Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

U 10 godina ostali smo bez 55.000 djece. Svi oni postat će Nijemci, Irci, Česi, jer u Hrvatskoj nisu mogli postati ništa

Ovom katastrofalnom podatku iz popisa stanovništva nismo posvetili dovoljno pažnje

FOTO: Pixsell / Telegram

A sve to zato što se ovdje u Hrvatskoj ne može živjeti od zemlje. Ni sa srednjom školom. Ni ako si sestra u bolnici, učitelj ili pjesnik. Ako imaš dijete s posebnim potrebama. Ako ti je potres srušio kuću. Ako si diplomirao s odličnim, ali nemaš veze. I ako se ne upišeš u HDZ

U 10 godina ostali smo bez 55 tisuća djece. Od tog naslova osjetiš mučninu. Kao kad u vožnji moraš kotačima pregaziti preko tijela već pregažene mačke. Kao da ti je šaka doletjela u trbuh.
Godinama se u javnom govoru prežvakavaju izrazi kao što su demografija, depopulacija, iseljeništvo i ekspatrijacija i oni više ne proizvode reakciju. Riječi ispuhane i osušene. Služe samo za političke obračune i pražnjenja.

Ne trzamo na njih kao ni na onu ornamentiku reljefa, kipića i glava mitoloških bića na starinskim kućama u gradu koje uopće ne primjećujemo iako svaki dan pored njih idemo na posao. Statistika slaže na gomilu brojke iza kojih se ne vide lica. Vlada kaže da se ljudi prirodno sele i odseljavaju i da je to sasvim normalno: neki odlaze iz Hrvatske, neki ovamo dolaze, kiša pada, sunce sija. Ali ovaj naslov te nekako ubije u pojam.

Dok smo se okrenuli, iz Hrvatske je nestalo 55 tisuća djece

Ne zato što si u Penavinoj stranci pa smatraš da Hrvati po domoljubnoj dužnosti moraju ostajati ”na svojim ognjištima” čak i ako ovdje žive jadan i nedostojan život – zato da bi Srba u postotku bilo manje. A ni zbog toga što si uvjeren da oni koji su se s obitelji skrasili u nekoj drugoj državi i drugoj klimi nikad ne mogu biti sretni kao ovdje, u svom dvorištu i pod svojom brezom koju je djed posadio kad mu se rodila kći. Ma mogu.

Nitko, uostalom, ne ide a da nije dobro izvagao pluseve i minuse, a ako je na koncu prelomio, znači da je pluseva skupio puno više. Puno pluseva te čini sretnim iako ti fali ta materina štrudla za koju sama razvija kore i da ti prijatelji nenajavljeni banu na vrata pitajući kuha li se konačno ta kava. Strašno je ipak da je, dok smo se okrenuli, nestalo iz Hrvatske 55 tisuća djece.

Onaj osjećaj da smo luzeri

Jer to – nama koji smo ostali – znači da su se ispraznile škole. Da su sela ostala bez ljudi, bez janjadi i pilića. Da se ne muze mlijeko. Da više ne voze autobusi jer se ne isplati, nema se za koga. Da su napuštene kuće zarasle u korov i da samo ose pod tim krovovima svijaju gnijezda. I da će jednog dana neki investitor sve to sravniti sa zemljom i uzorati jer je sva ta mrtva imanja kupio budzašto za neki svoj mešetarski biznis.

To pražnjenje nam stvara osjećaj da smo luzeri. Neuspješna zemlja. Nepoželjna tolikima koji su ovdje rođeni i znaju samo ovaj jezik, ova ”č” i ”ć”, i ove im narodske psovke grunu na usta kad im negdje u Irskoj pobjegne vlak. Ne valja se uljuljkivati u takvu melankoliju jer je to i neproduktivno, i možda zastarjelo. Svijet se mijenja i preslaguje i to ti je. Ali svejedno je tužno misliti o toj našoj gastarbajterskoj djeci iz ovog naslova, o tolikim hiljadama te djece, koja će za nešto godina postati Nijemci, Kanađani, Norvežani i Česi samo zato što u svojoj zemlji nisu mogli postati ništa.

Kako je tek toj djeci?

I zato što njihovi roditelji ovdje nisu bili ništa, samo glasački listić i statistički broj. Djeca te diraju u žicu jer su djeca simbol vitalnosti i dijagram nade i jer u njima vidiš svoju vlastitu djecu i njihovu budućnost. Kad smo se mi selili s jednog kraja Zagreba u drugi, sretni jer iz dugog podstanarstva napokon idemo u svoj stan, moja su djeca plakala. Objašnjavali smo im da je oko naše nove zgrade puno zelenila, da ćemo im konačno kupiti one šarene pokrivače sa životinjama, da će ići u ljepšu školu i da će upoznati puno djevojčica i dječaka s kojima će se igrati.

Ali badava. Jer kako će bez Paule, Petra i Ivone? Više neće imati prijatelja. Kakve će biti te nove učiteljice? Hoće li ih djeca pozivati na rođendane? Suze i tragedija, i to u istom gradu.
Pa sad zamisli kako je ovim klincima koji napuštaju sve što im je bilo poznato i blisko i izmještaju ih u nepoznato i nerazumljivo.

Na kraju, neka ipak idu

Psiholozi su definirali sindrom iseljeničkog djeteta, expat child syndrome. To je dijete iščupano iz svoje sredine, moralo se oprostiti od bake i djeda, od prijatelja iz razreda i ostaviti tetki psa s kojim je spavalo u krevetu. Upisali su ga u školu gdje nikoga ne poznaje, gdje se smiju njegovom akcentu, gdje se ne zna izraziti na tom novom jeziku pa misle da je glup. Gdje se osjeća konfuzno, izolirano i usamljeno. I odakle s bratićima i sestričnama može razgovarati samo preko ledenog ekrana.

A sve to zato što se ovdje u Hrvatskoj ne može živjeti od zemlje. Ni sa srednjom školom. Ni ako si sestra u bolnici, učitelj ili pjesnik. Ako imaš dijete s posebnim potrebama. Ako ti je potres srušio kuću. Ako si diplomirao s odličnim, ali nemaš veze. I ako se ne upišeš u HDZ. I onda se iseljavanje svodi na ekonomiju i na to da nam neće imati tko zaraditi za penzije. Pa i ne treba. Neka djeca samo idu gdje će im s vremenom biti bolje kad smo im od ove zemlje napravili ne-zemlju i ne-domovinu.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više