Zakončina o jeziku, dakle, valja se na nebu Hrvatske prošaranom munjama. Ono, čisto da znamo kako zakonito odlazimo u tri majčine. Okej, kako su to velikodušno požurili javiti, zasad jezični klistiraši ne planiraju u Zakon ugraditi i odmazdu. Električna stolica i doživotna robija ostadoše u ovoj fazi izvan uškopljeničkih ideoloških zamračenja.
‘Španska čizma puna rđavih eksera’
Što će reći da mi jezični krimosi možemo na tren odahnuti. I da još uvijek ne moramo u ilegalu ili u šume. Ali, kao i toliko puta u ovoj slučajnoj zemlji, nikad ne reci nikad. Možda ja duvam na hladno, ali ovdje se led začas usije u žigove.
Nacrt Zakona o jeziku možda ne sadrži prekršajne cifre od nekoliko nula u eurima ili predviđenu lepezu robijaških godina, ali on jeste Preambula državotvornog nasilja nad erosom jezika. Pogodna za najmaštovitija “čitanja” na terenu.
Španska čizma puna rđavih eksera u koju će se prelako izlagati teroru svaka neobuzdana iskra tjelesnosti i duševnosti jezika. Jezika kojim zajednički govorimo, sočno i s brojnim raznolikim začinima – svi mi, od Crne Gore i Srbije do Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
‘Neslužbene crne liste nepodobnih’
Možemo li samo zamisliti nalektorizirano stanje u onim štampanim novinskim državotvornim olupinama koje Feud tako izdašno podmazuje našim parama? Kako li će kasapiti svako i najmanje skretanje novinara s puritanskog jezičarenja. Ili, predstavimo si već sad onaj neviđeni teror kojim će lokalni nacionalisti maltretirati klince po školama. Brojne knjige istrebljene lektire ovdje su već završavale na lomačama, sjećamo se, zar ne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili, kad vam komšija dođe posudit paradajza, jer došli mu nenadani gosti, hoćete li mu zalupit vrata pred nosom, jer nikad se ne zna u kojem grmu vreba jezični naci. Neslužbene crne liste nepodobnih nečistih pisaca jogunastog jezika vjerujem da će brzo osvanuti, barem nažvrljane na salvetama po tajnim ručkovima…
Držanje za vazduh – Držanje za zrak
U ona davna vremena kad su novine držale do časti, a papir nije trpio šta mu dođe pod ruku, bio sam rookie u Glasu Slavonije. Osječko kinematografsko poduzeće prikazivalo je 1985. film Zdravka Šotre “Držanje za vazduh”. Elem, nekom idiotskom lokalnom jezičnom inkvizitoru (trebalo se svrstavat u novo doba povampirenih nacionalizama) palo je na čistunsku pamet da prekrsti naslov filma, pa je u oglasnom sandučetu osvanuo originalni plakat s prikucanom bijelom trakom na kojoj je pisalo: “Držanje za zrak”.
Zamračio sam i ponudio tadašnjem uredniku kulture Dragi Hedlu da napišem komentar i isprdam naci-budale. Dao mi je Drago svesrdnu ljudsku i uredničku podršku, ne brojeći mi redove i dostojno plasirajući moj tekst na stranici čistog obraza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bake zaslužne za kovanje jezika
Naposljetku, jedna intimna zvijezda vodilja koja me štiti od bljutave ćudoredne jezikove juhe. Za kovanje moga jezika zaslužne su dobrim dijelom moje bake. Dvije stamene vestalke moje hrvatsko-srpske i srpsko-hrvatske porodice. Za stolom majčine majke uživao sam u “hlebu” i “pasulju”, s tako mekim, toplim, obloklizećim zvukovima u nazivu te jednostavne hrane za bogove.
Očeva majka, pak, hranila me “kruhom” i “grahom”, njihov reskiji tvrđi eho podsjećao me je od malena da život neće uvijek biti oblih toplih dimenzija. Nego se valja borit i ostat na nogama. Šta košta da košta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U zemlji bezakonja donose Zakon o jeziku. Kad komšija dođe posuditi paradajz, brzo mu zalupite vrata pred nosom
Zakončina o jeziku, dakle, valja se na nebu Hrvatske prošaranom munjama
Dabome da je u zemlji bezakonja trenutno najvažnija stvar donijeti Zakon o jeziku. Mafijaški feud znan kao Hrvatska, u kojem udobno nekažnjeno žive visokokoruptivni lordovi, ratni zločinci, sjecikese i megapljačkaši narodnih para, odlučio se prije svega obračunati s onima kojima jezik nije crknuta dogmatska lešina.
Dabome da je u zemlji bezakonja trenutno najvažnija stvar donijeti Zakon o jeziku. Mafijaški feud znan kao Hrvatska, u kojem udobno nekažnjeno žive visokokoruptivni lordovi, ratni zločinci, sjecikese i megapljačkaši narodnih para, odlučio se prije svega obračunati s onima kojima jezik nije crknuta dogmatska lešina. S onima kojima govor i pismo ne spadaju u nacionalističko smeće, nego predstavljaju alate života.
Zakončina o jeziku, dakle, valja se na nebu Hrvatske prošaranom munjama. Ono, čisto da znamo kako zakonito odlazimo u tri majčine. Okej, kako su to velikodušno požurili javiti, zasad jezični klistiraši ne planiraju u Zakon ugraditi i odmazdu. Električna stolica i doživotna robija ostadoše u ovoj fazi izvan uškopljeničkih ideoloških zamračenja.
‘Španska čizma puna rđavih eksera’
Što će reći da mi jezični krimosi možemo na tren odahnuti. I da još uvijek ne moramo u ilegalu ili u šume. Ali, kao i toliko puta u ovoj slučajnoj zemlji, nikad ne reci nikad. Možda ja duvam na hladno, ali ovdje se led začas usije u žigove.
Nacrt Zakona o jeziku možda ne sadrži prekršajne cifre od nekoliko nula u eurima ili predviđenu lepezu robijaških godina, ali on jeste Preambula državotvornog nasilja nad erosom jezika. Pogodna za najmaštovitija “čitanja” na terenu.
Španska čizma puna rđavih eksera u koju će se prelako izlagati teroru svaka neobuzdana iskra tjelesnosti i duševnosti jezika. Jezika kojim zajednički govorimo, sočno i s brojnim raznolikim začinima – svi mi, od Crne Gore i Srbije do Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
‘Neslužbene crne liste nepodobnih’
Možemo li samo zamisliti nalektorizirano stanje u onim štampanim novinskim državotvornim olupinama koje Feud tako izdašno podmazuje našim parama? Kako li će kasapiti svako i najmanje skretanje novinara s puritanskog jezičarenja. Ili, predstavimo si već sad onaj neviđeni teror kojim će lokalni nacionalisti maltretirati klince po školama. Brojne knjige istrebljene lektire ovdje su već završavale na lomačama, sjećamo se, zar ne.
Ili, kad vam komšija dođe posudit paradajza, jer došli mu nenadani gosti, hoćete li mu zalupit vrata pred nosom, jer nikad se ne zna u kojem grmu vreba jezični naci. Neslužbene crne liste nepodobnih nečistih pisaca jogunastog jezika vjerujem da će brzo osvanuti, barem nažvrljane na salvetama po tajnim ručkovima…
Držanje za vazduh – Držanje za zrak
U ona davna vremena kad su novine držale do časti, a papir nije trpio šta mu dođe pod ruku, bio sam rookie u Glasu Slavonije. Osječko kinematografsko poduzeće prikazivalo je 1985. film Zdravka Šotre “Držanje za vazduh”. Elem, nekom idiotskom lokalnom jezičnom inkvizitoru (trebalo se svrstavat u novo doba povampirenih nacionalizama) palo je na čistunsku pamet da prekrsti naslov filma, pa je u oglasnom sandučetu osvanuo originalni plakat s prikucanom bijelom trakom na kojoj je pisalo: “Držanje za zrak”.
Zamračio sam i ponudio tadašnjem uredniku kulture Dragi Hedlu da napišem komentar i isprdam naci-budale. Dao mi je Drago svesrdnu ljudsku i uredničku podršku, ne brojeći mi redove i dostojno plasirajući moj tekst na stranici čistog obraza.
Bake zaslužne za kovanje jezika
Naposljetku, jedna intimna zvijezda vodilja koja me štiti od bljutave ćudoredne jezikove juhe. Za kovanje moga jezika zaslužne su dobrim dijelom moje bake. Dvije stamene vestalke moje hrvatsko-srpske i srpsko-hrvatske porodice. Za stolom majčine majke uživao sam u “hlebu” i “pasulju”, s tako mekim, toplim, obloklizećim zvukovima u nazivu te jednostavne hrane za bogove.
Očeva majka, pak, hranila me “kruhom” i “grahom”, njihov reskiji tvrđi eho podsjećao me je od malena da život neće uvijek biti oblih toplih dimenzija. Nego se valja borit i ostat na nogama. Šta košta da košta.