Trump je, dakle, najavio da će se Amerika povući iz Sirije; Telegramov reporter analizira što to znači za Hrvatsku
Kako će proći Hrvatska, budući da je cijelo vrijeme bila na strani gubitnika
U posljednje doba sve se više produbljuju razlike u vanjsko političkoj strategiji između predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i njenih protrumpovskih, a u posljednje vrijeme i proputinovskih poteza te premijera Andreja Plenkovića koji ne krije svoja proeuropska stajališta. To je posebno došlo do izražaja kad je Vlada Andreja Plenkovića donosila odluku o protjerivanju jednog ruskog diplomate u znak solidarnosti s Velikom Britanijom zbog trovanja dvostrukog tajnog agenta u Londonu te istodobnog poziva predsjednice ruskom lideru Vladimiru Putinu da posjeti Hrvatsku.
Zbog toga se vode žustre rasprave je li Hrvatska trebala protjerati ruskog diplomata, premda je pola članica EU to odbilo ili je morala ipak donijeti odluku koja neće štetiti njenim gospodarskim interesima. To je pitanje posebno dobilo na aktualnosti nakon što je američki predsjednik Donald Trump, koji je potaknuo cijelu akciju drastičnog kažnjavanja Rusije, pozvao Vladimira Putina u Bijelu kuću. Zbog kontroverznog ponašanja SAD-a, ali i EU, 13 njenih članica, naime, nije protjeralo ruske diplomate, možda nije na odmet podsjetiti na situaciju iz 2012. kad se Hrvatska, među prvim zemljama na svijetu, pridružila SAD-u u osudi vlade Bashara al-Assada u Siriji zbog navodne upotrebe kemijskog oružja.
Premda je Vlada Zorana Milanovića znala da Ina u Siriji posjeduje bogata nalazišta nafte i plina, ipak je preko koljena prelomila odnose s tom državom. Bez ikakve zadrške povjerovala je optužbama protiv Bashara al-Assada, premda su one po mnogo čemu podsjećale na američke tvrdnje da Irak ima oružje za masovno uništenje, što se kasnije pokazalo kao laž, ali je SAD-u poslužila kao alibi za napad na tu zemlju. Vlada Zorana Milanovića i tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić smjesta su prekinuli sve odnose s legalnom i legitimnom vladom u Damasku, istodobno dajući potporu pobunjeničkoj sirijskoj vladi u Istanbulu. Uz to, Zagreb je ponudio Amerikancima svoj zračni prostor ako će im trebati za napade na Siriju.
Hrvatska pobunjenicima u Siriji prodala oružje
I ne samo to. Od prosinca 2012. godine i početka rata u Siriji, Hrvatska je izvezla oružja i streljiva u Saudijsku Arabiju u vrijednosti od 126 milijuna eura te u Jordan za 44 milijuna eura. Po informacijama Amnesty Internationala to je oružje potom preko Saudijske Arabije, Jordana, Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata stizalo sirijskim oporbenim snagama, ali i teroristima ISIS-u te muslimanskom ekstremističkom pokretu Džabat al-Nusra.
Iz srednje i istočne Europe na sirijsku frontu dopremljeno je oružja u vrijednosti od čak milijardu dolara, a sve je to plaćala Saudijska Arabija, djelomice i novcem od prodaje nafte iz osvojenih i opljačkanih izvora u Siriji pa možda i iz Ininih polja. Zanimljivo je stoga pogledati danas, šest godina kasnije, kakve su posljedice i rezultati tako intenzivnog političkog i vojnog angažmana Hrvatske.
Sirija je bila primjer suživota sunita i šijita
No, prije toga valja podsjetiti da je Sirija, prije nego li je počelo njeno razaranje, bila jedan od uređenijih i najrazvijenijih država Bliskog istoka. Damask je najstariji živi grad na svijetu, a u Siriji je stoljećima uspješno održavana ravnoteža između sukobljenih muslimanskih skupina sunita i šijita. Vladavina Bashar-al Assada bila je diktatorska, kao što je to uostalom i u većini drugih arapskih država, ali je bila puno mekša od one u Saudijskoj Arabiji. Zemlja tisućljetne civilizacije, bogata naftom i plinom, oduvijek je bila od iznimne strateške važnosti, zadnja točka puta svile s Istoka i polazište na karavanskim putovima za Zapad. Sirija je bila ispremrežena dobrim autoputovima, nepreglednim poljima maslina, razvijene poljoprivrede i industrije… Posebno su bili impresivni gradovi poput Damaska, Alepa ili Homsa…
Damask je grad smješten u podnožju planine Antilibanon, a kroz njega protječe rijeka Barada pa je prava oaza na rubu Sirijske pustinje. Prije rata bio je to pravi svjetski velegrad s 1,5 milijuna stanovnika, s vrhunskim hotelima, brojnim luksuznim vilama, prekrasnim parkovima, avenijama, ukrašen dostignućima islamske, arapske, otomanske, francuske arhitekture, preplavljen noćnim klubovima, restoranima i kafićima.
U tisućama trgovina, malim radnjama, u čuvenom suku, moglo se kupiti sve, od bisera, zlata, koralja, nakita do najnovijih modnih hitova svih svjetskih marki, delikatesne hrane, orijentalnih specijaliteta…. Život i povijest Sirije možda je najbolje oslikavala Velika džamija u Damasku, poznata kao Umejadska ili Emevijska džamija koja je jedna od najvećih i najstarijih na svijetu. Tamo se nalazi glava Ivana Krstitelja, kojega poštuju i muslimani i kršćani, a u njoj su i glave Hasana i Husejna, unuka Poslanika Muhammeda, kao i grob Salahudina Ejubije, slavnog sunitskog islamskog vojskovođe.
Rat u Siriji ušao u novu, još krvaviju fazu
Homs i Aleppo, dva grada potpuno devastirana u ratu, imali su po 1,5 i 4 milijuna stanovnika, bili su industrijska središta Sirije. U Homsu su živjeli suniti i kršćani, a grad je bio pun crkvi i džamija. Najimpresivnija je ipak bila Palmira, mjesto gdje su sačuvani ostaci starog antičkog grada. I još nešto iznimno važno. Na istaknutim mjestima u ministarstvima i velikim tvrtkama radilo je puno pravnika, ekonomista, liječnika, inženjera koji su svojedobno studirali u Zagrebu.
Puno žena iz Hrvatske udalo se za Sirijce pa su zbog svega toga svi bili iznimno prijateljski naklonjeni Hrvatima. Zato ne čudi da su ponašanje Zagreba doživjeli kao osobnu uvredu i teško razočarenje. Posljednje dramatične vijesti iz Sirije pokazuju da je najkrvaviji rat na svijetu ušao u novu, još opasniju fazu te prijeti ne samo još strašnijim krvoprolićima nego da će se iz te zemlje preliti po cijelom Bliskom istoku, a možda i šire.
Danima su zapadni mediji izvještavali kako vojska Bashara al- Assada uništava istočnu Gutu, predgrađe Damaska te da pri tomu nemilosrdno ubijaju žene, djece, civile, domove i bolnice. Nitko međutim nije spominjao da su upravo iz istočne Gute, terorističke postrojbe raznih milicija i Jabhat Fatah al-Shama, nekada poznatog kao organizacije al-Nusra, godinama svakodnevno bombardirali Damaska te da su u tim napadima najviše stradavali dijelovi grada u kojima su živjeli isključivo civili. Nakon što je sirijska armija osvojila istočnu Gutu, građani Damaska proslavili su tu pobjedu jer više nema straha od bombardiranja.
Erdogan želi protjerati i uništiti Kurde
Početkom 2018. Turska je nastavila invaziju na tu već potpuno razorenu i iscrpljenu državu, a cilj vojne akcije, cinično nazvane “Maslinova grančica”, osvojiti je cijeli sjeverni dio Sirije kako bi se, tvrdi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, “regija očistila od terorista čime stvoriti sigurnosnu zonu”. Potom je prošli tjedan turska tiskovna agencija Anadolu objavila zemljopisnu kartu sjevera Sirije, koji je pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga (SDF), na kojoj je ucrtano pet francuskih vojnih baza. SDF je multietnički, višeslojni savez sirijskih, kurdskih i arapskih boraca, u kojemu je 50 posto arapskih i 50 posto kurdskih vojnika, s tim da su u zapovjedništvu najzastupljeniji Kurdi.
U Parizu su bili zgranuti postupkom Ankare koja je pretvorila položaje francuskih vojnika u otvorenu metu. Ankara se brani da je tako reagirala jer je francuski predsjednik Emmanuel Macron primio u Elizejskoj palači izaslanstvo Sirijskih demokratskih snaga. U srpnju 2017., tiskovna agencija Anadolu također je objavila kartu na kojoj je bilo označeno desetak mjesta za koje se tvrdilo da su američke vojne baze u Siriji. Bio je to odgovor Ankare na odluku SAD-a da pojača isporuku oružja kurdskim postrojbama u Siriji.
Trump najavio povlačenje vojske iz Sirije
U cijelu priču ovih dana uključio se na sebi svojstven način američki predsjednik Donald Trumpa koji je najavio da će oko 2.000 američkih vojnika, “vrlo, vrlo brzo napustiti Siriji”. To je izazvalo konsternaciju jer su upravo SAD potpalile rat u Siriji. Američki saveznici u NATO paktu i na Bliskom istoku uvjereni su da će povlačenje Amerikanaca ojačati i ohrabriti islamske teroriste da nastave borbu te da će to dovesti do eskalacije sukoba.
Najviše su razočarani Kurdi koji su shvatili da ih Amerikanci namjeravaju ostaviti na milost i nemilost turskoj vojsci. Taj potez Washingtona istodobno će ojačati poziciju Rusije u Siriji, a bitno će oslabjeti poziciju snaga koje se Amerikanci potaknuli i financirali da krenu u rat protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Potpuno je također nerazumljivo zašto Trump želi omogućiti još veći angažman Turske i Irana u Siriji. Kad se američki vojnici povuku iz baze u At Tanf u jugoistočnoj Siriji, Iran će uspostaviti kopneni koridor od Damaska do Teherana, čega se Saudijska Arabija, najveći saveznik SAD-a u tom dijelu svijeta, najviše pribojava.
Svi su suglasni da je Trump tom odlukom ne samo razotkrio nedosljednost američke vanjske politike već da je definitivno potkopao američku vjerodostojnost na Bliskom Istoku, ali i u svijetu. I, dakako, neizravno potvrdio da je Washington digao ruke od Sirije te priznao poraz u ratu s Bashar al-Assadom. Trump je na sva upozorenja lakonski odgovorio “neka se drugi ljudi brinu o tome sada”.
Rat u Siriji potaknula CIA i Pentagon
Takvo ponašanje Amerikanca nije međutim ništa novo: na isti način ponašali su se i u Iraku. Izvršili su invaziju, okupirali i uništili zemlju, da bi se u jednom trenutku počeli povlačiti ostavljajući iza sebe kaos. SAD su prve, već 2012., za administracije Baracka Obame, počele operaciju svrgavanja legitimnog predsjednika Sirije Bashara al-Assada. Obama je ovlastio CIA-u i Pentagon da poduzmu tajne operacije rušenja sirijskog predsjednika, kršeći pri tomu sve međunarodne norme i temelje svjetskog globalnog poretka.
CIA i Pentagon osnovali su i financirali takozvane “umjerene pobunjenike”, Slobodnu sirijsku vojsku, FSA, i tako je počelo sedmogodišnje krvoproliće u kojem je ubijeno oko 500.000 ljudi, oko 2 milijuna je ranjeno, oko 5,5 milijuna ljudi pobjeglo je iz Sirije, a oko 6,5 napustilo je svoje domove, ali je ostalo u Siriji. Dakle, neposredno je stradalo čak 14,5 milijuna ljudi… Amerikanci su tvrdili da se njihovi saveznici i oni bore u Siriji isključivo protiv islamskih terorista i ISIS-a, premda su se u toj borbi najviše iskazali Kurdi, dok je Washingtonu bio glavni cilj rušenje vlade u Damasku.
Bashar al-Assad pozvao u pomoć Ruse i Irance
Kao odgovor na američku intervenciju, vlada u Damasku pozvala je u pomoć Ruse i Irance. Moskva je objeručke prihvatila poziv jer je u njemu vidjela priliku da dodatno zaštiti svoju jedinu vojnu pomorsku bazu na Mediteranu. Rusi su se najizravnije uključili u rat 30. rujna 2015., kada su izveli prve zračne napade na položaje ISIS-a, i drugih sirijskih pobunjenika koji su se borili protiv vladinih snaga. Iran je pak u pozivu ugledao šansu da ojača svoju poziciju na Bliskom istoku.
Teheran je kao šijitska država želio sačuvati Bashara al-Assada, koji je uspostavio čvrstu sekularnu vlast, pa je on bio najveće jamstvo da se u Siriju neće uspostaviti sunitsko nacionalistički režim. Iran se tako deklarirao kao zaštitnik šijita pred nasrtajima sunitskih džihadista koje su podupirale Turska, Saudijska Arabija, UAR, Katar… Teheran je zbog toga počeo slati u Siriju oružje, novac, savjetnike te specijalne vojne postrojbe, pripadnike iranske revolucionarne garde, razne šijitske milicije, ali i pokret Hezbolah, proiransku vojnu frakciju sa sjedištem u Libanonu. Tako su se arhi neprijatelji, šijitski Iran i sunitska Saudijska Arabija izravno sukobili u Siriji.
Izrael je ušao u rat u Siriji zbog straha od Irana
U rat se potom izravno uključila Turska s namjerom da uništi sirijske Kurde, ali i da ostvari san turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana o obnovi nekadašnjeg Otomanskog carstva na Bliskom istoku. Izraelci su pak počeli bombardirati položaje vladinih i iranskih snaga te Hezbolaha na jugu zemlje jer se Tel Aviv panično boji da će na njegove granice doći iranska Revolucionarna garda i njima lojalne milicije u Siriji. Paralelno sa svim tim Saudijska Arabija, Katar i Turska zajedno su pomagale i ohrabrivale džihadske milicije da sruše režim u Damasku i uspostave islamsku državu.
Najveća uzdanica SAD-a, Slobodna sirijska vojska (FSA), nakon sedam godina ratovanja ideološki je i vojno razjedinjena, bez zajedničke komande, razdirana unutarnjim rivalstvom i ambicijama. Uz nju, protiv vlade u Damasku još se bore brigade od nekoliko stotina do više tisuća mudžahedina koje naoružavaju i logistički podržavaju Turska, Saudijska Arabija i Katar. Tu su još ostaci Al Qa’ida, kao i tisuće vjerskih fanatika, pljačkaša i avanturista, zločinaca i terorista koji ubijaju i proganjaju kršćane i “nevjernike”. Cilj im je da na razvalinama Sirije izgrade svoje nove emirate i kalifate…
U sveopćem kaosu najgore prošli Sirijci i Kurdi
Tako su se SAD, EU, Turska, Saudijska Arabija, Katar, UAE, Izrael našli na istoj strani pokušavajući iz raznoraznih razloga režim Bashara al Assada, dok su Rusija, Iran, pa i Irak stali u njegovu obranu. U tom sveopćem kaosu najveći su gubitnici, dakako, Sirijci, ali jednako tako tragičnu sudbinu doživljavaju Kurdi. Dok se Sirijci mogu tješiti da ih Rusi i Iranci ipak nisu okrenuli leđa, Kurdi su po tko zna koji puta doživjeli dvostruku izdaju. Na cjedilu su ih ostavili i Rusi i Amerikanci premda su upravo oni dali najveći obol u borbi protiv islamskih terorista.
Kurdi žive na sjeveru Sirije, a Ankara tvrdi za njih da su povezani s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) u Turskoj za koju tvrde da je teroristička organizacija koja žele stvoriti kurdsku paradržavnu tvorevinu u Siriji koja bi pomagala PKK da osnuje neovisni “Turski Kurdistan”.
Kad su Turci napali grad Afrin, Rusi koji su tamo bili s Kurdima, odmah su se povukli, uz objašnjenje da ne žele ugroziti živote svoje vojne policije i medicinskog osoblja. Nakon njihova odlaska turska vojska protjerala je kurdske jedinice iz Afrina. Premda su im Rusi i Amerikanci, dok su ih trebali u borbi protiv islamskih ekstremista, obećavali da će im pomoći da dobiju svoju samoupravu, pa čak i državu, odjednom su sva ta obećanja zaboravili.
Rusi i Amerikanci prevarili Kurde
U Turskoj živi oko 15 milijuna Kurda, koji su blisko povezani sa sirijskim braćom, a Turskoj nije ni na kraj pameti dati im barem minimalnu autonomiju. Dok je al-Asad uoči rata u Siriji Kurdima omogućio izvjesnu autonomiju, Erdogan nije ni pokušao naći političko rješenje za kurdsko pitanje već je opsjednut idejom da ih sve likvidira i protjera. Stoga je Erdogan odlučio ognjem i mačem uništiti kurdske snove, pa je zbog toga krenuo u okupaciju sjevera Sirije.
Premda ni Rusi ni Amerikance neće ratovati za Kurde, ipak su nezadovoljni načinom na koji Erdogan ignorira interese NATO-a i SAD-a. Problem je međutim u tomu što je Turska na braniku južnog krila NATO-a, pa Washington mora popuštati pod pritiskom Ankare, što znači da će Kurde prepustiti na milost i nemilost Erdoganovoj soldateski. Rusija se također neće konfrontirati s Erdoganom jer je njoj najvažnije da u Siriji sačuva svoju vojnu bazu, čemu se Erdogan ne protivi.
Kako će proći Hrvatska nakon rata?
Nakon oslobođenja Aleppa, Deir az Zora, istočne Gute te stanja na drugim frontovima, sve upućuje da će se Bashar al-Assad, uz pomoć Rusije i Irana ostvariti Pirovu pobjedu, ali i da će se održati na vlasti. A najbolji dokaz za to je činjenica da je više od tri milijuna izbjeglica pobjegla u Damask, a tu se sada vraćaju i oni koji su bili pobjegli u Europu, Tursku, Jordan… Dakle, nisu se sklonili kod svojih osloboditelja, već kod svog “zlotvora”.
Kako će u takvom raspletu proći Hrvatska, budući da je cijelo vrijeme bila na strani gubitnika? Izravna posljedica bit će da će Ina izgubiti nafta polja, budući da Bashar al-Assad neće prijeći preko toga da je Zagreb bio u prvim redovima njegovih protivnika. Posebno zbog toga što je Damask nekoliko puta slao preko posrednika poruke vladama u Zagrebu da se obnove odnosi te počne pregovarati o sudbini vlasništva Ine u Siriji. Međutim, hrvatske vlade svaki puta oglušile su se na ponude vlade u Damasku. Istodobno, tragedija koja se dogodila Siriji, mogla bi biti pouka da ne treba naivno vjerovati u nepogrešivost UN-a, međunarodnog poretka i prava te da se još manje valja pouzdati u SAD i Rusiji, koje uvijek vode računa isključivo o svojim globalnim interesima.