Nema nikakvog načina da se na sumornu stvarnost u kojoj je Hrvatska definitivno osvanula prekjučer poslijepodne nanese i najmanji sloj toplijih boja. Nakon priopćenja DORH-a u utorak, 12. ožujka, hrvatska demokracija je ušla u najmračniji period u svojoj povijesti, barem kad je u pitanju aktualno stoljeće.
Jer, nakon što je Državno odvjetništvo refleksom odavno utrenirane i poslušne sluge režima ispunilo želju predsjednika Vlade i pokrenulo postupak preispitivanja nadležnosti oko kriminala u obnovi koji se drznuo istraživati Ured europske javne tužiteljice (EPPO), sve je tako otužno jasno. Andrej Plenković i njegova klika u Vladi, stranci, parlamentarnoj većini i gotovo posve kompletiranom nizu zarobljenih institucija neće prezati od ničega da zaštite svoj kriminal ili – u naivnijoj verziji – kriminal svojih ljudi koji bi im mogao predstavljati politički problem.
Turudić i Lex AP za kraj
Isto tako, kako se uskoro dobro vidjelo u raskošnom prešućivanju cijele priče, svoju ulogu će jednakim refleksom i jednako utrenirano odraditi i većina medija. Samo dan poslije, u Saboru je notorni Ivan Turudić prisegnuo za novog glavnog državnog odvjetnika, a njegova prethodnica Zlata Hrvoj-Šipek će rutinski kazati kako u preispitivanje nadležnosti nad kriminalom u obnovi nikako nisu krenuli pod utjecajem izjava predsjednika Vlade. Nego zato što im je dokumentaciju o slučaju dostavio – predstojnik Ureda predsjednika Vlade.
U kompletu će, pritom, ovog tjedan Sabor izglasati i “Lex AP”, kojim se zviždačima kojima padne na pamet dijeliti za vlast nezgodne detalje iz istraga prijeti s tri godine zatvora, a novinarima policijskim nadzorom. Isti Sabor, taman prije raspuštanja, odbit će i formirati istražno povjerenstvo o financiranju medija, kako se ne bi otkrilo koliko državnog novca stoji iza prevladavajuće prijateljskog medijskog tretmana kakvog uživa aktualna vlast.
Put u inozemstvo
Ovakva količina autokratskog mraka u kojem Hrvatska ulazi u gadnu i neizvjesnu predizbornu kampanju može se možda usporediti jedino sa siječnjem 1996. godine, kad je tadašnji predsjednik Republike Franjo Tuđman odbio za gradonačelnika potvrditi Gorana Granića iz HSLS-a. Predsjednik je bio stava da se u Zagrebu ne smije dopustiti “oporbena situacija”, a njegovi suradnici su javnosti objašnjavali kako nema veze što je Granić dobio 32 od 50 glasova u Gradskoj skupštini kad je HDZ (sa 16 mandata) bio pojedinačno najjača stranka.
Ima i još – bilo bi nezgodno, objašnjavali su tada iz HDZ-a, da gradonačelnik glavnog grada bude iz oporbe, jer gradonačelnik je u delegaciji koja ispraća predsjednika Republike na put u inozemstvo, pa je nužno da to bude osoba od predsjednikovog povjerenja. Dakle, iz vladajuće stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
E, Plenkovićev HDZ je, u očajničkom, ali primjerno organiziranom pokušaju da zaustavi europske istražitelje, doveo Hrvatsku, 28 godina poslije, otprilike na tu razinu shvaćanja demokracije. Nema, je li, smisla da kriminal u Ministarstvu kulture i medija istražuje osoba koja nije od premijerova povjerenja.
Rasplet Zagrebačke krize
Dok se čeka daljnji rasplet priče o pokušaju zataškavanja kriminala u obnovi, radi informacije valja ovdje kazati kako je Franjo Tuđman 1996. godine ostao uporan. Nakon Gorana Granića je odbio još trojicu oporbenih gradonačelnika i imenovao HDZ-ovog povjerenika za glavni grad. Zagrebačka kriza rasplela se tek 1997. godine. Nakon novih izbora, HDZ je, možda će se nekom učiniti poznato, kupio dva oporbena zastupnika i došao do većine.
Mrak u koji je hrvatska demokracija uvedena Zagrebačkom krizom rezultirao je tako pobjedom HDZ-a i izborom gradonačelnice iz redova te stranke. Nakon isteka njena mandata, međutim, a bit će uskoro i četvrt stoljeća od tad, HDZ više nikad nije došao ni blizu toga da ima gradonačelnika ili gradonačelnicu glavnog grada Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U očajničkom pokušaju da zaustavi EPPO, Plenković je hrvatsku demokraciju uveo u mrak kao 90-ih
Samo je Tuđman nepriznavanjem oporbene pobjede u Zagrebu na demokraciju udario jače od ovoga što rade Plenković i DORH
U utorak je DORH krenuo u oduzimanje istrage o kriminalu u obnovi od EPPO-a. U srijedu je prisegnuo Turudić. U četvrtak će biti izglasan Lex AP. Laku noć, Hrvatska
Nema nikakvog načina da se na sumornu stvarnost u kojoj je Hrvatska definitivno osvanula prekjučer poslijepodne nanese i najmanji sloj toplijih boja. Nakon priopćenja DORH-a u utorak, 12. ožujka, hrvatska demokracija je ušla u najmračniji period u svojoj povijesti, barem kad je u pitanju aktualno stoljeće.
Jer, nakon što je Državno odvjetništvo refleksom odavno utrenirane i poslušne sluge režima ispunilo želju predsjednika Vlade i pokrenulo postupak preispitivanja nadležnosti oko kriminala u obnovi koji se drznuo istraživati Ured europske javne tužiteljice (EPPO), sve je tako otužno jasno. Andrej Plenković i njegova klika u Vladi, stranci, parlamentarnoj većini i gotovo posve kompletiranom nizu zarobljenih institucija neće prezati od ničega da zaštite svoj kriminal ili – u naivnijoj verziji – kriminal svojih ljudi koji bi im mogao predstavljati politički problem.
Turudić i Lex AP za kraj
Isto tako, kako se uskoro dobro vidjelo u raskošnom prešućivanju cijele priče, svoju ulogu će jednakim refleksom i jednako utrenirano odraditi i većina medija. Samo dan poslije, u Saboru je notorni Ivan Turudić prisegnuo za novog glavnog državnog odvjetnika, a njegova prethodnica Zlata Hrvoj-Šipek će rutinski kazati kako u preispitivanje nadležnosti nad kriminalom u obnovi nikako nisu krenuli pod utjecajem izjava predsjednika Vlade. Nego zato što im je dokumentaciju o slučaju dostavio – predstojnik Ureda predsjednika Vlade.
U kompletu će, pritom, ovog tjedan Sabor izglasati i “Lex AP”, kojim se zviždačima kojima padne na pamet dijeliti za vlast nezgodne detalje iz istraga prijeti s tri godine zatvora, a novinarima policijskim nadzorom. Isti Sabor, taman prije raspuštanja, odbit će i formirati istražno povjerenstvo o financiranju medija, kako se ne bi otkrilo koliko državnog novca stoji iza prevladavajuće prijateljskog medijskog tretmana kakvog uživa aktualna vlast.
Put u inozemstvo
Ovakva količina autokratskog mraka u kojem Hrvatska ulazi u gadnu i neizvjesnu predizbornu kampanju može se možda usporediti jedino sa siječnjem 1996. godine, kad je tadašnji predsjednik Republike Franjo Tuđman odbio za gradonačelnika potvrditi Gorana Granića iz HSLS-a. Predsjednik je bio stava da se u Zagrebu ne smije dopustiti “oporbena situacija”, a njegovi suradnici su javnosti objašnjavali kako nema veze što je Granić dobio 32 od 50 glasova u Gradskoj skupštini kad je HDZ (sa 16 mandata) bio pojedinačno najjača stranka.
Ima i još – bilo bi nezgodno, objašnjavali su tada iz HDZ-a, da gradonačelnik glavnog grada bude iz oporbe, jer gradonačelnik je u delegaciji koja ispraća predsjednika Republike na put u inozemstvo, pa je nužno da to bude osoba od predsjednikovog povjerenja. Dakle, iz vladajuće stranke.
E, Plenkovićev HDZ je, u očajničkom, ali primjerno organiziranom pokušaju da zaustavi europske istražitelje, doveo Hrvatsku, 28 godina poslije, otprilike na tu razinu shvaćanja demokracije. Nema, je li, smisla da kriminal u Ministarstvu kulture i medija istražuje osoba koja nije od premijerova povjerenja.
Rasplet Zagrebačke krize
Dok se čeka daljnji rasplet priče o pokušaju zataškavanja kriminala u obnovi, radi informacije valja ovdje kazati kako je Franjo Tuđman 1996. godine ostao uporan. Nakon Gorana Granića je odbio još trojicu oporbenih gradonačelnika i imenovao HDZ-ovog povjerenika za glavni grad. Zagrebačka kriza rasplela se tek 1997. godine. Nakon novih izbora, HDZ je, možda će se nekom učiniti poznato, kupio dva oporbena zastupnika i došao do većine.
Mrak u koji je hrvatska demokracija uvedena Zagrebačkom krizom rezultirao je tako pobjedom HDZ-a i izborom gradonačelnice iz redova te stranke. Nakon isteka njena mandata, međutim, a bit će uskoro i četvrt stoljeća od tad, HDZ više nikad nije došao ni blizu toga da ima gradonačelnika ili gradonačelnicu glavnog grada Hrvatske.