Dogodi se tako u ovim našim zlosretnim krajevima da tek nečija smrt, posebno ako je došla puno prije vremena, dovede do toga da snizimo strasti i pogledamo čovjeka i njegove postupke unutar okolnosti koji su ih uzrokovali. Danas je preminuo Siniša Mihajlović, čovjek koji je puno duže sinonim talijanske Serie A, bilo kao igrač ili kao trener, nego kao akter ovdašnjeg nogometa, odnosno fudbala.
A opet, sve to je bila nadogradnja jedne velike karijere i onog života koji je došao nakon naglog sazrijevanja, velikog životnog loma i profesionalnog vrhunca koji su se dogodili praktično istovremeno, u godinama u kojima je Siniša Mihajlović realno bio još uvijek dijete.
Zaigrano dijete iz tužnog, opsjednutog i do temelja izbrisanog Vukovara, odnosno Borovog Naselja. K tome, dijete koje je rođeno u braku oca Srbina i majke Hrvatice. Praksa je pokazala da oni koji dolaze iz takvog konteksta ili odaberu jednu stranu i strastveno je, iracionalno i nekritički podržavaju, ili se usude dodatno razlikovati od ionako antagoniziranih zajednica.
Da se tada moglo zaustaviti vrijeme
Nažalost, puno veći postotak ih izabere ono prvo, a nije malo onih koji zaborave na empatiju i solidariziraju se s nasilnicima.
Siniša Mihajlović je, a to je njegova druga tragedija, bio jedan od tih, koji je izabrao put srpskog nacionalizma, prijateljevanja s Arkanom i ludila na terenu koje je najviše došlo do izražaja u onim posljednjim susretima Crvene zvezde i Hajduka kad se zakačio sa sličnim likom s druge strane, Igorom Štimcem, od čega je zauvijek ostala urezana reakcija Hajdukovog Ante Miše, koji je bio Mihajlovićev susjed u Borovu, i koji ga je kao stariji autoritet povukao za kosu na toj utakmici.
Da je u tom momentu bilo moguće zaustaviti vrijeme i spriječiti buduću opsadu Vukovara tako jednostavnim potezom kakvog je izveo Ante Miše, svi bismo ovdje živjeli ljepše živote, bez mržnje i čežnje za izgubljenim zavičajima i onim kako je moglo biti, ali nam je onemogućeno. Danas sam, nakon svega, uvjeren da je i sam Mihajlović otišao s ovog svijeta u tom uvjerenju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I on je žrtva agresije na Vukovar
Kada danas s odmakom gledamo njegovu talijansku karijeru, optužbe za rasizam za vrijeme utakmice, činjenica da se sjajno uklopio u ambijent radikalno desnih navijača Lazija i strast s kojom je igrao one dvije kultne kvalifikacijske utakmice protiv Hrvatske, jasno je da ga je bijes dugo držao. Duže od desetljeća sigurno.
I koliko god mnogima to nije drago čuti i on takav je žrtva agresije koja je pogodila Vukovar, jer tog njegovog bijesa i nacionalizma ne bi bilo bez toga.
Posljednjih, pak, godina, taj ludi i bijesni nogometni genijalac kao da se smirio, čak i prije nego mu je dijagnosticirana zloćudna bolest i kao da smo tek tada mogli vidjeti ono što je tak čovjek izvorno bio. A bio je genijalan igrač, neprikosnoveni izvođač dalekometnih slobodnih udaraca i vječno nasmijani dječak iz prosperitetnog zajedničkog industrijskog grada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan kuštravi dječak s loptom
Volim vjerovati da bi dao i europsku titulu sa Zvezdom i sve ono što je slijedilo kasnije za to da se nad Vukovarom nije odvila totalna destrukcija. Ako je ta moja vjera utopijska, onda je utopijsko kompletno kršćanstvo s vjerom u čovjeka i njegovo iskupljenje.
I baš zbog toga što ne vjerujem u to da postoji neko ljepše mjesto izvan ovoga svijeta, uvjeren sam da se Mihajlović izmirio s ovim svijetom i s vlastitim demonima prije nego ga je napustio. U najmanju ruku zato jer je bio svjestan da se vrijeme ne može vratiti. Nagađati, pak, na temu da bi vjerojatno sve bilo drugačije da je ipak potpisao za Dinamo, umjesto što je na koncu donio titulu obližnjoj Vojvodini pa europsku titulu Crvenoj zvezdi, ima smisla tek na razini dosjetke.
Kad sve ovo pak prođe, jednako naša sjećanja, kao i traume, ostat će onaj moment u kojem jedan kuštravi dječak stavlja loptu na nekih trideset i pet metara od gola i onda tu loptu u nenormalnom luku zabije u gol preko živog zida i golmana. I tako od prvog do zadnjeg dana karijere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tragedija Siniše Mihajlovića; bijesnog nogometnog genijalca, još jedne žrtve agresije na Vukovar
U 53. godini života preminuo je legendarni srpski nogometaš i trener
Kad sve ovo pak prođe, jednako naša sjećanja, kao i traume, ostat će onaj moment u kojem jedan kuštravi dječak stavlja loptu na nekih trideset i pet metara od gola i onda tu loptu u nenormalnom luku zabije u gol preko živog zida i golmana. I tako od prvog do zadnjeg dana karijere
Dogodi se tako u ovim našim zlosretnim krajevima da tek nečija smrt, posebno ako je došla puno prije vremena, dovede do toga da snizimo strasti i pogledamo čovjeka i njegove postupke unutar okolnosti koji su ih uzrokovali. Danas je preminuo Siniša Mihajlović, čovjek koji je puno duže sinonim talijanske Serie A, bilo kao igrač ili kao trener, nego kao akter ovdašnjeg nogometa, odnosno fudbala.
A opet, sve to je bila nadogradnja jedne velike karijere i onog života koji je došao nakon naglog sazrijevanja, velikog životnog loma i profesionalnog vrhunca koji su se dogodili praktično istovremeno, u godinama u kojima je Siniša Mihajlović realno bio još uvijek dijete.
Zaigrano dijete iz tužnog, opsjednutog i do temelja izbrisanog Vukovara, odnosno Borovog Naselja. K tome, dijete koje je rođeno u braku oca Srbina i majke Hrvatice. Praksa je pokazala da oni koji dolaze iz takvog konteksta ili odaberu jednu stranu i strastveno je, iracionalno i nekritički podržavaju, ili se usude dodatno razlikovati od ionako antagoniziranih zajednica.
Da se tada moglo zaustaviti vrijeme
Nažalost, puno veći postotak ih izabere ono prvo, a nije malo onih koji zaborave na empatiju i solidariziraju se s nasilnicima.
Siniša Mihajlović je, a to je njegova druga tragedija, bio jedan od tih, koji je izabrao put srpskog nacionalizma, prijateljevanja s Arkanom i ludila na terenu koje je najviše došlo do izražaja u onim posljednjim susretima Crvene zvezde i Hajduka kad se zakačio sa sličnim likom s druge strane, Igorom Štimcem, od čega je zauvijek ostala urezana reakcija Hajdukovog Ante Miše, koji je bio Mihajlovićev susjed u Borovu, i koji ga je kao stariji autoritet povukao za kosu na toj utakmici.
Da je u tom momentu bilo moguće zaustaviti vrijeme i spriječiti buduću opsadu Vukovara tako jednostavnim potezom kakvog je izveo Ante Miše, svi bismo ovdje živjeli ljepše živote, bez mržnje i čežnje za izgubljenim zavičajima i onim kako je moglo biti, ali nam je onemogućeno. Danas sam, nakon svega, uvjeren da je i sam Mihajlović otišao s ovog svijeta u tom uvjerenju.
I on je žrtva agresije na Vukovar
Kada danas s odmakom gledamo njegovu talijansku karijeru, optužbe za rasizam za vrijeme utakmice, činjenica da se sjajno uklopio u ambijent radikalno desnih navijača Lazija i strast s kojom je igrao one dvije kultne kvalifikacijske utakmice protiv Hrvatske, jasno je da ga je bijes dugo držao. Duže od desetljeća sigurno.
I koliko god mnogima to nije drago čuti i on takav je žrtva agresije koja je pogodila Vukovar, jer tog njegovog bijesa i nacionalizma ne bi bilo bez toga.
Posljednjih, pak, godina, taj ludi i bijesni nogometni genijalac kao da se smirio, čak i prije nego mu je dijagnosticirana zloćudna bolest i kao da smo tek tada mogli vidjeti ono što je tak čovjek izvorno bio. A bio je genijalan igrač, neprikosnoveni izvođač dalekometnih slobodnih udaraca i vječno nasmijani dječak iz prosperitetnog zajedničkog industrijskog grada.
Jedan kuštravi dječak s loptom
Volim vjerovati da bi dao i europsku titulu sa Zvezdom i sve ono što je slijedilo kasnije za to da se nad Vukovarom nije odvila totalna destrukcija. Ako je ta moja vjera utopijska, onda je utopijsko kompletno kršćanstvo s vjerom u čovjeka i njegovo iskupljenje.
I baš zbog toga što ne vjerujem u to da postoji neko ljepše mjesto izvan ovoga svijeta, uvjeren sam da se Mihajlović izmirio s ovim svijetom i s vlastitim demonima prije nego ga je napustio. U najmanju ruku zato jer je bio svjestan da se vrijeme ne može vratiti. Nagađati, pak, na temu da bi vjerojatno sve bilo drugačije da je ipak potpisao za Dinamo, umjesto što je na koncu donio titulu obližnjoj Vojvodini pa europsku titulu Crvenoj zvezdi, ima smisla tek na razini dosjetke.
Kad sve ovo pak prođe, jednako naša sjećanja, kao i traume, ostat će onaj moment u kojem jedan kuštravi dječak stavlja loptu na nekih trideset i pet metara od gola i onda tu loptu u nenormalnom luku zabije u gol preko živog zida i golmana. I tako od prvog do zadnjeg dana karijere.