Autoritet škole i nastavnika je ključna stvar, a to je kod nas razoreno. I zato imamo izluđene učitelje i rastrojenu djecu

A ministar Radovan Fuchs ili ne zna zbrojiti dva i dva ili ga zapravo nije ni briga

FOTO: Ilustracija / Boris Scitar/VLM/PIXSELL

Dakako da u velikom školskom pogonu države može biti i ima nastavnika koji su zalutali u svoje zanimanje pa po potrebi treba reagirati, ali takve iznimke ne smiju ni za milimetar mijenjati standard školskog ponašanja

Negdje jutros čitam tekst pod naslovom ”Zašto ljudi koji nisu invalidi parkiraju na mjestima za invalide”. Članak je informativan – tko ima pravo na invalidsku kartu za auto, kako se to ostvaruje, kakve su kazne za prekršitelje i krivotvoritelje tih iskaznica – ali ne daje odgovor na pitanje iz naslova, zašto. Možemo to dodati mi.

Zdravi ljudi koji zauzimaju mjesta invalidima su sami sebi najvažniji, bezobzirni, drski i fućka im se za tuđu nevolju. Jučer smo ovdje – povodom uhićenja profesora koji se potukao s učenikom u zagrebačkoj strojarskoj školi – stavili na stol problem sve većeg nasilja u školama, grube i neodgojene djece, maloljetnih zlostavljača nastavnika i svojih razrednih drugova.

Ali i nama je donekle izmaklo pitanje što su uzroci i zašto, a ono je strašno važno i presudno za nužno mijenjanje školske politike. Jer odgovor je složen i zahtjeva malo širu raspravu o nama roditeljima, pedagogiji, samoj školi i društvenim vrijednostima.

A kakvi su ti roditelji?

Što se tiče roditelja, a kad imamo dijete, imamo i roditelje, kako zamišljamo da će svoga sina ili kćer odgojiti recimo baš ta osoba koja ostavlja auto na mjestu za invalide bez ruku i nogu? Kakve će im vrijednosti prenijeti roditelji koji su do svog statusa došli konjićevim skokom, laktovima i preko stranačkih veza i time se čak jako ponose? Čemu se uče djeca u čijoj se kući viče i razbija, gdje roditelja nikad nema doma i gdje otac kočijaški psuje majku kad mu grah nije dovoljno slan.

Kakav su uzor svojoj djeci bahati bogataši koji srednjoškolcu od 15 godina svaki dan tutnu po sto eura dok njegovi profesori pri kraju mjeseca nemaju ni za kokoš? Ili bespravni graditelji? Ili ljudi koji smatraju da se poštovanje i vrijednost mjere tenisicama koje koštaju kao prosječna plaća, a ne učenjem, dobrotom, čitanjem knjiga i vrijednim radom. Ili oni koji svoju djecu kljukaju mržnjom prema crncima “jer smrde”, prema homoseksualcima “jer su nastrani” i prema pripadnicima drugih vjera “jer su prljavi”? I kakav će odnos prema bilo čemu izgraditi dijete čiji otac na nogometnim utakmicama pjeva “i kolcem, i lancem, i bokserom u glavu” i poslije ide razbijati tramvaje?

Odgovornost školskog sustava

Roditelja ima svakakvih, nema atesta za roditeljstvo, i s time škola mora jako računati. Zato je dužnost školskog sustava da preuzme svoj dio odgovornosti za bolji odgoj svojih učenika. Tko nije imao što vrijedno usisati kod sebe doma, treba to dobiti barem kroz školu. Razred nije samo za to da se nabubaju imena egipatskih faraona, planinski vrhovi u Aziji i prijedlozi s akuzativom, nego da se među djecom razvijaju prijateljstvo, želja da se pomogne slabijemu, oko za tuđu bol ili neimaštinu, osjećaj za lijepo i časno i da se ljudskost potiče i hvali.

No naša je škola, čast iznimkama za koje svi znamo, u velikoj mjeri zahirila jer zanemaruje taj dio svoga poslanja koje mora biti provučeno kroz cjelokupnu nastavu. Ne treba za to poseban predmet, kod djece iz moje obitelji vidim da se satovi razredne zajednice troše uludo na bezvezarije umjesto da se na njima stavljaju na mjesto sukobi i razmirice među djecom, da ih se uči staloženom rješavanju problema i da kažu oprosti.

Učvršćivanje naopakih vrijednosti

Većina učenika ide na vjeronauk i u crkvu. I to bi se lijepo moglo iskoristiti kao uspješna kompenzacija za manjak dobrog odgoja, ali, koliko čujem, ni tamo se to ne radi, ponegdje se i otvoreno odmaže.

A posebna je priča ta opasna i po mlade štetna permisivnost hrvatskog školstva prema nepodnošljivim zahtjevima onih roditelja koji dolaze u školu ne da bi pitali profesore kako da pomognu svojoj djeci da bolje savladaju gradivo i isprave dvojke, nego da prijete svojim vezama, galame, zahtijevaju veće ocjene, lažu da bi djeci pokrili neopravdane sate i podmićuju gdje im prođe skupim poklonima.

Jedna je formalna stručnjakinja nakon ovog slučaja s uhićenjem profesora, izjavila na televiziji da su djeca uvijek u pravu. Naravno da nisu, ni djeca ni roditelji. Kad kod ravnatelja prevlada takav jeftini trgovački stav – a ravnatelji moraju postaviti standarde i štititi ih bez ustezanja štiteći i svoje profesore – kod djece će se učvrstiti naopake vrijednosti.

Čvrsta pravila bez iznimke

Djeca moraju znati da su dužna biti pristojna, izvršavati zadatke, pisati zadaće i ponašati se u svemu kao dobro odgojeni ljudi. To je poruka koju mora slati škola i ni makac ustranu. Svako odstupanje, a pogotovo ona koja drastično prekoračuju granicu normalnih dječjih i tinejdžerskih nestašluka i zafrkancija, moraju u školi dobiti adekvatan odgovor. Iz tih se odgovora uči. Autoritet škole i nastavnika je ključna stvar, a to je kod nas razoreno.

Škola ne smije biti autoritarna, ali uvažavanje svih koji se u školama nalaze svaki dan, od učenika i profesora, do čistačice i domara, mora biti čvrsto opće pravilo bez iznimke. Roditelj koji dolazi prijetiti profesorima i tražiti petice – mora biti odlučno otpravljen. Razmaženi i bezobrazni učenici koji prostače, slobodno pokazuju profesorima srednji prst i gađaju ih korama od naranče moraju biti odmah primjereno kažnjeni. Dakako da u velikom školskom pogonu države može biti i ima nastavnika koji su zalutali u svoje zanimanje pa po potrebi treba reagirati, ali takve iznimke ne smiju ni za milimetar mijenjati standard školskog ponašanja.

To je sva mudrost pedagogije koju naše Ministarstvo prosvjete slabije razumije pa pred ravnatelje javnih škola očito ni ne postavlja ispravne ciljeve. Eto zato i imamo sve više izluđenih nastavnika, sve više rastrojene djece i ministra Radovana Fuchsa koji ili ne zna zbrojiti dva i dva ili ga zapravo nije ni briga.