.

U rubrici ‘naknade i troškovi arbitra’, ICSID-ov troškovnik navodi: „Osim naknade za sve razumno nastale izravne troškove, arbitri, miritelji, članovi ad hoc povjerenstva, članovi odbora za utvrđivanje činjenica i posrednici imaju pravo primiti naknadu za svaki sat. Svaki član ima pravo 500 dolara po satu rada obavljenog u vezi s postupkom.

Svaki sat proveden u sudjelovanju na raspravama, sjednicama i sastancima od 900 dolara kao dnevnicu za svaki dan proveden izvan svog grada prebivališta tijekom putovanja…”

Prosjek trajanja – četiri godine

Po statistici Centra postupci u prosjeku traju tri do četiri godine. Na stranicama ICSID-a definirano je samo da će odluka biti zaključena 240 dana od posljednjeg podnošenja podneska.

Od prvog slučaja koji je Centar otvorio 1973., do lipnja ove godine, arbitrirali su u više od 900 postupka. Nema tko tu koga ne tuži. Na sudu su bili od Indonezije do Perua, od Meksika do Kanade, Španjolske do Ukrajine. Pola država svijeta pred sud su dovodile najveće naftne kompanije i obnovljivci, rudarski sektor i telekomunikacijske tvrtke, banke i trgovine.

Godine 2016. dovršen je rekordno dug proces u kojem je tužen Čile zbog konfiskacije dvije kompanije koje je u puču proveo još 1973. general Augusto Pinochet. Prije četiri godine odlučeno je da Venezuela mora platiti 8 milijardi dolara američkoj naftnoj kompaniji jer je 2007. Hugo Chavez nacionalizirao imovinu u Venezueli.

Kafkijanski sporovi

Centar je 2012. naložio Ekvadoru da plati 1,7 milijardi naftnoj kompaniji jer su stornirali ugovor s korporaciji. Pod egidom ‘kafkijanski’, ugledni je Economist prije par godina izračunao da je od 942 spora između investitora i država u cijelom svijetu od 1987. godine, velik broj uključivao postkomunističke zemlje koje su se pridružile EU-u.

Češka i Poljska bile su najčešće tužene. Njemačka i Francuska, puno veće ekonomije s više unutarnjih ulaganja, bilježile su samo četiri slučaja. Ipak, nije sve tako mirno za zapadnom frontu: 2009. švedska kompanija Vattenfall je za iznos od 1,4 milijardi eura tužila Njemačku koja se smatra idejnim začetnikom arbitraže između država i investitora. Od osamdesetih su godina njemački investitori tužili desetke zemlja od Gane, Ukrajine i Filipina, a onda su im Šveđani pokucali na vrata.

Biznis je eksplodirao

Krajem devedesetih je Centar godišnje imao samo par novih slučajeva i desetak u postupku, a onda je biznis eksplodirao i doveo arbitražni proces pod reflektore. Po svojoj prirodi, arbitraža se odvija daleko od očiju javnosti, temeljeno na ideji da diskretniji postupak potiče rješavanje sporova. No, netransparentnost ima i lošu stranu.

ICSID objavljuje svoje odluke, ali tek kada arbitražni panel obavijesti stranke o svojim zaključcima, dok se pravorijek objavljuje samo uz pristanak stranaka.

Nedosljednost odluka

Bilo koje pitanje u kojem smjeru može ići ovaj Todorićev postupak jednako je utemeljeno kao i gatanje iz taloga kave. Nekonzistentnost odluka ilustrira se često u literaturi tzv. češkim slučajevima, kada je nasljednik kozmetičkog giganta Ronald Lauder svojedobno pokrenuo postupak protiv Vladimira Železnija, češkog poduzetnika i Češke tvrdeći da je TV Nova, u kojoj je CME, na čelu s Lauderom, imao udio – nezakonito zaplijenjena.

Pravni stručnjaci kažu da ovaj poznati primjer pokazuje potencijalnu hirovitost međunarodnih arbitražnih odluka i nedosljednost prakse ovog arbitražnog sudišta. Presuda u jednom slučaju ne postavlja formalni presedan za sljedeći.

Paralele sa slučajem MOL vs. RH

Hrvatska je izgubila u arbitraži s MOL-om. Lani je objavljen iznos koji će Hrvatska morati platiti. Iako je MOL tražio 1,1 milijardi dolara, a na kraju je dobio manje od 200 milijuna. Hrvatska nije dobro prošla niti u arbitraži s Gavrilovićem koji je državu tužio prije 12 godina. Centar u Washingtonu utvrdio da je ‘Hrvatska bespravno izvlastila imovinu društva Gavrilović.’

Hrvatska je, pak, uspjela u predmetu RBA kada je sud prihvatio zahtjev Hrvatske da arbitražu proglasi nedopuštenom jer je riječ o arbitražnom postupku koji proizlazi iz arbitražnog sporazuma sadržanog u međunarodnom bilateralnom sporazumu zaključenom između zemalja članica EU. Europski sud prije 5 godina u predmetu Achmea zaključio da su odredbe tog sporazuma protivne europskom pravu.